Sidebar Menu

Datum objave: 27. Siječanj 2017

Suhozidi kao nematerijalna svjetska baština:Na Srimi najmanje 500 kilometara suhozida i 200 bunja

Diana Ferić
Diana Ferić

 Dr. sc. Jadran Kale, kustos šibenskog muzeja i predavač na Filozofskom fakultetu u Zadru, koji je veći dio svog stručnog rada posvetio upravo zaštiti i očuvanju suhozida jedna od zaslužnijih za to što smo sve bliže tomu da se umijeće gradnje suhozida UNESCO zaštiti kao nematerijalnu baštinu. Nakon trogodišnjeg razdoblja preventivne zaštite, umijeće suhozidne gradnje dobilo je trajnu zaštitu kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske što je potvrdilo i Ministarstvo kulture. Kampanja je trajala dva mjeseca, a inicirala ju je udruga 4 grada Dragodid.
Kako bismo, tim povodom, istaknuli važnost tog događaja i za šibensku baštinu donosimo tekst o suhozidima na Srimi koji je dr. Kale napisao prije nekoliko godina za časopisa "Šibenik tim":


-Idete na Srimu? -Zašto, pa tamo nema ničega! Moglo bi se reći kako ova rečenica, koju sam čuo više puta zanimajući se za ovaj krajolik, vjerno sažima prosječno javno mnijenje o dijelu naše obale koji se prostire unutar prostora Vodice – Zaton, Martinska – Jadrija - Vodice. Ocjena je, u osnovi, točna. Zasniva se na vrijednostima nečega naspram ničega, bilo na samoj obali ili u njenom neposrednom zaleđu, recimo kruga industrijskog postrojenja, hotelskog kompleksa, prometnog čvora s mostom ili možda i uzletišta. Takve su se opipljive vrijednosti u prostoru Srime priželjkivale u godinama kada je bivša federacija bila miljenik međunarodnih financijskih ustanova, kada su stope privrednog rasta sličile onima u današnjoj Kini, kada je šibenski izvoz cvjetao, a gradu i njegovome kraju se do isteka stoljeća predviđalo dvostruko više stanovništva no što se to stvarno dogodilo. U neobičnom zapletu istog tog razvojnog zanosa vlast je uslijed ekonomskog otvaranja zemlje i konfuzije u početcima ere masovnog turizma pomoć pri prostornom planiranju zatražila od Razvojne agencije Ujedinjenih naroda, a oni su ovamo na teren poslali arhitekte iz zemlje koja je prva na svijetu krenula sustavno evidentirati, razvrstavati i zaštićivati izvangradske kulturne krajolike – jednostavno stoga jer se prva suočila s njihovim nestankom. To su bili Englezi, u kojih je već radila ne samo državna Countryside Commission, već i građanska udruga Dry Stone Walling Association – uzor za sva buduća slična okupljanja diljem svijeta. Njihov projekt uređenja Srime za turističke svrhe iz 1971. godine bio je jedan od dvadesetak lokacijskih projekata iz ukupnog programa Gornji Jadran. Nešto s početka teksta arhitekti najstarije industrijske zemlje svijeta istakli su već u prvoj rečenici svog projekta: Najznačajnije obilježje Srimi daje mreža suhozida, složena od kamenja uklonjenog s tla da bi se dobile male čestice zaklonjene od vjetrova, uz obalu i od valova, i prikladne za obradu. Projektom su Englezi predvidjeli uklapanje turističkih gradnji u taj krajobrazni raster. Grad je u to vrijeme na drugoj strani kanala sv. Ante bio zauzet Solarisom pa se plan nije ostvario.

Okivanje kulturnog krajolika Srime betonom

Druga agencija svjetske organizacije, UNEP, prije tri godine procijenila je da je 1995. godine čak 62 posto sredozemnih obala bilo urbanizirano, a za 2025. godinu predvidjela je da će 72 posto obalne crte biti izgrađeno. Ljepote i znamenitosti sirovina su turističke industrije, a vrijednost u svakoj trgovini ponuđenim dobrima ovisi o njihovoj rijetkosti. Na ovom dijelu obale složilo se kako ga treba otvoriti za turističku izgradnju, ostavljajući Grad Vodice bez zadnjeg dijela nebetonirane obale (osim bezličnih Bristaca u sendviču građevinskih zona Vodica i Tribunja). Tako se okivanje kulturnog krajolika Srime betonom zbiva po mjerilima iz vremena gradnje Solarisa jer ni najavljenom slovenskom investitoru u svojoj vlastitoj zemlji više nije moguće turističku infrastrukturu graditi na samoj obali. Kod njih se na obali smije graditi samo ono što zbog mora jedino tamo može i biti. Pri tomu se i takve gradnje (poput marina) moraju optimizirati, i to bez sužavanja pogleda na more. Naizgled, najavljenim bi poslom na Srimi svi mogli biti zadovoljni. Mi ćemo i u tom prostoru dobiti nešto opipljivo, a investitor ekstraprofite iz atrakcijske sirovine na čiju eksploataciju ovakvim načinom drugdje više ne može računati. Krenimo provjeriti tu računicu.

 

 

 Ima li ičega na Srimi?

Čini nam se da tamo nema ničega jer je nam je uobičajeno. Filozofi su znali reći kako ribe nemaju načina vidjeti vodu pa bi ih za takvo uočavanje trebalo posebno osposobiti. U šibenskom kraju takav je običan pogled na suhozide, te ostatke negdašnjih gospodarskih krajolika. Ima ih toliko da bi se moglo reći kako smo odgojeni s polarizacijskim naočalama na nosu pa ih i ne vidimo. Ima suhozida i u samome gradu Šibeniku, u Mimincu i u Docu, u svim predgrađima, gusto se šire po Njivicama, Razorima, Bilicama, Gvozdenovu... kao da im nema kraja. Ipak, rubovi guste rasprostranjenosti jasno im se razabiru čim prijeđemo granice povijesne šibenske komune. U Modravama županijska ploča stoji kod meje murterskih posjeda, na suprotnom kraju obale to je povijesni poluotok Bosiljina sa svojim najčuvenijim suhozidnim prizorom na Bucavcu, dok u dubini suhozidi gušće slijede dosege rasta masline. Nema drugoga većeg grada naše obale koji živi u takvom kulturnom krajoliku. U svim njegovim dijelovima jasni su otisci prošlosti pa bismo primoštenske, modravske ili kornatske suhozide mogli razlikovati gotovo zatvorenih očiju. Povijesni otisak kulturnog krajolika Srime vezan je za nastanak Šibenika.

 

Jesu li neke srimske bunje bile poljske utvrde?

Da bi se razmrsio čvrsti čvor povijesti ovog krajolika, valja datirati suhozide. Komadić ruševine dvojne crkve s Prižbe ugrađen u bunju u Bogdanovićima znači tek toliko da ne može biti starija od srednjeg vijeka, što i ne pomaže mnogo. Arheološki zanimljive krhotine mogu se već i površinski naći na arhivski potvrđenim mjestima povijesnog stanovanja, poput nekadašnjeg sela Podlanova čiji su ostatci u blizini današnjih Bogdanovića. Na Srimi možda najviše mogu pomoći upravo arhivi. Kada se popnemo do Podlanova, čini se kao da smo došli na dvostruku zidinu čiju je arhivsku skicu iz 1643. godine uočio povjesničar don Krsto Stošić. Na vrhu brežuljka nad poljima bdije čak pet bunja u nizu od kojih su dvije povezane u sklop ojačan grudobranom. One su zasigurno bile pudarice za nadzor nad vinogradima, slično kao i što pod ruševinama srimske kapelice sv. Stjepana sa sjeverne strane vinograda bdije bunja pomno uređenog predvorja. Jesu li, s takvim debelim ziđem pred ulazima, ujedno bile i malim poljskim utvrdama? Malim utvrdama nalikuju i oveće Torine koje magistrala presijeca u okuci pred nadvožnjakom. Na koncu, ograđeno pretpovijesno zbježište (gradinu) arheolozi su utvrdili upravo ovdje, nad najobilatijom vodom u kraju, na brdu bukvalno zvanom Stražišće. Odgovor se krije upravo u pojasu između ovih predjela, između Podlanova i Galešina do najtustije zemlje pod kaplicom sv. Stjepanom, kod današnjeg nadvožnjaka nad odvojkom za Bogdanoviće, Martinsku i Jadriju, te do Srimske lokve i dalje do preostatka srednjovjekovnog sela Srime u području Vrbice do Pišća iz dubljeg zaleđa Vodica.

Pretapanje vizura Srime i Šibenika

Srednjovjekovno selo Srima nije bilo neugledno naselje. U vrijeme nastanka šibenske biskupije bilo je, uz Grebašticu i Prhovo, jednim od tri najveća šibenska sela ukupno s oko pola tisuće stanovnika. Os ovog raspršenog sela ciljala je na Brodaricu (nakon izgradnje crkve sv. Martina poznatu kao Martinska), odakle su brodovi kretali za gradsko pristanište pod liticom na kojoj je bila starija crkva sv. Jakova. Važnost ove komunikacije za Šibenik koje je u 13. stoljeću stasavao u grad možemo si dočarati značenjem titulara svetog zaštitnika putnika, jer i u Zadru je crkva sv. Jakova simbolički čuvala mjesto gradske barkarijolske veze. Onako kako je u svojoj osi od toga mjesta funkcionirao grad, tako se preslikavalo i na Srimi: ispod crkve sv. Jakova duž litice pod kojom su bile strmine pokrajnjih ulica bila je smještena glavna prometna gradska arterija, jedina ulica povijesne jezgre Šibenika koja je i do danas ostala bez stepenica, a točke uličnih pregiba i zaokretanja zadavale su kuće - kule kakve su izvan gradskih bedema na Gorici jedine mogle jamčiti sigurnost. Takav gradski prostor svjedoči o zajednici kakva se iz pretkomunalnog doba pučkih općina raslojavala u vlastelinstva s ovisnom čeljadi.

 

Rodovske pučke općine utisnuli su prvi pečat na kulturni krajolik Srime

Populacijska osnova ovog izvanbedemskog naselja bile su izbjeglice iz Biograda koji su mlečani srušili 1125. godine te stanovnici starih rodovski organiziranih zajednica s područja Srime. Povjesničar iz šibenskog muzeja Frano Dujmović uočio je u arhivskim listinama isticanje naziva stare hrvatske županije Luke za područje između Sićenice (Jadrije) i Zatona, na taj način podrazumijevajući selo Srimu sve do 18. stoljeća. Za razliku od svih drugih gradova na istočnoj jadranskoj obali u Šibeniku su na snazi bile narodne navade. Dok se u Zadru sudilo po rimskom pravu, u Šibeniku se sredinom 13. stoljeća to po običajnom pravu radilo na prostoru narodnih skupština, pred crkvom sv. Jakova. Na tom je mjestu skupština pučke općine (posoba) i okončala rat s Trogirom. Međuigra društvene organizacije rodovskih pučkih općina (srednjovjekovnih univerzija) kako su ih kasnije na latinski prevodili zbunjeni strani notari) u prostoru grada i njegovih izvangradskih gospodarstava utisnuli su prvi pečat na kulturni krajolik Srime kakav vidimo danas.

 

 Šibenski plemići iz starih hrvatskih rodova

Dok je u gradu Šibeniku jedina preostala stambena zgrada s osnovama datiranima u 13. stoljeće palača Rossini, na Srimi dataciju iz istog vremena pruža crkvica Gospe Srimske. I jedno i drugo mjesto lome os komunikacije kroz svoje naselje. Oko crkvice višekratno su rabljeni grobovi s kamenim poklopnicama usporedivima sa sličnim kasnosrednovjekovnim grobištima (Grebaštica, Mitlo). Njen istaknuti položaj u krajoliku može asocirati na lokacije pretkršćanskih kultova, na način koji je u šibenskoj okolici mitologijski rekonstruiran za crkvu sv. Mihovila u Pokrovniku. Među patronima crkvice Gospe Srimske Frano Dujmović je razabrao listom plemiće iz starih hrvatskih rodova: Divniće, Draganiće, Taviliće, Vrančiće..., prepoznajući u tome srimsko podrijetlo tih gradskih rodova. Njeno se likovno blago nalazi u apsidi, gdje na fresci među više likova vidimo i svečano odjevenog orača -ktitora, pučkog odličnika pod urešenom crvenom kapom. Da bismo vidjeli prvi idući prikaz pučanina u radnoj pozi poljodjelca, valja putovati do obrezivača loze s Radovanovog portala u Trogiru. Tu naš ukupni srednjovjekovni popis ovakvih scena ujedno i završava.

 

Zagonetke srimskog krajolika

Tako rijedak prizor lokalnog poljodjelca kakav vidimo na srimskoj fresci odaje nam nekoliko pojedinosti. Ponajprije, orač ore rukom položenom na jedinu ručku – što znači da se radi o ralici asimetričnog lemeša kakva je lakša za korištenje na krškim poljima. Plus za likovnu točnost! Ralicu vuče par volova. Gubi li uvođenjem krupne, prestižne stoke čitav prikaz na faktičnosti? Ne mora biti tako. Na Galešinama, gdje je povjesničar Kristijan Juran ubicirao gomilu koja se arhivski spominje u 15. stoljeću, uz ostatke potleušice postoji i bunja ulaza širokog kao i stajska vrata. Kroz takav je ulaz u takvu svoju štalu mogao proći i vol. Da su volovi uopće bivali u građevinama ove vrste može se posvjedočiti kod trostrukog kažuna blizu crkve sv. Foške nedaleko od Vodnjana u Istri, gdje je za krupnu stoku bio kažun s kamenom alkom za njeno vezivanje. Po srimskim poljima zasigurno se oralo volovima, baš kao na fresci, što je potvrđeno i arhivski. Srima nije bila prekrivena šumom, što od 15. stoljeća znamo po dozvolama ispaše i kasnijem sporu Zlarinjana i Dolačana. Ipak, drugi dijelovi ovog povijesnog kulturnog krajolika ne nalikuju na pojas srednjovjekovnog sela.

 

 

 Donja Srima noviji je gospodarski krajolik

Razlika koja najviše upada u oči su suhozidne ograde Donje Srime. Srednjovjekovno selo, zajedno sa svojim današnjim posjedima Zatonjana, bilo je okrenuto gradu. Pod katedralom sv. Jakova i s obale pred svojim kućama prema zemljama na Srimi isplovljavali su Dolačani. Udaljeniji dio poluotoka, pak, obrađivali su Zlarinjani (oko Čapljene i Jadrije, stari zaselak Sićenica), Lučani (oko Vodene jame) i Šepurinjani (oko današnjeg sela Srime). To je i noviji dio suhozidnog krajolika. Preci Šepurinjana krčili su zemlje u području srednjovjekovnog sela, a kada su se otočni potomci izbjeglih starih Srimara u sigurnija vremena krenuli opet dulje baviti ovim zemljama zasnovali su selo Srimu na posve novome mjestu. Tada je građen krajolik Donje Srime. Najviše međe uz staze i najveće gomile nalaze se na najškrtijoj zemlji, kakve mora da su bile najmučnije krčevine. Ovdje su česti suhozidi visoki dva i po metra (toliko je bila visoka i gomila na Prižbi, dok je arheolozi nisu raskopali i raščistili ostatke crkava), dok najviši dosežu četiri metra. Razlozi ovako nevjerojatnog posla može se shvatiti tek iz zemljišnika. Prvićani su postali vlasnicima ovih zemljišta prije no zemljišta na samom svojem otoku. Stoga su za njih bili izravnije zainteresirani. Na Prviću nema toliko visokih ograda, no ima spretno izgrađenih bunja. Bunje na zlarinskim zemljištima Srime kao da su preslikane sa svojeg otoka, pa 4,2 metra visoka bunja pored Čapljene prilazom i profilom posve sliči velikoj bunji sa zlarinske Jasenovice. Donja Srima je, dakle, noviji gospodarski krajolik. Nedavne demografske rekonstrukcije nastanka današnjeg sela Srime posredno svjedoče i o strukturiranju krajolika na čijim se resursima u 19. stoljeću izgradilo novo mjesto. Zlarinjani su također obrađivali zemlje dohvaćajući ih sa svojeg otoka, a od konca 17. stoljeća i skromno naseljavajući opustjelu Sićenicu. Kao i u dijelu kojem je raster zadan u 18. stoljeću ovaj nam dio poluotoka pomaže razumjeti povijesne prilike u svojim vlastitim zajednicama.

 

Suhozidi – otisci prošlosti

Odgovor na pitanje Ima li ičega na Srimi? mogao bi, dakle, biti potvrdan, i glasio bi: -Ima, šibenske povijesti. Za Šibenik je to važno iz dva razloga. Prvi predstavlja šibenski pučki urbanitet, kakav nema nijedan drugi veći grad na našoj obali. Takav se razaznaje već na karti grada posve jasno kad se usporedi sa simetričnim crtama ostalih gradskih jezgri. Drugi razlog gotovo da ide u red arhitektonskih kurioziteta. Naime, kuće pučkog hrvatskog Šibenika toga doba bile su drvene i više im ne nalazimo traga. Najstarije sačuvane kamene pučke kuće čitavo su stoljeće mlađe. Otisak rodovskog društva iz tog vremena u povijesnom je krajoliku nekadašnjeg sela Srime ostao otisnut u – suhozidu. Arhivski opis srimarskog stana iz 1551. godine opisuje i danas vidljive ostatke suhozida i potleušica. Pola stoljeća nakon Dujmovićeve analize Srime, aktualnim onomastičkim istraživanjima Kristijana Jurana potvrđeni su kontinuiteti desetaka srimskih toponima iz 15. stoljeća, od kojih su dva (na Vrbici i u Galešinama) vezana za pojedine gomile. Bešavno srasla s ostatkom svojih suhozidnih ambijenata takva nam arhivska uporišta omogućuju pouzdano datirati stari kulturni krajolik.

 

Na Srimi nije manje od 500 kilometara suhozida i 200 bunja

Rekonstruirajući kulturni krajolik rodovskog društva iz vremena prijelaza pretkomunalne u pravu gradsku povijest Šibenika, zajedno s kasnijom njegovom poviješću, utvrdili smo elemente njegove vrijednosti. Ako se uzorkom i usporedbama pomognemo na obazriv način, mogli bismo pretpostaviti da na Srimi nema manje od petsto kilometara suhozida i dvjesto bunja, među kojima su najveće visoke pet metara. Već i kod nas postoje mjesta sa starijim suhozidima (na otoku Hvaru), s više suhozida (na primjer na otočiću Baljencu, na južnoj strani otoka Kaknja ili na terasama Takala pod Praputnjakom), s više bunja (u istarskoj Vodnjanštini ih je oko dvije tisuće) ili s većim pojedinačnim građevinama ove vrste (kažun obitelji Moscarda u Galižani visok je sedam metara). Naravno da vrijednost kulturnog dobra ne proizlazi tek iz mehaničkog sravnjivanja. Ono je neponovljivo u ukupnom svojem značenju, ponajprije kao kulturni krajolik nastanka grada Šibenika. Takva je vrijednost ponajprije sentimentalne, a potom istraživačke naravi, i figurira uglavnom za domaće zanimatelje kakvi poznaju povijesne okolnosti pa im ne treba doslovno dočaravati što se sve krije pod zaraslinama. Kao povijesnu i krajobraznu atrakciju za turističke posjete valjalo bi je makar počistiti. Tu se vraćamo na gospodarski krajolik, jedini održivi okvir bilo kakvog čišćenja, pa i samog očuvanja.

 

 O sudbini krajolika Srime odlučuje - turizam

U ekonomiji postoji jedan jedini oblik privrjeđivanja kakav je kadar ovakve vrijednosti preobraziti u ekonomska dobra korištena za stjecanje dohotka. Poznajemo ga, u rasponu od bezazlenih rekreacija do destruktivnih divljanja, kao turizam. Sudbina kulturnog krajolika Srime, kao i mnogih drugih kulturnih dobara, u njegovim je rukama. Turizam je uvijek gladan sirovine za svoja prerađivanja kulturnih kapitala. Usuprot drugim privrjeđivanjima, turizam svoju sirovinu iskorištava u samom prostoru potrošnje – znamenitostima se može diviti isključivo na samom licu mjesta. Povjeriti kulturno dobro turizmu na skrb ponekad sliči na posuđivanje šibica piromanu. Ipak se još lakše prisjetiti monumentalnih znamenitosti kakve do sada više ne bi ni postojale da pred njima u redu za ulaznice ne čekaju rijeke posjetitelja.

 

 

Poticaji za očuvanje suhozida

Iako velik, turizam nije jedini razlog zaštite prostora. Posljednjih desetljeća urbanisti ne oblikuju izvangradske prostore već ih saniraju na korist zdravlja i stvaralačke motivacije stanovnika. Također, postalo je jasno kako urbanistička potrošnja zemljišta s poljoprivrednim mogućnostima u konačnici može postati preskupa. Kulturne strukture poljodjelskih krajolika u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici Europske unije imaju posebno mjesto među poticajima za održivu i okolišno savjesnu poljoprivredu, no krajobrazni dio konkretne smjernice kod nas još nije primijenjen. Bez poticaja za popravljanje suhozida čitava priča ostaje na zabranama iz prostornih planova i konzervatorskih uvjeta, što čuvanje kulturnog krajolika nigdje ne čini omiljenom lokalnom temom.

 

 Prijetnja zatiranja kulturnih tragova

 

Kada sam prije dvije godine na predavanju o kulturnom krajoliku Srime i na kasnijem okupljanju vlasnika srimarskih zemljišta nakon blagoslova polja među slušateljima predavanja i okupljenim Srimarima podijelio anketne listove o mogućnosti krajobrazne zaštite ovog poluotoka, dogodilo se upravo to. Iako nitko nije bio protiv zamisli zaštite, mnogi su je rado vidjeli u tuđim zemljištima ali ne i svojim. Najveći dio od četrdeset dva popunjena anketna lista za obuhvat zaštićenog područja imao je zaokružen jedan od najzaboravljenijih i najmanje obrađivanih zemljišta – Donju Srimu. Doimalo se kako su olovke slijedile najveće gustoće suhozida, ali u isti mah i izbjegavale susjedstva građevinskih zona. Uopće, zaštita se poima kao zabrana i ograničavanje vlasništva jer je u regulatorovoj ruci samo batina, ali ne i mrkva iz postojećih europskih poticaja koji su kod nas kanalizirani u korist najkrupnijih plantažera. Na žalost, takvi prizori industrijske poljoprivrede obično podrazumijevaju zatiranje kulturnih tragova. Ogledni hrvatski primjer je Dingač, mjesto naše prve zaštite čuvenog vina iz 1961. godine, čije se pojedine padine mrve zajedno sa stijenama i suhozidima da bi se u mehaniziranim obrađivanjima nakapno navodnjavanih vinograda dobilo vino koje se po propozicijama zaštite više i ne bi smjelo zvati dingačem. Suprotan primjer je Pag, otok s tri moderne sirane na kojem nikada u povijesti nije bilo više ovaca. Vino i sir bili su tržišna dobra na kojima se od sredine 19. stoljeća tesala zaštita pridržanih prava – što je osobito zanimljivo – ne samo pojedinaca već i lokalnih zajednica. Na Dingaču iz zazora prema ograničenjima nikad nije uspostavljena zaštita kulturnog krajolika, dok se na Pagu dogodio nepredvidiv popratni učinak: ovi tržišno motivirani ovčari i popravljači suhozida učinkovito su vodili izgradnju memorijalnih suhozidnih kornatskih križeva podignutih na mjestu pogibje dvanaestorice vatrogasaca! 

 

 Fosilni krajolici

Poukama s Pelješca i Paga na Srimi se, kao i u drugim našim jadranskim krajolicima, pridružuju i još neke. Zahtjevna krajobrazna zaštita sjeverozapadne Vodnjanštine (povijesnog pulskog agera) ne bi bila moguća da se nije zbila izgradnja modernih prometnica, potaknuvši evidentiranje kažuna na trasi i obnovu maslinarstva kroz vitalnu lokalnu udrugu Agroturist. I u hvarskoj hori kulturni krajolik je i dalje kontinuirani poljodjelski krajolik, smjestivši je svojim čuvenjem prije četiri godine na Popis svjetske baštine. U usporedbi s ovim primjerima Srimi su noge sputane okovima odumrle poljoprivrede. Donja Srima, kao i dijelovi krajolika povijesnog srimskog sela, doslovno su fosilni krajolici. Tek u posljednje dvije predintegracijske godine u Hrvatskoj se, zbog preuređenja poljoprivrednih poticaja i upisivanja u ARKOD, diljem suhozidnih krajolika, pa tako i ovdje, češće primjećuju čišćenja parcela i obnavljanja zarušenih suhozida. Kako na Srimi, za spas njenog kulturnog krajolika i na korist vlasnika i korisnika njenih zemljišta, uspješno spojiti turizam i poticaje održive poljoprivrede?

 

Prva poučna staza bunja

Jedan dio te priče već se odvija posljednjih deset godina. Kada je Brdsko - biciklističkom klubu Orlov krug iz Vodica pomanjkalo staza za vožnju, klub, civilne akcije i komunalno poduzeće krenulo su u čišćenje poljskih putova zahvaljujući kojima danas oko Vodica postoji 55 kilometara označenih ruta za utrke, izlete ili obilaske pješaka ili biciklista. Do arheološkog lokaliteta Prižbe doseglo se 2006. godine, a dvije godine poslije Gradska uprava Vodica pozvala je na prijavljivanje bunja radi potpore poticajima za njihova popravljanja. Danas ih je, zahvaljujući skrbi voditeljice Kulturnog centra Gordane Birin, u tom lokalnom registru pedesetak i pomogle su profilirati područje u kojem će se prirediti poučna staza bunja. Nije slučajno da se ova planirana staza bunja - kapitalaca nalazi u uvučenoj osnovici povijesne Srime, koja iz ovog predjela preko stanova Dulibića, Krnčevića, Guberina, Bogdanovića, Klarića, Bujasa, Mikulandra, Nikolića, Deljaca, Županovića i Berovića vodi k nekadašnjem mjestu plovidbe za grad, do Martinske.

 

Bunje i suhozidi - atrakcije i turistički kapital

Takav je vodički posao važan zato jer osposobljava domaće ljude da od bunja i krajolika svojeg mjesta stvore atrakciju i turistički kapital. Ovdje je riječ o razvojnom programu kakvih trebamo na desetine. Koliko mi je poznato, jedini čovjek koji na istočnoj obali Jadrana sada u dogovoru sa svojom lokalnom turističkom zajednicom grupama posjetitelja nudi vođeni obilazak bunja je Boris Čok zaljubljenik u baštinu sa slovenskog Krasa (selo Lokev u blizini Lipice). Tamo ih zovu hiškama i u usporedbi sa srimarskima majušne su , dok na čitavom Krasu i nije ostalo više od 35 kilometara suhozida. I pored toga obilazak je hiški pod vodstvom gospodina Čoka doživljaj kakav se ne zaboravlja. Drugi je razlog važnosti vodičkog ili vodnjanskog lokalnog registra bunja (kažuna) i gradskih poticaja za njihovo obnavljanje taj što se, u stvari, radi o spontanim oponašanjima spomenutog europskog poticaja i pred njegovo nacionalno odmjeravanje mogu poslužiti kao relevantni pilot-projekti.

 

 

O Srimi, izvoru povijesti Šibenika, danas brinu - Vodice

Slično kao što je povijest na Srimi igrala ping-pong seleći ljude na otok i vraćajući ih pod istim imenom sela na drugome mjestu, tako je danas pretežit dio sudbine kulturnog krajolika iz osvita šibenske gradskosti u rukama novoga grada - Vodica. Sudeći po stazama koje proširuju, krajolik nije dospio u loše ruke! (U neko vrijeme bio sam se čudio zašto se u taj biciklistički klub dolaze učlaniti i Splićani... S vremenom mi je to postajalo jasnije.) Budućnost Srime i mnogih kulturnih krajolika uopće leži u spoju turizma i održive poljoprivrede. Izravni interes vlasnika zemljišta za krajobraznu zaštitu dogodio bi se uspostavljanjem veze između popisa kulturnih krajolika u Registru kulturnih dobara i popisa iz djelokruga Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i regionalnom razvitku. Na taj način bi Ministarstvo kulture certificiralo baštinsku znamenitost poljodjelčevog proizvoda, otvarajući put čuvenju kakvo može koristiti na tržištu.

 

 Povijesni značaj vodičke prometne obilaznice

Šibenik bi krajobraznom zaštitom Srime mogao ojačati osobenost svoje povijesne naracije. Vodice bi ovim kulturnim krajolikom dobile drugu priliku za stvaranje artikuliranog teritorijalnog agregata za turističku potrošnju. Izmještanjem obilazne ceste s njene sjeverne strane nudi se prilika da se uspostavi krajobrazna znamenitost kakva je u svoje sadržaje kadra uvući i nenamjeravanog prolaznika. Integralni pojas kulturnog krajolika kao ambijenta ruralnog turizma, krajobraznih znamenitosti i vidika, putem područja povijesnog sela Srime može u isti obuhvat uvezati čitav poluotok. Tek ovoliko veliko područje (tridesetak četvornih kilometara bez mnogo brda i vidikovaca) daje priliku snažnog krajobraznog doživljaja. Njegov bi uspjeh ovisio manje o zabranama, a više o razvojnim projektima i poticajima. Hoće li vlasnik vinograda bodljikavu žicu ili betonski zid tim prije zamijeniti suhozidnom ogradom ako je kažnjen ili ako je za to plaćen poticajem održive poljoprivrede? Nije samo do zabrana iz prostornog plana i konzervatorskih uvjeta da eliminira neumjesne i nerazmjerne gradnje, mljevenja i odvoženja suhozida. Crta pod računicom isplativosti očuvanog kulturnog krajolika podvlači se razvojno orijentiranim gospodarskim regulacijama. Ovakav krajolik autentična je sirovina takvog biznisa.
 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam