Mnogi su primijetili da sam na duže vrijeme utihnula, a na pitanje zašto – s guštom odgovaram da sam se štufala. Sviđa mi se kako ta kratka riječ uspijeva izraziti kompleksnu mješavinu mojih emocija: zasićenosti, frustracije i bezvoljnosti. Nije stvar u pisanju, niti u pronalaženju tema za grintanje – toga bi se uvijek našlo! Jednostavno mi se čini da ne uspijevam u onome što pisanjem želim postići: senzibilizirati čitatelje za važne teme i doprinijeti stvaranju kritične mase Šibenčana koja želi i može pokrenuti pozitivne promjene.
Pisanje ove kolumne, odnosno moje grintanje, moj je način društvenog aktivizma. Ono je odraz želje da doprinesem zajednici i ostavim trag u razvoju grada u kojem živim. Međutim, s vremenom sam shvatila da je to moje „grintanje“ uzrokovalo i mnogo loših emocija, od povrijeđenosti do podijeljenosti, a samo zato što ljudi često ne razlikuju zlonamjernu kritiku od one konstruktivne.
Za mene, grintanje nije samo grintanje – postoje dvije suštinski različite vrste kritike. Jedna je „pljucanje“ – zlonamjerna, ljudski i društveno štetna rabota usmjerena na omalovažavanje tuđeg rada kako bi se uzdiglo vlastiti ego. Druga su konstruktivne primjedbe – ukazivanje na falinke uz argumente, iza kojih stoji iskrena želja da se nešto unaprijedi.
Sada, kada smo to razjasnili, krećem grintati. Ono što me ove godine posebno pogodilo jest afera oko skloništa za nezbrinute životinje AS EKO. Dosta se o tome pisalo, optuživalo i poricalo; dobri ljudi su se angažirali pa razočarali, a zasad mi se čini da je – vuk pojeo magare.
„Vuk“ je u ovoj priči biznis AS EKO-a, privatne tvrtke koja se primarno bavi deratizacijom i na čemu, prema izvješćima, izvrsno zarađuje. U sklopu poslovanja imaju jedinicu za zbrinjavanje životinja za koju dobivaju sredstva od više jedinica lokalne uprave. Poslovni „deal“ čini se obostrano korisnim: Grad se riješio zakonske obveze, a tvrtka je dobila stalan izvor prihoda. No, problem je u tome što briga o životinjama rijetko može biti profitabilan biznis ako se radi kako treba. U tom sukobu interesa, „magare“ koje nastrada su upravo nezbrinute životinje.
Sama riječ sklonište asocira me na nešto plemenito, na zaštitu, ljubav i brigu. Toga, prema mom iskustvu, nema previše u hladnim poslovnim sustavima. Logika nalaže da će privatnik štititi svoju zaradu, dok je Gradu najvažnije da je zakonska forma zadovoljena. A životinje? One ostaju negdje između, daleko od očiju javnosti, fizički i financijski. Mi, građani, tu ne možemo ništa – ne možemo im pokloniti ni hranu ni deke, jer tvrtka donacije odbija. Nema ni volontera koji bi traumatiziranim psima pružili pažnju i pomogli u socijalizaciji, a nisam primijetila ni aktivne kampanje za udomljavanje, vjerojatno zato što iziskuju trud koji nije dodatno plaćen.
Koga je briga za životinje izbačene na kišu poput smeća? Mene je briga, kao i mnoštvo drugih ljudi plemenita srca. Želimo za njih više od pukog preživljavanja koje zadovoljava minimum inspekcijskih nadzora. Priželjkujemo bolju komunikaciju – kako azila, tako i gradskih odjela. Nevjerojatno je da put do informacija o životinjama ide isključivo preko komunalnog odjela, bez posebnog broja ili e-maila za građane. Životinje zaslužuju drugačiji tretman u odnosu na smeće ili prometnu signalizaciju.
Načula sam da su pozitivne promjene na pomolu – Bože pomozi! Toplo se nadam da to nije samo manipulativni „spin“ osmišljen da umiri javnost dok bura ne prođe. Šibenik teži postati središte kulturnog turizma, a ja se pitam: gdje je tu kultura ako nehumano tretiramo živa bića i nemamo funkcionalan sustav prevencije i udomljavanja?
Dijelite, lajkajte i koristite svoj glas za one koji se lajanjem i mijaukanjem ne mogu sami izboriti. Tko je ikada udomio psa ili macu, zna koliko su ta bića zahvalna i koliko vrijedi svaki trenutak našeg aktivizma.
