Samozatajna Adrijana Dea Lucić jedna je od rijetkih šibenskih modnih kreatorica. Svoje je nove kreacije uspješno predstavila na reviji „Šibenski modni krug“ koju je prije nekoliko mjeseci u Šibeniku organizirala kulturna udruga „Faust“ koju vodi Zdenka Bilušić.
Dea je u svijet mode ušla odavno, sredinom 80 – tih godina prošlog stoljeća, a još je od tinejdžerski dana okrenuta kreativnom izražavanju i dizajnu pa je očekivano upisala srednju umjetničku školu u Splitu i potom studij tekstilnog dizajna u Zagrebu:
-U srednjoj školi me je zanimao produkt dizajn, ali tada na našim prostorima nije bilo fakulteta za to pa sam upisala modni dizajn na Tekstilno - tehnološkom fakultetu u Zagrebu. To je bilo klasično studiranje, bez praktičnog rada, osim što je svatko do nas na kraju fakulteta morao imati modnu reviju. Nakon toga smo bili prepušteni sami sebi. U mojim kreatorskim početcima impresionirao me je i inspirirao Japan, njegova kultura i način odijevanja. Kod Japanaca je sve tako jednostavno, jasnih linija i bez nepotrebnih detalja. To je taj minimalizam koji me je uvijek privlačio i još uvijek me privlači, inspirira i oduševljava, kaže Adrijana Lucić.
Neprežaljena šibenska „Revija“
Nakon završenog fakulteta Adrijana se vratila u Šibenik i zaposlila u tadašnjoj modnoj kući „Revija“ u kojoj je, kako ističe, kao kreatorica imala punu slobodu.
-U „Reviji“ je svaki dizajner imao svoje kreacije. Ja sam, recimo, radila kolekcije za žene. Imali smo, možda će se to nekima danas učiniti čudnim, punu slobodu u kreiranju. Istina, morali smo poštivati zakonitosti tržišta u proizvodnji konfekcije, ali u to vrijeme se kod nas počela proizvoditi jeans odjeća što je bilo jako in. Kreirala sam različite odjevne predmete od jeansa i to je na tržištu odlično prolazilo. Bile su to uglavnom suknje, haljine i jakne. Tada su hit bili patenti kao ukrasi i ja sam to primjenjivali na našoj odjeći i ljudima se to sviđalo, prisjeća se Adrijana tih dana kada je Šibenik imao svoju ambicioznu krojačku tvrtku koja nije željela biti samo puka konfekcija. No, gospodarska kretanja tomu nisu išla u prilog. Konfekcijske kuće u Hrvatskoj, pa tako i „Revija“ gubile su utrku s vremenom i globalnom konkurencijom. Početni polet se ugasio, a djelatnost „Revije“ se ubrzo svela na takozvane lohne poslove, poslove dorade tuđe robe. Posao kreatora i dizajnera u „Reviji“ više nije imao smisla pa se Adrijana odlučila okušati u poduzetništvo koje je tada još bilo u povojima.
Najmlađa poduzetnica u Dalmaciji
-Kad sam otišla u privatnike bila sam na našim prostorima najmlađa poduzetnica. Osnovala sam obrt "Deja vu". Imala sam svoju radionicu s nekoliko zaposlenih krojačica i dućan u kojem sam prodavala svoje kreacije. U početku sam u tom poslu bila zajedno s kolegicom Brankom Blumenschein s kojom sam radila u „Reviji“, ali smo se razišle. Imala sam puno kupaca jer je u dućanima izbor odjeće tada bio vrlo oskudan, a moje kreacije su bile svježe i zanimljive. No, nije to dugo trajao. Pri kraju Domovinskog rata pojavila se s jedne strane jeftina roba iz Kine, a s druge agresivne svjetske robne marke i posao je naglo opao pa sam zatvorila obrt, ispričala nam je Andrijana koja se od tada, kao modna dizajnerica, pa sve do nedavno „skrivala u ilegali“ radeći samo za sebe, a u međuvremenu je imala izlet u svijet grafičkog dizajna.
Preko tiskare „Kačić“ do butika „Adhara“
-Nakon što je posao s modnim dizajnom propao zaposlila sam se u tiskari „Kačić“ odnosno „Malenica“ i preorijentirala na drugu vrstu dizajna, na grafičko oblikovanje knjiga, turističkih prospekata i etiketa. U početku je bilo dobro, ali vrlo brzo je i tu posao padao, nije joj više bilo ni izazovan pa se povukla i počela raditi samo za vlastiti gušt. Nisam željela ulaziti ni u kakvu poduzetničku avantura jer sam znala da je to, za ljude kao što sam ja nemoguća misija. Morala bih se uglavnom baviti financijama, papirologijom i marketingom, a najmanje modnim dizajnom. Jednostavno za to nisam bila spremna, ali sam nastavila kreirati i stvarati, uglavnom za svoju dušu. Izrađivala sam i umjetničke odjevne predmete od svile, torbe nakit. Lani su se stvari promijenile. Igrom slučaja došla sam u priliku da svoje kreacije predstavim na izboru za Miss Mamma u Šibeniku. Bila je to kolekcija koju sam radila za sebe, ali sam je odlučila javno pokazati. Nakon toga sam se poslovno povezala s butikom „Adhara“ u Šibeniku u kojem sam plasirala haljine koje su prikazane na toj modnoj reviji. Pozitivne reakcije na moje kreacije probudile su u meni želju da se vratim u svijet mode, naglašava Adrijana koja nakon toga nije propustila poziv da se predstavi na „Šibenskom modnom krugu“. Za taj povratak na šibensku modnu scenu odabrala je posebnu kolekciju za koju se itekako pomučila.
Povratak na modnu scenu
-Odlučila sam se za modele koji su sadržavali dijelove koje sam ručno tkala. Svaki sam od tih odjevnih predmet radila po petnaest dana jer nemam tkalački stan. Tkala sam najprimitivnijom metodom uz pomoć ručno izrađenog okvira kako se radilo nekada davno u doba naših prabaka. Bio mi je to posebno inspirativan izazov. Mučila sam se, ali i uživala u rezultatima svoga rada.
Preferira, kaže, isključivo prirodne materijala, pogotovo svilu, a za predstojeće ljeto priprema novu modnu liniju koja će biti nastavak onoga što je pokazala prošle godine na izboru za Miss Mamma u Šibeniku, ali s dorađenijim modelima.
akit izrađen soutache tehnikom i retro kuća u Pokrovniku
Adrijana kreira i nakit za čiju izradu koristi kod nas gotovo nepoznatom soutache tehniku. Riječ je o drevnoj vještini ručne izrade umjetnički oblikovanih ukrasa i nakita pomoću vrpci. U srednjem vijeku ukrasi izrađeni soutache tehnika koristili su se isključivo za uljepšavanje i statusno rangiranje muških svečanih vojnih odora. Danas se soutache koristi za izradu unikatnog umjetničkog nakita u čemu je Adrijana iznimno uspješna u primjeni te jedinstvene vještine.
Iako se uglavnom bavi modnim dizajnom ponosna je i na svoju dizajnerski uređenu staru obiteljsku kući koju je njezin suprug Rade naslijedio u Pokrovniku. Ta tipična kamena kuća naše Zagore nakon njenog kreativnog dodira postala je eklektički spoj starih i novih stilova. Adrijanin dizajnerski pečat vidljiv je u svakom detalju, pogotovu na starom namještaju te oslikanim lampama te pletenim i kukičanim ukrasima, a u svemu je ostao prisutan duh starih vremena čemu je posebno pridonijela njena privrženost nekim starim, već gotovo zaboravljenim tehnikama.
