Po završetku Domovinskog rata Hrvatska je na popis svojih branitelja zaboravila staviti imena 127 Nobelovaca koji su se borili za njena prava na globalnom bojištu predvođeni Linusom Paulingom jedinim dvostrukim dobitnikom Nobelove nagrade i dvojicom njemačkih nobelovaca Manfredom Eigenom i Robertom Huberom. Pauling, jedan od najvećih boraca za mir u povijesti čovječanstva bio je prvi je potpisnik Apel za mir u Hrvatskoj, slijedio ga je Vladimir Prelog zgrožen tragedijom Vukovara, rodnog mjesta Lavoslava Ružičke, a Eigen i Huber hrabro su i s neviđenim entuzijazmom vodili operativni dio akcije buđenja savjest Svijeta. Upravo zbog toga je, sada na žalost pokojni, Šibenčanin Milan Bijelić više od 15 godina u Šibeniku pokušao progurati projekt uređenja aleje Nobelovaca, a sve gradske vlasti kojima se, sa svojim istomišljenicima iz Inicijative za razvoj Šibenika, obratio su ga ignorirale. A i Hrvatska, i Šibenik bi u promidžbenom smislu imali od toga itekakvu korist.
Na početku bijaše Institut Ruđer Bošković
Akcija koju su njih dvojica vodila s toliko ljubavi i srčanosti krenula je nešto ranije iz Instituta Ruđer Bošković čiji su znanstvenici poslali više od 10 000 pisama svojim kolegama znanstvenicima širom svijeta i pozivajući ih da šire istinu o pravednoj borbi Hrvatske za slobodu i agresiji na nju. Mnogi su se odazvali, ali svjetska, a posebno američka javnost nije bila osobito zainteresirana za Hrvatsku i gotovo ništa nije znala o tragediji koju proživljava. Odazivaju se u početku hrvatski znanstvenici koji žive u SAD i pokušavaju probuditi savjest svojih američkih kolega. Ruđerovci idu dalje i pokušavaju otvoriti oči vodećim svjetskim znanstvenicima da vide što se u Hrvatskoj događa i dignu glas protiv rata. Prvi se odazvao upravo dvostruki Nobelovac Linus Pauling. Potpisao je Apel za mir u Hrvatskoj i upozorio svijet na tragediju Vukovara i barbarsko razaranje Dubrovnika. Te njegove geste bili su početak neviđene kampanje za mir u nekoj državi. Pridružuju mu se Nobelovci Huber, Eigen i Vladimir Prelog, te De Deve, Dausset i Lehn, Miloš i Friedman. Željenog učinka još nije bilo pa su Hrvati u SAD i Kanadi prikupili novac i Apel za mir u Hrvatskoj čiji je tekst napisao Ivo Banac s podrškom prve grupe Nobelovaca objavi kao plaćeni oglas u novinama.
Heroji Domovinskog rata Manfred Eigen, Robert Huber i Greta Pifat Mrzljak.
Na zamolbu hrvatske znanstvenice Grete Pifat Mrzljak, jedne od najzaslužnijih heroina Domovinskog rata, Huber i Eigen preuzimaju operativni dio kampanje. Eigen šalje pisma svim značajnim osobama širom planeta, a Huber sakuplja odgovore, sistematizira ih, objavljuje i osmišljava nove akcije. Do 20. listopada 1991. godine Apel s potpisima 32 Nobelovca šalju vladama SAD, Japana i svih europskih zemalja te svim svjetskim nevladinim mirovnim organizacijama. Odaziv je bio, izvještava Hubert, patetično bijedan. Kako očekivanih rezultata nema Huber i Eigen pozivaju američke znanstvenike da u osobnim u kontaktima s američkim političarima šire istinu o ratu u Hrvatskoj, a onda, revoltirani i razočarani nezainteresiranošću političara i državnih dužnosnika, pozivaju Nobelovce koje su do tada potpisali Apel da vrše izravni pritisak na vlade svojih zemalja. Budi se međutim savjest svijeta – bude se Nobelovci. Cordigan i Mc Guire potpisuju Apel u Zagrebu što izaziva veću pozornost dijela svjetskih medija. Sredinom studenoga priključuje se Dalaj Lama koji šalje i osobnu poruku mira za Hrvatsku. Nekoliko dana kasnije Huber obavještava javnost da je Apel potpisalo 48 Nobelovaca, a Institut Ruđer Bošković šalje faksimil Apela s potpisima Nobelovaca svim relevantnim svjetskim kulturnim i znanstvenim institucijama, a Huber i Eigen vladama gotovo svih zemalja svijeta te osobno animiraju Nobelovce i znanstvenike. Idu i korak dalje pa 29. studenoga 1991. godine predstavljaju svjetskoj javnosti ne više Apel za mir u Hrvatskoj već akciju Nobelovci za mir u Hrvatskoj. Njih dvojica uz potporu još nekoliko Nobelovaca glavni su akteri presedana koji se dogodio na dodjeli Nobelove nagrade u Stokholmu 2. prosinca 1991. godine. Oni su, u sklopu svečanosti dodjele Nobelove nagrade, sazvali konferenciju za novinare na kojoj su govorili o ratu u Hrvatskoj i predočili javnosti Apel za mir u Hrvatskoj kojeg su do tada potpisala već 73 Nobelovca. Osam dana kasnije bilo je već 80 potpisa, a Huber i Eigen akcije idu dalje i zahtijevaju bezuvjetno međunarodno priznanje Hrvatske. Taj poziv konačno nailazi na odjek. Podršku Nobelovcima dali su svi znanstvenici iz Krakova i Virginia Universiteta te veliki broj znanstvenika iz cijelog svijeta. New York Times 14. siječnja 1992. objavljuje tekst Apela s potpisima 104 Nobelovca. Svjetske javnosti konačno je počela shvaćati bit i značaj informacije da se upravo Nobelovci gotovo plebiscitarno zalažu za mir u Hrvatskoj, za ljudska prava u Hrvatskoj i pravo Hrvatske na samostalnost.
Hrvatska se nije zahvalila Nobelovcima
I konačno 15. siječnja 1992. godine Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja, ali rat ne prestaje pa akcija Nobelovci za mir u Hrvatskoj traje i dalje. Do tog trenutka Apel je potpisalo 112 Nobelovaca, a do kraja akcije njih čak 127. Nikada u povijesti čovječanstva u borbi za mir i slobodu jedne zemlje nije sudjelovalo toliko Nobelovaca. Bio je to poduhvat koji zaslužuje trajni spomen. Po završetku Domovinskog rata Greta Pifat Mrzljak i mnogi istaknuti sudionici ove akcije posebno oni iz dijaspore traže da se Hrvatska na primjeren način zahvali Nobelovcima... Na našu žalost i sramotu nikada to nismo učinili.
Plemenita ideja Milana Bijelića
Uočavajući tu činjenicu koja se ničim ne može opravdati Šibenčanin Milan Bijelić pokušava iskupiti svoju Domovinu Hrvatsku predlažući da upravo u Šibeniku, veličanstvena borba za mir i Hrvatsku 127 Nobelovaca, Linusa Paulinga, Manfreda Eigena, Roberta Huberta, hrabre Grete Pifat Mrzljak, znanstvenika iz Instituta Ruđer Bošković, hrvatskih znanstvenika u SAD, hrvatske dijaspore u SAD i Kanadi te svjetske znanstvene zajednice, bude trajno i na dostojan način obilježena. Oko svoje plemenite, zamisli uspijeva okupiti brojne šibenske intelektualce ali šibenska i državna vlast ostaje potpuno gluhe. Bijelić već gotovo 20 godina uzaludno kuca na vrata vlasti i diplomacije, na vrata medija, javnosti...
Što predlaže Milan Bijelić uz dirljivo iskrenu potporu Građanskog intelektualnog kruga Šibenik? On smatrao da je Šibenik kao najstariji izvorni Hrvatski grad sa svoje četiri globalne zastave: Krkom, Kornatima, katedralom sv. Jakova i Međunarodnim dječjim festivalom jedini grad u kojem se Hrvatsko mora i može zahvaliti Nobelovacima koji su bili uz nju u najtežim trenucima borbe za slobodu, samostalnost i goli opstanka hrvatskog naroda. Štoviše, Bijelić nudi čitavu paletu ideja i projekata koji Šibenik mogao izbaciti u orbitu zanimanja svjetske javnosti, donijeti mu nevjerojatno vrijednu promidžbu te ga oplemeniti i obogatiti.
Bijelićevi su prijedlozi bili su i još uvijek su ostvarivi
Temeljne Bijelićeve zamisli poput Aleje Nobelovaca i Memorijalnog doma Kad su Nobelovci bili djeca bilo je moguće pokrenuti bez novca. Šibenčani, šibenska gradska vlast, šibenski intelektualci, te javni i kulturni radnici mogli su, primjerice, uz pomoć hrvatske vlade, ureda predsjednika RH, ministarstva kulture i ministarstva vanjskih poslova upoznati zemlje iz kojih su podrijetlom Nobelovci koji su potpisali apel za mir u Hrvatskoj s Bijelićevim projektima te ih pitati jesu li voljne darovati Šibeniku biste svojih Nobelovaca, brončane ploče s njihovim imenima, faksimilom njihovih potpisa i područjem znanosti za koje su dobili Nobelovu nagradu, a MDF-u darovati album s fotografijama svojih Nobelovaca kada su bili djece, preslike njihovih školskih svjedodžbi, kopije igračaka, prvih znanstvenih radova i sličnih dokumenata te tako stvoriti edukativnu zbirku jedinstvenu u svijetu iz koje bi djece mogli učiti kako su obične djevojčice i dječaci poput njih trudom i radom dosegnuli najviša postignuća u znanosti, književnosti i borbi za mir. Uz to, bilo je moguće dobiti knjige koje su Nobelovci napisali pa i pretiske njihovih znanstvenih radova pa bi Šibenik imao i vrijedan fundus djela dobitnika Nobelove nagrade.
Na žalost, ništa od toga nije učinjeno iako su s prijedlozima i projektima Milana Bijelića bilo upoznato pet gradonačelnika i tri župana, najmanje jedan ministar vanjskih poslova te barem stotinjak javnih, kulturnih radnika intelektualaca i novinara. Za početak je bilo dovoljno okupiti tek mali tim koji bi u suradnji hrvatskim državnim institucijama stupio u kontakt s ministarstava vanjskih poslova zemalja iz kojih su Nobelovci podrijetlom te Zakladom Alfreda Nobela i pitao ih što misle o toj ideji i jesu li voljni sudjelovati u njenom ostvarivanju tako što će Šibeniku darovati biste, knjige i preslike znanstvenih radova te fotografije svojih Nobelovaca kada su bili djeca.
Jedina utjeha u ovoj priči je da još nije kasno da se kaže: Aha! Pa to je zbilja dobra stvar za Šibenik. Hajdemo nešto napraviti za svoj grad!
Apel za mir u Hrvatskoj
U posljednjih nekoliko tjedana Jugoslavenska armija pojačala je rat protiv Hrvatske. Razoreno je na desetke sela. Mnogi povijesni spomenici uništeni su. Nekoliko gradova, uključujući i Zagreb, glavni grad Hrvatske, bombardirani su. Više od dvije tisuće ljudi ubijeno je. Taj nenajavljeni rat prouzročio je više stotina tisuća izbjeglica. Nasilja i razaranja koja su započeta u Hrvatskoj takvih su razmjera da su nepoznata u Europi od drugog svjetskog rata. Masakriraju se nedužni civili. Bolnice i crkve se uništavaju. Savjest od nas zahtijeva da podignemo glas protiv ovog besmislenog rata. Pozivamo vlade Zapada i Istoka da zaustave divljačka razaranja koja vrši Jugoslavenska armija. Pozivamo sve humanitarne organizacije da pruže pomoć svim žrtvama brutalnosti Jugoslavenske armije. Pozivamo sve muškarce i žene da podignu svoj glas protiv ravnodušnosti prema patnjama hrvatskog naroda, kojem prijeti ne samo opasnost od potpunog uništenja njihove zemlje već i opasnost da i sami nestanu.
Nobelovci koji su potpisali Apela za mir u Hrvatskoj do 15. siječnja 1992. godine – dana međunarodnog priznanja neovisnosti Hrvatske:
Philip W. Anderson (fizika, 1977.), Christian B. Anfinsen (kemija, 1972.), Werner Arber (medicina 1978.), Međunarodni ured za mir (za mir, 1910.), David Baltimore (medicina, 1975.), Derek H. R. Barton (kemija, 1969.), Johannes Georg Bednorz (fizika, 1987.),
Baruj Benacerral (medicina, 1980.), Paul Berg (kemija, 1980.), Gerd Binnig (fizika, 1986.), Michael Bishop (medicina, 1989.), James Black (medicina, 1988.), Nicolaas Bloembergen (fizika, 1981.), Willy Brandt (mir, 1971.), Joseph Brodsky (literaturea, 1987.), Thomas R. Cech (kemija, 1980.), Camilo José Cela (književnost, 1989.), Subrahmanyan Chandrasekher (fizika, 1983.), Allan M. Cormack (medicina, 1979.), John W. Cornforth (kemija, 1975.),
James W. Cronin (fizika, 1980.), Jean Dausset (medicina, 1980.),
Gerard Debreu (ekonomija 1983.), Christian de Duve (medicina,1974.), Pierre - Gilles de Gennes (fizika, 1991.), Hans G. Dehmelt (fizika, 1989.), Johann Deisenhofer (kemija, 1988.),
John Eccles Correw (medicina, 1963.), Manfred Eigen (kemija, 1967.), Gartrude B. Elion (medicina, 1988.), Richard R. Ernst (kemija, 1991.), Val L. Fitch (fizika, 1980.), William A. Fowler (fizika, 1983.), Jerome I. Friedman (fizika, 1990.), Milton Friedman (ekonomija, 1976.), Kenichi Fukui (kemija, 1981.), Carleton Gajdusek (medicina, 1976.), Donald Glaser (fizika, 1960.), Sheldon L. Glashow (fizika, 1879.), William Golding (književnost, 1983.),
Nadine Gordimer (književnost, 1991.), Roger Guillemin (medicina i psihologija, 1977.),
Herbert A. Hauptman (kemija, 1985.), Dudley Herschbach (kemija, 1986.),
Gerhard Herzberg (kemija, 2971.), Anthony Hewish (fizika, 1974.), Dorthy Hodgkin (kemija, 1964.), Robert Huber (kemija, 1988.), Francois Jacob (medicina, 1865.), Niels Jerne (medicina, 1984.), Brien D. Josephson (fizika, 1973.), Jerome Karle /kmija 1985),
Henry W. Kendall (fizika, 1990.), Georges Köhler (medicina, 1984.), Arthur Kornberg (medicina, 1959.), 14. dalai lama – Tenzin Gyaco (mir, 1989.), Willis E. Lamb Jr. (fizika, 1955.), Yuan T. Lee (kemija, 1986.), Jean-Marie Lehn (kemija, 1987.), William N. Lipscomb (kemija, 1976.), Mairead Corrigan Maguire (mir, 1977.), Bruce Merrifield (kemija, 1990.),
Hartmut Michel (kemija, 1988.), Czeslow Milosz (književnost, 1980.), Cesar Milstein (medicina, 1984.), Rita Levi-Montalcini (medicina, 1986.), Andre Leoff (medicina 1965.)
Nevill Mott (fizika, 1977.), Karl Alex Müller (fizika, 1987.), Joseph E. Murray (medicina, 1990.), Daniel Nathans (medicina, 1978.), Erwin Neher (medicina, 1991.), Severo Ochoa (medicina, 1959.), Wolfgang Paul (fizika, 1989.), Linus Pauling (kemija, 1954., mir, 1962.),
Max P. Perutz (kemija, 1962.), John C. Polanyi (kemija, 1986.), George Porter (kemija, 1967.), Vladimir Prelog (kemija, 1975.), Aleksander Mikhaylovic Prokhorov (fizika, 1964.),
Edward Mills Purcell (fizika, 1952.), Tadeus Reichstein (medicina, 1950.), Burton Richter (fizika, 1976.), Heinrich Rohrer (fizika, 1986.), Carlo Rubbia (fizika, 1984.), Abdus Salam (fizika, 1979.), Fred Sanger (kemija, 1958. i 1980.), Wele Aayinka (književnost 1986.)
John Robert Schrieffer (fizika, 1972.), Glenn T. Seaborn (kemija, 1951.), William F. Sharpe (ekonomija, 1990.), Kai Siegbahn ( fizika, 1981.), Claude Simon (književnost, 1985.), Herbert A. Simon (ekonomija, 1978.), Hamilton O. Smith (medicina, 1978.), Robert M. Sollow (ekonomija, 1987.), Roger Sperry (medicina, 1981.), Jack Steinberger (fizika, 1988.), George D. Suell (medicina 1980.), Henry Taube (kemija, 1983.), Donnall Thomas (medicina, 1990.),
Jean Tinbergen (ekonomija 1969.), Samuel C.C. Ting (fizika, 1976.), Susumu Tonegawa (medicina, 1987.), Charles H. Townes (fizika, 1964.), Dosmond Tutu Mpilo (mir, 1984.),
Simon van der Meer (fizika, 1984.), Harold E. Varmus (medicina, 1989.), Klaus von Klitzing (fizika, 1985.) i Ernest T.S. Walton (fizika, 1951.).
