Hrvatska - Šibenik News - Šibenik, obala, Hrvatska

Prezime mi je pravo &scaron;ibensko i svi misle da sam rođeni &Scaron;ibenčanin, ali eto stjecajem okolnosti nisam se rodio u &Scaron;ibeniku, počeo nam je priču o sebi na&scaron; proslavljeni violinist Tonko Ninić i odmah dodao da je, ako se izuzme tej tehnički podatak o mjestu rođenja, po svemu &Scaron;ibenčanin. Cijelim svojim bićem osjećam &Scaron;ibenik kao dio sebe i sebe kao dio &Scaron;ibenika, priznaje. Kako se dogodilo da se ja, &Scaron;ibenčanin, nisam rodio u &Scaron;ibeniku? Moj otac Nik&scaron;a potječe iz stare, poznate crničke obitelji Ninić. Njegov otac, moj djed je radio je u &Scaron;ibeniku, ali tada, prije Prvog svjetskog rata, iz Crnice se u &Scaron;ibenik nije smjelo ići pje&scaron;ice već se i&scaron;lo kaićem na vesla. Kasnije između 1914. i 1915. kada su otvorena gradska vrata da i Crničani mogu u grad on nikada nije i&scaron;ao u &Scaron;ibenik bez dvije kubure za pojasom. U to su vrijeme odnosi između Crničana i &Scaron;ibenčana bili prilično, da tako kažem, složeni. Crničani nisu bili građani. Sve &scaron;to je bilo izvan onih zidina koje postoje i danas bilo je vanka grada i to se nije smatralo pravim &Scaron;ibenikom, a Crničani su k tome bili i poseban etnos. S druge strane moja majka Tonka rodom je iz drevne &scaron;ibenske obitelji Čala. U knjizi &scaron;ibenskih prezimena Čale se spominju već u 16. stoljeću, a i danas ih ima u &Scaron;ibeniku. S majčine strane imam dosta rođaka u &Scaron;ibeniku. Moji su rođaci recimo Mirko Čala direktor Vinoplod-vinarije i dr. Zoran Čala je jedan od najpoznatijih na&scaron;ih kirurga koji je prvi u Hrvatskoj i na Balkanu uveo endoskopiju. Majka mi je bila kućanica. Ona je podrijetlom iz obitelji imućnijih težaka koji su živjeli od zemlje ali su imali i svoje težake koji su radili za njih kada je trebalo. Uzduž i poprijeko Kraljevine Jugoslavije Na&scaron;a kuća nalazi se iznad biv&scaron;eg brodogradili&scaron;ta. Djed je imao je &scaron;esnaestoro djece. Stjecajem okolnosti moj je otac jedini bio &scaron;kolovan. &Scaron;to vi&scaron;e bio je izvrstan učenik &scaron;ibenske gimnazije pa je uspio dobiti državnu stipendiju i nakon mature otići na studij u Touoluse u Francusku. Kao diplomirani inženjer kemije iz Francuske se vratio u &Scaron;ibenik, tu se zaljubio u &scaron;ibensku curu i oženio se ali u &Scaron;ibeniku nije mogao ostati. Kao državni stipendist nije se po zavr&scaron;etku studija mogao zaposliti tamo gdje je želio već tamo gdje su ga rasporedili. Zbog karaktera svog posla i znanja kojeg je stekao morao je često seliti pa sam i ja do svoje &scaron;este godine sa svojim roditeljima nakratko živio u skoro svim mjestima Kraljevine Jugoslavije u kojima su postojale rafinerije nafte i centri koji su snabdijevali željeznicu. &Scaron;ibenčanin rođen u Beogradu,a odrastao u Zagrebu Tako se dogodilo da sam se rodio u Beogradu, gdje je moj otac tada službovao, a odrastao sam u Zagrebu, gradu u kojem živim od svoje &scaron;este godine. U Zagreb smo se doselili na početku Drugog svjetskog rata kada se Kraljevina Jugoslavija raspala i tu smo ostali ali nikada nismo prekinuli vezu sa &Scaron;ibenikom. Dolazili smo u &Scaron;ibenik redovno svake godine, svakog ljeta. Otac i majka dolazili su u &Scaron;ibenik jer su željeli barem malo vremena provesti s obitelji i uživati u onim stvarima u kojima se može uživati samo u &Scaron;ibeniku jer ih u Zagrebu nema. Godinama smo dolazili u na&scaron;u obiteljsku kuću u Crnici dok su u njoj živjeli moji stričevi. S vremenom su se svi raselili, rasuli. U toj kući jo&scaron; uvijek živi netko od moje daljnje rodbina ali se obitelj vi&scaron;e ne okuplja tako intenzivno. Jadrija Iako odavno nema tih obiteljskih okupljanja ja i moja obitelj u &Scaron;ibenik dolazim svake se godine. Ljeta provodim na Jadriji u vikendici koju je izgradio moj otac, a ja sam je dogradio. U &Scaron;ibenik i na Jadriju dolazio sam jo&scaron; kao dijete. Poslije Drugog svjetskog rata iznajmljivali smo one kućice tamo kod po&scaron;te, čak se u najam davao i dio po&scaron;te. Jedne godine je otac do&scaron;ao do nekih novaca pa jer na Jadriji sagradio vikendicu, malo sam i ja pomogao, a kasnije smo je pro&scaron;irili i sada smo svake godine barem mjesec dana na Jadriju. &Scaron;ibenik i Jadriju voli i obitelj moga sina pa bih rekao da se sada i generacijski vraćamo &Scaron;ibeniku i da su na&scaron;e veze sa &Scaron;ibenikom snažene čak vi&scaron;e genetski nego sentimentalno. Moj sin Nik&scaron;a, već imenom daje do znanja odakle je jer je naslijedio ime svog djeda. Konačno on se i oženio &Scaron;ibenčankom. Svoju suprugu nije upoznao na Jadriji kao &scaron;to bi se moglo očekivati već u Zagrebu ili čak u Beču. Kada ju je doveo kući moja supruga Lavica, kazala je: -Jadan mi bog!. Treba je razumjeti jer imala je svekrvu &Scaron;ibenčanku, a sada je dobila i snahu iz &Scaron;ibenika. Moja djeca pa i moji unuci iako su rođeni Zagrepčani govore za sebe da su da Dalmatinci, &Scaron;ibenčani. To mi je drago. Drago mi je da su ostali, niču i traju ti na&scaron;i zavičajni korijeni. Ja sam dakle čovjek s dva zavičaja. Za sebe kažem da sam &Scaron;ibenčanin, a od &scaron;este godine živim u Zagrebu pa i njega osjećam kao svoj zavičaj. U osnovnu &scaron;kolu krenuo sam jo&scaron; u Beogradu. Otac me je upisao u &scaron;kolu francuskih popića. On je izvrsno govorio francuski i jako je cijenio francusku kulturu pa je bilo logično da mene, sina jedinca, upi&scaron;e u izvrsnu francusku &scaron;kolu. Bila je to dobra &scaron;kola u kojoj se govorilo samo francuski ali kada je počeo rat morali smo otići iz Beograda i vratiti se u Zagreb tako da sam prvi razred osnovne &scaron;kole započeo u Beogradu, a zavr&scaron;io u Zagrebu. Ratno djetinjstvo Bio sam neizmjerno živo dijete, stalno sam bio vani na ulici, a bio je rat. Vremena su bila te&scaron;ka, pogubna. Rizik je bilo čak i ići u &scaron;kolu koja je radila i nije radila. U tim te&scaron;kim danima roditelji su poku&scaron;avali svoju djecu držati &scaron;to dalje od ulice jer je u ratnim vremenima ulica bila pogubno opasna. Mi klinci već smo pu&scaron;ili i preprodavali sva&scaron;ta, imali smo oružja, ja sam čak imao i nagaznu minu. Kada je rat zavr&scaron;io ostalo je toliko streljiva da smo pucali i pravili takozvane staljinove orgulje od metaka koje smo otvarali i iz njih vadili barut. Kada bi mi na&scaron;e orgulje aktivirali svjetleći meci letjeli su iznad Zagreba kao vatromet. Pucali smo na sve strane da je to bilo stra&scaron;no. Najgore je &scaron;to sam se igrao s upaljačima za ručne bombe i pravo je čudo da nisam stradao jer su ta krezitna punjenja jako osjetljiva i prasnu čim ih se malo jače udari. Mi smo s tim sva&scaron;ta radili, stvarno je nevjerojatno &scaron;to smo ostali čitavi. Da ne bih bio stalno na ulici otac me je najprije poslao da učim slikanje. Dao me je nekoj rigoroznoj učiteljici pa to nije i&scaron;lo. Onda me je dao da učim njemački ali ni to nije i&scaron;lo. Bio je zabrinut jer je svakako želio odvući me s ulice i navesti da se barem nekoliko sati dnevno bavim nečim korisnim. O tome je jednom razgovarao sa dvojicom &Scaron;ibenčana koji su tada živjeli u Zagrebu, a s kojima je ponekad znao zaigrati na karte, svećenikom don Kre&scaron;om Zorićem i jednim Dunkićem. Taj don Kre&scaron;o savjetovao oca da bi bilo najbolje da me dade da učim violinu jer da &scaron;kola traje dva sata dnevno i da će me to držati barem malo dalje od ulice. Tako sam počeo učiti svirati violinu. U početku je bilo te&scaron;ko i mukotrpno. No otac i majka bili su jako strogi. Nisu popu&scaron;tali. Prisilili su me da moram svirati i to svaki dan dva sata. To je bilo jako dugo. Dečki su me zvali da dođem igrati nogomet s njima, a ja sam morao svirati. U početku mi je sve to jako te&scaron;ko padalo. To mi je bila te&scaron;ka tlaka. Mučio sam se. Ali prsti su mi dobro radili i brzo sam učio. Imao sam sreću &scaron;to sam dospio u ruke profesorice Renate Senečić koja je nas, svoje đake, odgajala tako da smo se vi&scaron;e igrali nego &scaron;to smo učili i radili pa mi je violina uz igru bila jedan oblik djetinjeg iživljavanja. Bit ću glazbenik Zavolio sam taj instrument i već u četrnaestoj ili petnaestoj godini donio odluku da ću se baviti glazbom. Već tada sam znao i bio siguran da ću biti violinist. U obitelji se prije mene nitko nije bavio glazbom. U kući nitko nije znao note i nije poznavao glazbu, nitko ni&scaron;ta nije svirao niti je glazba bila osobito prisutna u na&scaron;em životu. Dodu&scaron;e jedan moj stric je svirao bisernicu na svadbama ali to nije bilo ni&scaron;ta seriozno. Dakle rat i životne okolnosti prisilili su me da učim violinu pa sam tako silom prilika i neprilika postao violinist. To &scaron;to je bio rat i &scaron;to su bile te&scaron;ke prilike nije ni olakotna ni otežavajuća okolnost ali je pomogla da krenem putem glazbe koji je obilježio cijeli moj život. U svačijem životu okolnosti igraju važnu ulogu ali sada znam - važno je da postoji netko tko će mladog čovjeka usmjeriti i pokazati mu životne putove kojima može ići. Nagrada za trud i odricanje U Zagrebu sam nakon osnovne &scaron;kole zavr&scaron;io klasičnu gimnaziju i onda upisao Muzičku akademiju. Prije toga sam violinu učio i privatno kod profesora Humla. On je tada bio najveći muzički pedagog kod nas. Usporedo s gimnazijom i&scaron;ao sam u srednju muzičku &scaron;kolu tako da je violina bila prisutna kroz cijelo moje &scaron;kolovanje. Bilo je zbog toga puno odricanja od stvari koje su moji vr&scaron;njaci ku&scaron;ali, iskoristili i uživali. Vrlo rano, jo&scaron; kao student Muzičke akademije u&scaron;ao sam u ansambli Zagrebačkih solista i u njemu ostao do kraja njegovog postojanja. Bio sam jo&scaron; student, a već sam radio i u Simfonijskom orkestru RTV Zagreb. Nikada mi nije bilo dosadno. Za sve mlade ljude neizmjerno je važno da znaju organizirati svoje vrijeme. Koristiti vrijeme maksimalno u svakom trenutku naučio sam u klasičnoj gimnaziji jer sam već tada morao na oba kolosijeka dobro i uspje&scaron;no raditi. Kada sam do&scaron;ao na Muzičku akademiju imao sam formirane radne navike pa sam mogao ispuniti sve te jako velike zahtjeve s kojima sam se suočio. Radio sam i studirao ili bolje rečeno studirao sam i radio istovremeno. Od 1957. godine već sam u Zagrebačkim solistima bio profesionalni glazbenik. Tamo sam imao puno radno vrije iako sam jo&scaron; studirao. Nemojte misliti da pretjerujem kada govorim o važnosti ekonomije vremena i ekonomizaciji resursa vremena koje je čovjeku dano. Racionalno gospodarenje vremenom, radne navike i dobar raspored posla, navike koje sam tada stekao, dragocjene su mi i danas jer stignem bez stresa i žurbe obaviti sve svoje poslove i k tome raditi kućne poslove. Sam popravljam instalacije, zidam kada treba&hellip;a imam vremena i za slikanje. Koncert u Skradinu - veliku uspjeh u karijeri Tijekom karijere nastupao sam gotovo po cijelom svijetu. Nisam nikada svirao recimo u Albaniji i tu u Pu&scaron;čoj Bistri. Eto tu nisam bio i malo me je sram. Upoznao sam veliki broj ljudi, veliki broj zemalja i to je moje osobno ogromno, neprocjenjivo bogatstvo. Nastupao sam po cijelom svijetu ali uvijek sam se vraćao u Zagreb, u &Scaron;ibenik jer sam osjećao da tu pripadam i da mi je tu mjesto. Ima koncerata koji vam se usjeku u pamćenje. Obično su to velike koncerti u velikim svjetskim dvoranama. To se naravno pamti ali ja nosim kao dragu uspomenu recimo koncert u Skradinu. Nećete mi vjerovati ali taj nastup u Skradinu bio je veliki uspjeh u mojoj karijeri. Svirali smo u skradinskoj crkvi. Bio je to koncert za violinu i gitaru. Crkva je bila puna ljudi, na&scaron;eg domaćeg svita, i bila je blaženo tiha. Bio je to zbilja dojmljiv koncert za divnu, iskrenu publiku. Nakon koncerta pri&scaron;ao mi je jedan čovjek i rekao da je prvi puta na koncertu klasične glazbe i da mu se to puno dopalo ali da ga jako zanima jedna stvar pa bi mi bio zahvalan da mu je objasnim. -Koja vas barba stvar zanima? -Reci ti meni sinko ovo sve &scaron;to smo slu&scaron;ali jel to sve iza&scaron;lo iz ove ka&scaron;ete? - pitao je pokazujući prstom na moju violinu -Je. -E onda svaka ti čast! Vjera Bukić i Stari prijatelji Nakon koncerta i&scaron;li smo na večeru. Bila je to jedna od najljep&scaron;ih večera koje pamtim. Jeli smo izvrstan pr&scaron;ut i &scaron;koljke. Međutim nisu pr&scaron;ut, &scaron;koljke i divni domaćini bili ono &scaron;to me se najvi&scaron;e dojmilo. Tamo je u neku uru do&scaron;la među nas jedna klapa, jedna grupa &Scaron;ibenčana koji su prekrasno svirali i pjevali. Bili u to legendarni Stari prijatelji! Te godine je zadnji puta s njima pjevala pokojna Vjera Bukić. Ona je pjevala prekrasno. Pjevala je kao slavuj, kao anđeo. Ne, ne Pariz, Peking, London ili Venecija, ono &scaron;to pamtim to je taj Skradin, ta ka&scaron;eta, ta crkva, ta večera i na vrhuncu ti Stari prijatelji i ta božanstvenaVjera&hellip; Da, taj mi se Skradin zbilja usjekao u pamćenje. I lani sam svirao u Skradinu. Danas su tamo neki drugi ljudi, tamo je neki novi župnik ali nastupi u Skradinu su uvijek posebni i uvijek se tamo rado vraćam. Taj novi župnik je jeko dobro upućen u povijest pa nam je pričao neke zanimljive stvari. Ja sam njemu pričao o mojim susretima s ka&scaron;etom ali i skradinskoj zbirci starih crkvenih dobara, kaleža, srebra, slika, crkvene odjeće&hellip; koju sam imao prilike vidjeti, a on mi je kazao da to postoji i dalje, da to čuvaju i da mu je neugodno &scaron;to je praktični sam sa svim tim ba&scaron;tinskim blagom. Pričao mi je i o slici na crkvenom svodu koja je modernije koncipirana od one koja &scaron;to je stradala u ratu. Čudne su te moje veze sa Skradinom. Znate ja imam jednu malu peć. To je stara peć na &scaron;pirit, a potječe iz Maroka. Kupio sam je negdje, ne sjećam se vi&scaron;e gdje, ali kada sam je otvorio u njoj sam na&scaron;ao rukom pisani dokument carinarnice u Skradinu. Skradin je nekada bio očigledno važan grad kada je imao i carinarnicu. Ta peć je lijepa je ali je vrjednija o od nje ta cedulja na kojoj pi&scaron;e Carinarnica Skradin. Moj lijepi zavičaj Kada malo bolje razmislim gotovo i nema mjesta u okolici &Scaron;ibenika u kojem nisam svirao. Bio sam svuda. Poznajem dobro Vodice, Betinu, Murter, Tisno&hellip; Jedne godine Pavle Roca organizirao je neke koncerte pa smo svirali i po marinama. Darko Petrinjak i ja. Gitara i violina. Tako sam upoznao te divne krajeve i te divne ljude, svoj lijepi zavičaj. Jedna je večera nakon koncerta u Murteru bila tako dobra da sam tamo zaboravio svoju violinu. Morao sam se panično vratiti po nju. Bilo je jako lijepo. Svirao sam i u Primo&scaron;tenu. I odatle nosim lijepe uspomene. Rrahim Ademi Nikada neću zaboraviti jednu večeri i jedan koncert u &Scaron;ibeniku gdje smo svirali da se skupe sredstva za Dru&scaron;tvo &Scaron;ibenčana i prijatelja &Scaron;ibenika u Zagrebu. Svirali smo Maksim Mrvica i Trio Orlando ali je na taj koncert je do&scaron;ao i general Rahim Ademi koji je tada već bio u pritvoru u Hagu. Dozvolili su mu da dođe. Do&scaron;ao je i general Joso Juras koji je sada veleposlanik Hrvatske u Tuzli. General Ademi pridružio nam se i na večeri poslije koncerta i tada sam ja od njega iz prve ruke čuo sve o &Scaron;ibeniku za vrijeme Domovinskog rata, o obrani grada, o topivima koji su spasili &Scaron;ibenik, o Žirju ali i drugim spasiteljima grada. Pomno sam slu&scaron;ao Ademija. Sve me je to jako zanimalo. On mi je kazao koliko su mu pomagali domaći ljudi i da bez njih ni&scaron;ta ne bi uspio. Nas dvojica smo vodili jedan duuugi, duuuugi razgovor o topovima. Za&scaron;to? Ja vam imam malu vikendicu na rijeci Mrežnici koju sam bio dao na raspolaganje 110. brigadi HV, a ona je tamo imala svoje topni&scaron;tvo. Ta brigada imala je topove od 130 i 110 milimetara. Znao sam da su veliki i da su s lafetom dugi &scaron;esnaest metara ali ne&scaron;to vi&scaron;e o njima nisam ni&scaron;ta znao. A onda sam sreo Ademija koji je znao sve o topovima pa sam ga pitao i on mi je objasnio sve me je zanimalo - čije su proizvodnje, u čemu je razlika među njima, kako funkcioniraju... Svi su mislili da nas dvojica razgovaramo o glazbi, a mi smo pričali o topovima. &Scaron;ibenik kao inspiracija Kada dođem u &Scaron;ibenik volim biti s prijateljima ali mene nekako vi&scaron;e mami taj jedinstveni ambijent, vi&scaron;e me privlači &Scaron;ibenik kao grad i priroda oko njega. Volim slikati, a &Scaron;ibenik mi je vječni izvor inspiracije. Imam u &Scaron;ibeniku i svoj brod. Volim s njim zaploviti. Ali brod treba održavati. Bod je obveza. Treba staviti koper, treba motor urediti ali treba po kući na Jadriji ne&scaron;to popraviti, urediti&hellip; Često nemam vremena ni za &scaron;to drugo pa ni za baciti tunju i loviti ribu. Uglavnom volim biti u prirodi, upoznavati nove ljude, a moji ljudi s kojima sam se družio u djetinjstvu i mladosti izgubili su se negdje kroz sve te godine. Svatko je oti&scaron;ao nekim svojim putem pa i ako se sretnemo te&scaron;ko nam je naći teme koje nas povezuju pa i sjetiti se uspomena koje dijelimo. Neke nisam viđao desetljećima, neke nisam vidio i duže od 50 godina. Vrijeme na žalost čini svoje. Neuspjela misija Ja sam, kao &scaron;to rekoh, &Scaron;ibenčanin iako živim u Zagrebu. Želio sam učiniti ne&scaron;to za svoj grad. Recimo želio sam pomoći da &Scaron;ibenik dobije &scaron;kolovane glazbenike. Zapazio sam dvije &Scaron;ibenčanke za koje sam mislio da bi mogle biti pokretači glazbenog života i temelji glazbene kulture &Scaron;ibenika ako se nakon Muzičke akademije vrate u svoj, u na&scaron; grad. Jedna je od njih bila je izvrsna ali nije se vratila u &Scaron;ibenik već je ostala u Zagrebu. Kada je dobila mjesto u Filharmoniji &Scaron;ibenik je vi&scaron;e nije zanimao. Druga nije bila tako dobra kao ona prva. Nije pro&scaron;la na prijemnom ispitu ali ipak smo je primili. Kazao sam joj otvoreno da nije napravila dovoljno da bi bila primljena, a ona se pravdala da ju je omelo jugo. Upozorio sam je da poziv za koji se opredijelila nema veze ni s jugom i s burom. Kada je koncert zakazan nema izgovora. Mora se biti u najboljoj formi i dati sve od sebe. Kazao sam joj da je primljena da bi mogla u &Scaron;ibeniku odgajati glazbenike bolje od nje, a ona mi je na to kazala: -Profesore ja ne ni živa ni mrva se ne kanim vratiti u &Scaron;ibenik. Tako su se izjalovile moje želje da odgojim glazbenike koji će se vratiti u &Scaron;ibenik i podići glazbeni život i glazbenu kulturu &Scaron;ibenika na vi&scaron;u razinu. Nera Gojanović Očito &Scaron;ibenik jo&scaron; nije mjesto gdje je koncertni život ili život općenito dio potrebe da se i ovakva vrst muzike cijeni i slu&scaron;a. Sada se ko toga jako trudi Nera Gojanović i ona ima veliku i značajnu ulogu u poimanju glazbene kulture u &Scaron;ibeniku, gradu koji je nekada bio mnogo vi&scaron;e i imao veći značaj na tom glazbenom planu nego danas. &Scaron;ibenik je izgradio teatar, imao je svoju operetu, imao je svoju operu, imao je publiku&hellip; danas se sve to nekako promijenilo na &scaron;tetu glazbe i glazbene umjetnosti. &Scaron;ibeniku će trebati jo&scaron; dosta vremena da neke stvari posloži kako treba, a to će se dogoditi tek onda kada ova kriza mine i kada ljudi osjete potrebu da kultura i umjetnost budu dijelom nečega &scaron;to među ljudima čini jednu korespodenciju da bi bili bolji, vrjedniji i sadržajniji. Ako toga nema onda je, vjerujte mi, svaki trud uzaludan. Ovo govorim o &Scaron;ibeniku u najboljoj namjeri jer ni u Zagrebu nije stanje puno bolje ali Zagreb je veliki grad pa se to manje vidi. Ondje uvijek postoji jedna grupa ili sloj ljudi koji su ostali na toj tradiciji. Ali ako se poslu&scaron;a radio onda se vidi da svaka postaja ima možda tri minute glazbe između pop, rock i zabavne muzike da bi prikratili vrijeme ljudima koji rade neki drugi posao. Danas smo se sveli na to da u klozetima, liftovima i čekaonicama imamo neku glazbu koja bi trebala biti razbibriga ali koja nema nikakvog sadržaja. Koncerti su dio nečega do čega se dolazi odgojem. Nije dovoljna smo glazbena &scaron;kola ili &scaron;kola koja se bavi umjetno&scaron;ću, neophodan je odgoj publike. Nera Gojanović dobro radi, ima dobru namjeru i jasnu viziju ali da joj nije lako to jako dobro znam. Bez radnika nema kulture Jednom sam razgovarao s jednim od gradonačelnika &Scaron;ibenika nakon &scaron;to su uga&scaron;ene i sru&scaron;ene &scaron;ibenske tvornice. Kazao sam mu da vi&scaron;e nema radnika koji su hranili svoje obitelji pa nema vi&scaron;e nikoga tko bi hranio i kulturu. Puno je ljudi ostalo na ulici, grad se počeo pretvarati u dućane, a sada se sve potro&scaron;ilo i sve je oti&scaron;lo k vragu. Kada sam ga pitao ima li nekih drugih zanimanja koje bi bilo moguće ponuditi ljudima umjesto poslova koji su nestali on mi je kazao da gradski dužnosnici nisu menadžeri i da to nije njihov posao. Tada sam vidio da u političkim sferama vlada drugačije razmi&scaron;ljanje od onoga koje bi ljudi očekuju i koje im može donijeti bolji život i sigurniju egzistenciju. Je li sada drukčije? Ne znam jer ne živim dolje ali prema onome &scaron;to imam prilike čuti stanje se nije promijenilo. Koncert na tvrđavi svetog Nikole Ne mogu se sjetiti svog prvog nastupa u &Scaron;ibeniku. To je bilo davno. Znam da smo svirali u teatru ali jedan od najljep&scaron;ih koncerata u mom životu, sa Zagrebačkim solistima i s Triom Orlando, nije se dogodio u teatru nego u tvrđavi sv. Nikole u kanalu sv.Ante. To je bilo zbilja veličanstveno. Sjajno! Uzvi&scaron;eno! Ah, taj ambijent. &Scaron;teta &scaron;to se to nije održalo i preživjelo. Znate to je malo izvan ruke ali se pokazalo da tamo ljudi neizmjerno rado dolaze. To je predivan ambijent. Tako ne&scaron;to nemaju ni engleski dvorovi. To &scaron;to je učinio Branko Viljac to je bilo nevjerojatno. Trebalo je zbilja potruditi se da se tamo organizira koncert. Trebalo je i klavir dovući. Sjećam se da je tada do&scaron;la prvi puta na&scaron;a obalna straža, da je plovio novi brod Lučke kapetanije, u tvrđavi je vladala atmosfera koju je te&scaron;ko zamisliti. One baklje, one sige koji vise sa stropa, one velike prostorije, ta divna publika, ta voda koja kapa&hellip; to je bilo čarobno, imao sam osjećaj kao da sam u nekakvoj &scaron;krinji s blagom. Poslije toga je bila jedna strahovito dobra večera pripravljena po samostanskim receptima. To je bilo ne&scaron;to neviđeno. Proputovao sam cijeli svijet ali tako ne&scaron;to nisam vidio ni doživio. Mi smo malo kasnili i od te večere su nas dočekala samo dva velika kostura od zubataca ali taj koncert je bio, uuu, ne&scaron;to fantastično. Moji kolege iz Trija Orlando Krpan i Petrač kažu da u životu nisu ni&scaron;ta slično doživjeli. Koncert Tria Orlando na tvrđavi sv Nikole bio je besprijekorno organiziran s obzirom na te&scaron;koće s kojima su se suočavali organizatori. Zbilja nije lako tamo dovući klavir, postaviti pozornicu, urediti gledali&scaron;te i osigurati sve ono &scaron;to je potrebno da bi se moglo uživati u glazbi. Sjećam se da je i prijevoz publike funkcionirao izvrsno, da su se svi angažirali i da je općenito bila jedna sjajna atmosfera. To je bilo jedinstveno, neponovljivo. Bila je uređena i terasa tvrđave, a dolje, ta dvorana, te baklje, to je fabulozno. Violina iz &Scaron;ibenika mi je najdraža A znate li da sam i svoju violinu kupio u &Scaron;ibeniku? To je violina talijanskog majstor graditelja instrumenata Enrica Rocca. On je bio učenik Stradivarijem. Rocca je bio pijanac, alkoholičar pa je sva&scaron;ta radio, a njegovi učenici su krali njegove etiketa i stavlja li ih na svoje instrumente da bi ih skuplje prodali. Bio je to jedan sveopći kažin. Međutim gradio je vrhunske violine prekrasnog zvuka. Violina koju imam nije tipična Rocca violina no to za ovu priču nije bitno. Koliko znam u &Scaron;ibeniku su postojale tri violine tog talijanskog majstora. U &Scaron;ibenik ih je vjerojatno u razdoblju između dva svjetska rata donio neki preprodavač i prodao ih imućnim &Scaron;ibenčanima. Jednu je kupila obitelj Pasini, jednu obitelj &Scaron;are, a treću obitelj Rizmondo. Ja sam bio jako zainteresiran za te violine i svakako sam želio kupiti jednu od njih.Obitelj dr. Rismonda mi je nije htio prodati već me je uputio da pitam kod Pasinija ali on je već bio oti&scaron;ao iz &Scaron;ibenika. Ja sam do&scaron;ao iz Splita i trebao sam čekati. Nai&scaron;ao je tada&scaron;nji &scaron;ef &scaron;ibenske policije Ivan Ninić i pitao me &scaron;to čekam. On je odmah angažirao svoje policijske veze da ga nađui rije&scaron;io je to u trenu. Imam četiri &ndash; pet violina međutim ova mi najvi&scaron;e odgovara i njen zvuk mi se najvi&scaron;e dopada. Ima snagu i ljepotu. Ljepotu i toplinu njenog zvuka prepoznaju i oni koji nisu glazbenici. Eto tako je i moja violina iz &Scaron;ibenika.

NACIONALNI STOŽER CIVILNE ZAŠTITE / Novooboljelih je 37, kninska bolnica nije žarište koronavirusa

ŠEST SMRTNIH SLUČAJEVA I 54 NOVOZARAŽENA/ U usporedbi sa susjedima Hrvatska ima najpovoljniju epidemiološku sliku

EPIDEMIOLOŠKA SLIKA DANAS / U Hrvatskoj 88 novooboljelih od CIVID -a 19, a u Šibensko - kninskoj županiji četvero

SKOČIO BROJ OBOLJELIH U JEDNOM DANU NA 96 / Imamo pošast koja hara svijetom, ostanite kući!

ZNANSTVENIK LAUC : U borbi s koronavirusom prolazno vrijeme nam je jako dobro i negdje smo između zapada Europe i Dalekog istoka

NACIONALNI STOŽER CIVILNE ZAŠTITE / Raste broj oboljelih među zdravstvenim radnicima, promjena namjene biogradske bolnice

GLEDAMO POZITIVNIJU STRANU / Novooboljelih od koronavirusa je više, ali ne kao prethodnih dana

SVE UPUĆUJE NA NEŽELJENI SCENARIJ / Broj oboljelih od koronavirusa u 24 sata u Hrvatskoj se povećao za 78

BREAKING NEWS / Izvanrednim priopćenjem potvrđeno da je u Hrvatskoj 40 oboljelih od koronavirusa, obustavlja se javni promet

UGLEDNI PROF. DR.SC. GORAN LAUC O KORONAVIRUSU: Treba uspostaviti sustav brzog i sveobuhvatnog testiranja u kombinaciji s učinkovitim praćenjem kontakata

Časopis - Volim Šibenik

Video

ZEMLJA DIDE MOG: Vjeran Paić o strasti prema maslinama, tradiciji i zlatnim medaljama za maslinovo ulje

Sponzorirani članci

Jesenski odmor u srcu prirode – boravak u hostelu Titius i cijelom Nacionalnom parku „Krka“ po nižim cijenama

Trokut pokreće Trokut akademiju - PODUZETNIČKI RAST, novi edukativni program za poduzetnike

Rujan u NP „Krka“: edukativne radionice i programi za djecu i mlade

Više od 26 000 Hrvata već koristi ovu četkicu – pogledajte zašto

NP „Krka“ – mjesto za ljubitelje prirode i njihove četveronožne prijatelje

Najčitanije

PREVARIO UMIROVLJENIKA : 39 - godišnjak mu uzeo novac za popravak osobnog automobila i nestao

Balada o tekstopiscu i pjesniku:Šibenska šansona slavi opus Krste Jurasa

Planetarno poznati pijanist nastupa 20. lipnja u jedinstvenom ambijentu pulskog Malog rimskog kazališta u sklopu hvaljenje svjetske turneje Segmenti

Ne propustite dvodnevni uskršnji program u šibenskom Tunelu koji započinje večeras

SPOMENAR / Opljačkana je šibenska mrtvačnica. Razbojnici su odnijeli sav namještaj, nabožne umjetničke slike i medicinsku opremu.

Kolumne

Sridom u sridu

Grintanja šibenske neviste