Šibenska povijesna jezgri ima puno kafića, ali samo neki poput caffeterie Giro Espresso, koja se nalazi se na križanjz Zagrebačke ulice i Ulice Božidara Petranovića, imaju kultni status. Kad u njih uđete tijekom jutra i ranog poslijepodneva srećete uglavnom iste ljude, redom viđenije i poznatije Šibenčane kojim to nije samo mjesto ispijanja kave ili nekog drugog pića nego mjesto druženja, razmjene mišljenja i komentara. No i sa svojom stalnom klijentelom Giro Espressso nije imao „računicu” protekle zime raditi cijeli dan nego samo do ručka.
„Teško je zimi. Dođete kada je marende i vidite pun lokal. Izgleda kao da je nova godina, ali to traje pola sata, a onda vam u kafić uđe još pet šest ljudi. Nosim se s tim teško, jednostavno tako što uglavnom radim sam i uposlim nekoga tko mi gostima poslužuje kavu ili neko drugo piće, ali samo u jutarnjoj smjeni. Zimi nema smisla raditi popodne i uvečer jer u gradu nema nikoga. Sad kad su malo ljepša vremena počeli smo raditi i popodne, ali još uvijek nema ljudi. Inače, u povijesnoj jezgri više baš i nema stanovnika koji idu u kafiće, možda nešto njih iz Varoši i oni koji ne žele ići u kvartovske kafiće, ta stara garda. Vremena se mijenjaju pa je sada popodne i uvečer puno više ljudi u tim kvartovskim kafićima nego u centru grada koji je tu najviše nastradao.Spašava nas turistička sezona, pogotovo to što se dosta produžila. Sjećam se da prije sezona trajala od 15. srpnja . do 1. rujna, a sada nije tako. Sezona traje najmanje pola godine i to je jedino što je dobro u našoj priči iz povijesne jezgre”, kaže Zlatko, ali ne prigovara nikomu jer misli da je to neminovnost i da su središta većine gradova zimi pusta.
Otkrio nam je da je svoj kafić, kada ga je otvarao zamislio upravo kao prvenstveno kao mjesto okupljanja domaćih ljudi, a da turisti koji dođu uživaju u njegovoj dobroj kavi i stilu našeg života. „Ovdje svakog dana vidite iste ljude, to je ono što ja želim, a turisti koji u tome uživaju su uvijek dobrodošli. Kućni budžeti su dosta ispraznili. Ljudi najprije režu troškove za na restorane i noćne izlaske, a kava je zadnja stavka. Doći negdje popiti kavu i popričati, družiti se, to je danas najjeftinije. A kada ljudi ni to ne bi mogli priuštiti onda slijedi izlazak na ulicu i dizanje barikada”, ističe Vukičević.
Pohvalio nam se da već godinama sam radi posebnu mješavinu kave što mnogi možda i ne znaju. „Ja sam s tom kavom otišao jako daleko što mnogi ljudi u ovom gradu ne razumiju. Mi već sedam – osam godina imamo svoju mješavinu kave koju pržimo u jednoj lokalnoj pržionici. Znači tu kavu možete popiti samo kod mene i nigdje drugdje u svijetu. To naši ljudi baš ne prepoznaju, ali prepoznaju stranci. A među našim ljudima to cijeni njih možda 10 posto, a ovi ostali se povode za njima”, objašnjava.
Vukičević se u srednjoj školi obrazovao za novinara i ta ga strast i dalje drži.
„Pisao sam prije neke kolumne, a možda opet krenem s tim. Ja priču o kavi povežem sa svakodnevnim životom i to bude jako zanimljivo. Imam i dalje takve ideje, ali vidjet ćemo hoću li ih i kako provesti”, zaključili smo ovaj razgovor, u sklopu serijala „Zimski život šibenske povijesne jezgre”.
