Sidebar Menu

Datum objave: 02. Listopad 2015

UPOZNAJTE ŠIBENČANE KOJE POZNAJETE:Željko Krnčević- Pigo, najsvestraniji šibenski intelektualac

Diana Ferić
Diana Ferić

Željko Krnčević, magistar arheologije, kustos Muzeja grada Šibenika koji upravo priprema doktorat o srednjovjekovnim grobljima, sigurno je po broju hobija najsvestraniji i u šibenskoj javnosti najprisutniji šibenski intelektualac. Član je šibenskog Foto kluba s najdužim stažom, inicijator je i jedna od autora popularne emisije TV Šibenika „Gurmanske ćakule“, uzgajivač ptica, osnivač stola Družbe „Braća hrvatskog zmaja“ u Šibeniku, autor ideje o osnivanju šibenske gradske straže i arheološkog parka Colentum u Murteru, proizvođač nagrađivanog maslinovog ulja, vozač kartinga... Vrijedno je istaknuti i njegovu sklonost prema invalidnim osobama jer je njegova ideja suradnja Muzeja i Centra za odgoj i obrazovanje djece s intelektualnim teškoćama Šubićevac čije štićenike svake godine vodi u posjet arheološkim nalazištima Bribirska glavica i Colentum i druže se s njima jer su, reče nam, oni divni zato što su u sebi zadržali iskonsku dobrotu.

Pogon na genetsko gorivo

Znatiželja i afiniteti prema mnogim stvarima, točnije rečeno gotovo prema svemu što je kreativno, dinamično i izazovno, dio su njegove ličnosti još od osnovne, a pogotovo srednje škole. Svemu što smo nabrojali treba dodati i to da je pet godina nakon završenog fakulteta, budući da nije mogao naći posao, svoju mladu obitelj prehranjivao odlazeći u ribolov na sviću sa svojim susjedom u Žaboriću Stipom Govićem. Krnčević je i obiteljski čovjek, ponosan otac četvero uspješne djece i djed jedne unučice.
-Mislim da je za moju svestranost „kriva“ i genetika. Čini mi se da vozim na genetsko gorivo. Takvi su mi bili ćača i mater, takav mi je bio dida Josip Bakotić. Dida je bio veterinar, ali se bavio fotografijom, a pisao je i drame. Imao je filmsku kameru još prije Drugog svjetskog rat. Na žalost oteli su mu je partizani, a bilo bi je lijepo imati u obiteljskoj ostavštini. Moj otac baš nije bio sklon školi pa je bio mehaničar, ali je bio filmofil. Vodio me gledati sve, baš sve filmove koji su igrali u kinima. Osim toga krasno je pričao priče jer je imao bujnu maštu“, ponosan na svoju obitelj i naslijeđe priča nam Željko i otkriva da je kao tinejdžer imao dvije, gotovo podjednako važne želje za svoju budućnost, baviti se filmom i arheologijom.

Preko studija režije i prava do arheologije

Kada je trebao upisati fakultet najprije prevagnuo film. Pokušao je upisati režiju na Akademiji u Zagrebu. Bio je to logičan izbor jer se, budući da mu je majka radila na Međunarodnom dječjem festivalu, stalno tu, kako sam kaže, muvao i upoznao puno ljudi iz svijeta kazališta i filma, a glumio je i u šibenskom kazalištu još u osnovnoj školi. Oko pripreme scenarija za prijemni ispit pomagali su mu dvojica velikana hrvatskog filma, Mate Relja i Dušan Vukotić.
-Nisam se uspio upisati. Bio sam prvi ispod crte. Nakon svega upisao pravo iako sam znao da to nije za mene. Položio sam samo jedna predmet i to Opću povijest, države i prava, ali sam zato te godine dobro upoznao Zagreb i izdovoljio ga se. Cimeri u Zagrebu bili su mi Mario Kovač, Brane Sabioni, Bojan Lapaine zvan Čep. Ta je godina bila žrtvovana. Kako mi je druga želja bila arheologija upisao sam sljedeće godine taj studij. Ljubav prema starinama također mi je usadio dida. Kad sam bio dijete dok još nije bilo detektora on mi je obećao da će mi napraviti štapić koji će mi pokazivati gdje se nalaze starine.

Sisački maturant zaokupljen ronjenjem i plivanjem

Inače, Krnčević je, stjecajem okolnosti, maturant ekonomske škole u Sisku iako je bio šibenski gimnazijalac. On se upisao u šibensku gimnaziju, ali je zbog bolesti izgubio prvu godinu. Želio je potom polagati dvije godine u jednoj, ali mu to u Šibeniku nije bilo omogućeno pa je otišao u Sisak i tako stigao na maturi svoju generaciju. U srednjoj školi mu je glavna preokupacija bilo ronjenje.
-To mi je rada bila prava strast. Bio sam član tadašnjeg omladinskog kluba „Podvodne aktivnosti“, a instruktor nam je bio Aleksandar Aco Haršić, koji je bio vojno lice, oženjen za Šibenčanku i odličan čovjek.Sa mnom su ronili Zoran Horak, Joso Juras i Zoran Lučić Luca.
U osnovnoj se školi, pak, bavio plivanjem. Bio je treći u Hrvatskoj i treći u tadašnjoj Jugoslaviji u štafeti 4 x 50 metara mješovito. S njim su tada plivali Nenad Bojović delfin, Mile Perak leđno i Goran Ljutić prsno.

Fotografija kao trajna preokupacija

Poznato je da je Krnčević uz Zdenka Zjačića u Domovinskom ratu obnovio rad Foto kluba u Šibeniku i da su tada počeli organizirati zanimljive izložbe fotografija, a u tom je klubu i dalje jedan od aktivnijih članova. Manje je poznato da u njemu trenutno, uz dosta starijeg Boška Fržopa iz Vodica, ima najduži staž jer se u taj klub, koji je tada djelovao pri Narodnoj tehnici učlanio još u petom razredu osnovne škole.
-Tada je tajnik Narodne tehnike bio Fabijan Vidović, a predsjednik šjor Nikica Polić, otac šibenskog fotoreportera Vilija Polića. Član je bio i Boško Fržop. Kasnije su došli Siniša Štrkalj, i Zdenko Zjačić. Fotoklub je tada vodila Lidija Šupuk, supruga profesora Ante Šupuka, potomka čuvene obitelji Šupuk, koji je bio izvrstan fotoamater i imao je odličnu opremu i od njega sam puno naučio. U ratu smo Zdenko Zjačić i ja intenzivirali rad Foto kluba. Napravili smo inicijalnu izložbu da bi zainteresirali mlade ljude, ali to nam je uspjelo tek unazad šest – sedam godina. Sada smo postali stvarno prepoznatljivi. Lani smo za pedeset godina rada dobili nagradu Grada Šibenika i Šibensko – kninske županije, a ove godine smo dobili nagradu Foto saveza Hrvatske. Imamo puno članova, mladih dečki koji su jako dobri, a imaju i dobru opremu. Dobili smo nedavno od Grada i prostor u TEF-u u kojem smo napravili studio, ističe Krnčević koji je ponosan na još jedna svoj projekt vezan za Foto klub, na akciju „Grad u kadru“.
-Još u osnovnoj školi sam savladao fotografsku tehniku i već tada naučio da je najvažnije imati osjećaj za kadar, da u glavi imaš posloženi kadar prije nego što okineš. To imaš ili nemaš u sebi. Teško je to naučiti. Sada mi je najveći izazov kazališna, noćna fotografija. Sreća je da imam prijatelja Matka Jakelića koji ima dobru opremu. Radimo skupa tu kazališnu fotografiju i već smo imali dvije tri izložbe. S prijateljem i također članom Foto kluba Ivom Kronjom imao sam nekoliko izložbi s temama vezanim za crkvu. Imao sam šest sedam samostalnih izložbi Šibeniku i jednu u Rijeci. U rujnu ću imati samostalnu izložbu u talijanskom gradu Bassano dell Grappa koja se zove „Boje Šibenika“, Foto klub će imati skupnu izložbu o Krki.

Spiza, gurmanluci i kužinavanje

Kako se u sve to uklapa spiza, ljubav prema hrani i popularna emisija „Gurmanske ćakule“ koju radi na TV Šibeniku zajedno s Ivom Kronjom predstavljajući zanimljive lokalne ljude koji kužinavaju i prisjećaju se priča iz šibenske ne tako daleke, ali pomalo zaboravljene prošlosti.
-Odavno, još prije Domovinskog rata želio sam tako nešto raditi. Nešto što će biti spoj predstavljanja jela iz povijesti kroz što bi se provlačile i priče o važnim i zanimljivim ljudima i događajima. O tomu sam najprije razgovarao upravo sa Stankom Ferićem, tada novinarom „Večernjeg lista“ danas urednikom ove novine. Imam u vezi s tim jednu istinitu zgodu iz 1996. godine koja je za obojicu mogla biti kobna. Ja sam tada kopao na lokalitetu u Piramatovcima, a otkrili smo da u obližnjem potoku žive slasni rakovi koje smo svakodnevno pripremali. Stanko je o tomu napisao priču u stilu „blagovali smo isto što su blagovali i Šubići kada su vladali tim područjem. Kada je priča objavljena urednica je imala problema s policijom i inspekcijom jer je riječ o zaštićenoj vrsti koja se ne smije loviti, prisjeća se Krnčević.
Nakon dužeg vremena ipak je rođena TV emisija, a do sada su on i Ivo Kronja napravili trideset pet redovnih i šest „specijalki“. Ističe kako mu je prvenstveni cilj sačuvati šibenske običaje i priče jer ima pedeset pet godina, znam puno toga što njegova i sva ostala šibenska djeca i unuci ne znaju, a sve će biti izgubljeno ako ne bude zabilježeno.

Uzgajivač ptica, a k tome i maslinar

U hobije kojima se i dalje ozbiljno i predano bavi spada i uzgoj ptica. Jedan je od osnivača šibenske udruge uzgajivača ptica „Mihovil“.
-Dida mi je bio veterinar, teta je bila zaljubljena u životinje tako da je kuća uvijek bil puna beštija, mačaka, pasa, ptica. Ja sam još od djetinjstva želio uzgajati ptice, a inspirirao me je rođak u Sinju, odakle mi je baba. Kad sam navršio pedeset godina, očekujući krizu srednjih godina ja sam, da ne bih morao imati ljubavnicu, kupio sam i uredio jedan stari auto, legendarnog Mini Morisa, i krenuo u uzgoj ptica, kanarinaca, verduna, meksičke rujnice i drugih vrsta. Imam ih više od 200. Uzgajalište u kojem se ptice pare u jednoj je staroj kući u gradu, a vivarij mi je u polju u Dobrom docu kod Zatona. Hranim ih jednom, a kada se pare i dvaput dnevno. U udruzi ima nekoliko aktivnih uzgajivača i povremeno odlazimo na izložbe, a organizirali smo i izložbu u Šibeniku za cijelu Dalmaciju, objašnjava Željko svoju privrženost pticama, a priča o njemu odmah teče dalje i nadovezuje se na djelatnost u kojoj je jednako uspješan, a to je uzgoja maslina i preradi maslinovog ulja koje dobiva iz svog maslinika u Dobrom docu u kojem ima stotinu stabala. Do sada je njegovo obiteljsko gospodarstvo „Krnčević“ devet puta uvršteno među 100 najboljih proizvođača maslinovog ulja na Jadranu, a sada kreću u vrlo zahtjevan projekt ekološkog uzgoja maslina.
-Otkako je Hrvatska u Europskoj uniji konkuriraju nam ne baš kvalitetna, ali jeftina ulja iz Italije, Španjolske i Portugala. Ljudi koji se ozbiljno bave maslinarstvom su mi savjetovali da se okrenem ekološkom uzgoju jer jedino tako moguće postići dobru cijenu ulja. Nije me trebalo puno nagovarati. uvjeren je Željko u ispravnost svoje odluke.

Zmaj šibenski

Ljubav prema hrvatskoj povijesti i tradiciji odvela ga je i u članstvo Družbe „Braća Hrvatskog Zmaja“, a zatim i do osnivanja zmajskog stola u Šibeniku.
-Otkrio sam je don Krste Stošić, šibenski kroničar, prije Drugog svjetskog rata bio Zmaj šibenski i to me zaintrigirao. Kada su se poslije Domovinskog rata počela osnivati takva društva u Hrvatskoj javio sam se centrali u Zagrebu sa željom da se uključim u tu družbu. Kazali su mi da je upravo u tijeku osnivanje Zmajskih stolova kao podružnica te družbe. Veliki meštar tih stolova je bio naš Šibenčanin Ante Šare i on se oduševio mojom idejom pa smo osnovali Zmajski stol u Šibeniku. U početku su sa mnom bili Milivoj Zenić, Drago Marguš, don Stipe Perkov, a Šare je dodao još i Milivoja Blaževića Bibu. Počasni član je postao prof. Ivo Livaković, a onda Vinko Nikolić. Kasnije su došli Ivica Poljičak i Dragan Zlatović te dvije dame Marina Jurković i Sanja Slavica Matešić. Cilj nam je očuvanje kulturne baštine i ukazivanje na mjesta i događaje koji su važni za našu povijest. Uskoro ćemo u Pakleni postaviti ploču u spomen na umrle od kuge u srednjovjekovnom Šibenik. Oni su nam ostavili stari grad kakav danas imamo. Postavili smo još nekoliko spomen ploča i to poginulima u Domovinskom ratu, don Krsti Stošiću, ploču na Dvainki u spomen na svećenike koje su ubili četnici u Drugom svjetskom ratu.

Adrenalin

Aktivnostima kojima se u lokalnoj zajednici bavi Željko Krnčević kao da nema kraja. Ovih dana je „uskočio“ u novi hobi – vožnju kartinga i odmah s nekolicinom zaljubljenika u taj sport organizirao revijalnu utrku među nekoliko timova od kojih su mnogi tek sjeli u taj automobilčić.
-Ma i ta strast prema „benzinu“ i brzina je valjda u genima. Dvojica braće mog djeda su još prije Drugog svjetskog rata bili vozači, a to je tada bilo kao da ste likar. Vozački ispit položio sam već sa sedamnaest godina i tad sam se sa svojom „peglicom“, poljskim fiatom 126, natjecao na lokalnim relijima. Suvozač mi je bio Zoran Lučić Luca. Nedavno sam otišao na stazu kod Bojana Cinottija kako bi fotografirao klince koji voze karting. Tamo je bio i Darko Rogulić jer mu sin trenira. Pala nam je na pamet ideja da osnujemo nekoliko timova i organiziramo karting utrku. Moram priznati da sam se odlično osjećao kad sam sjeo u carting. Iako se stalno vrtiš u istom krugu, što se više voziš to te više tjera da povećavaš brzinu, a adrenalin raste, otkriva Krnčević.
Nakon svega postavlja se pitanje kako uz sve te hobije kojima se usporedno bavi uopće stigne obavljati svoj posao i baviti se strukom.
-Imam sreću što nemam striktno radno vrijeme od 7 do 15 sati. Kad nisam na terenu, u Muzeju uglavnom radim noću. Godišnje napišem što stručnih i znanstvenih što popularnih barem deset radova. Mislim da mi sve to uspijeva jer prvenstveno imam krasnu obitelj i krasnu suprugu, u Muzeju imam vrhunski ekipu. Isto vrijedi i za sve moje hobije. Jednostavno surađujem s vrhunskim ljudima s kojima se dobro slažem i među kojima uvijek ima onih koji izgaraju i na koje se možeš osloniti. Moj je princip na poslu i u odnosu prema kolegama da moramo biti otvoreni jedna prema drugom i prema vani jer kod nas ima toliko lokaliteta da na njima mogu svi dobronamjerni raditi. Sve što se pronađemo ostaje u šibenskom muzeju, a manje je važno tko će od nas o tome napisati rad. Drago mi je i što imamo izgrađenu međunarodnu suradnju. Ista je priča i s našim stalnim postavom. Njega smo napravili zajednički. Svaki dan ga gledam i ne mogu ga se zasiti. Uvijek otkrijem nešto novo zato što smo napravili dobru priču, ističe Krnčević, a priču o sebi i svojim brojnim hobijima zaključuje:
-Držim one već ofucane rečenice koja kaže „ne pitaj što tvoj grad može učiniti za tebe nego što ćeš ti učiniti za njega“. Kad bi svatko od nas samo jednom godišnje napravio jednu dobru stvar za svoj grad, gdje bi nam bio kraj! Sretan sam što u Šibeniku ipak ima dosta takvih ljudi.
Takav je Željko Krnčević, špiritus movens na entu, a priču o njemu apsolutno nije moguće završiti točkom nego zarezom.

 

Tekst je objavljen u 4. broju časopisa Volim Šibenik
 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam