Sidebar Menu

Datum objave: 16. Studeni 2011

Šibenski beskućnik Svetislav Klarić: Pomozite mi, želim raditi!

Dora Žganjer
Dora Žganjer

U Šibeniku postoji desetak stalnih i povremenih beskućnika, uglavnom osoba koje su zbog raznih životnih okolnosti izgubile krov nad glavom, posao i podršku obitelji i prijatelja i sad su prepušteni ulici i sami sebi. Većina ih se svakog dana hrani u Caritasovoj pučkoj kuhinji, gdje smo upoznali 57- godišnjeg Svetislava Klarića, koji je nakon nešto nagovaranja odlučio s nama podijeliti svoju životnu priču.

„Ja sam Klarić, Šibenčanin, po struci električar. 95'-te godine došao sam u Šibenik iz Beograda gdje imam ženu i kćerku. Radio sam u građevinskoj firmi koja je propala i ostao sam na ulici. Beskućnik sam i zadnjih desetak godina živim gdje stignem. Četiri godine sam spavao u staroj robnoj kući nakon što je izgorila. Pokojni Sova i ja podijelili smo se pravedno- svakome jedan kat. I tako smo tamo živjeli dok nas nisu potjerali kad se počeo uređivati novi objekt“; priča nam Sveto nakon pojedenog ručka u Caritasovoj pučkoj kuhinji, gdje se hrani svakodnevno. Sad boravi u podrumskom prostoriji jedne kuće u Varošu, gazda mu je ustupio ključ u zamjenu za povremeno obavljanje sitnih poslova poput branja maslina i grožđa. „Prije toga sam živio u baraci na cesti između Rasline i Zatona. Tamo nisam imao struje, vode ni grijanja, prepuno je štakora i miševa“, priča dok nas vodi u svoj novi „stan“ gdje je ipak nešto bolje- ima struju, no i dalje je bez grijanja i vode.

Skuplja novac za wc školjku i kadu

Podrumska prostoriji u ulici Nikole Tesle izgleda otužno i prljavo iako je Sveto održava najbolje što može. Puna je stare odjeće koju, kaže, ponekad kupuje, a uglavnom dobiva od Caritasa. S obzirom da odjeću a ni sebe nema gdje oprati, prljave stvari baca u smeće i srijedom odlazi u Caritas po novu.
Socijala mu iznosi 500 kuna mjesečno: „Prijateljima odradim sitne posliće, sad sam brao masline da zaradim za cigarete i pivu jer od socijale ne mogu ništa. Ne bojim se ja nikakvog posla“, tvrdi. „Dobit ću uskoro neke novce od Grada za ogrjev pa ću kupiti gazdi wc školjku, vodokotlić i kadu, kako bi mi ugradio cijevi za vodu. Vodu sad donosim od prijatelja u kantama i bocama, svakodnevno se brijem i češljam, ali obavljanje nužde je veći problem“, kaže Sveto.
Isprva nam nije htio pokazati gdje obavlja nuždu. Ipak, primijetili smo da u sobici gdje živi nema ostataka urina i izmeta. „Snalazim se, obavljam nuždu u raširene novine koje potom zamotam i iznosim vani“, konačno nevoljko priznaje.
Sa zdravljem nema problema unatoč uvjetima u kakvima živi- „25 godina nisam bio u doktora niti popio tabletu.“ Jedini lijek i to onaj za lakše zaboravljanje problema mu je alkohol.
Sveto priznaje daspas nalazi u čaši, zbog koje mu je često teško sabrati misli i rečenice pa iz njega nismo uspjeli izvući informacije o njegovoj prošlosti i životu prije nego što je postao beskućnik, već samo razbacane segmente iz njegove očigledno, teške i nesretne životne priče.
Što se dogodilo s brakom i gdje mu je danas supruga i kćerka nije htio objasniti. Kaže samo da ima unuku koju nikad nije vidio. „Oni žive u Beogradu, šta će mi ovdje.“
Roditelji su mu davno umrli, a na pitanje ima li u Šibeniku rodbinu i prijatelje odgovara da ima, ali da mu ne žele pomoći. „Zašto bi mi oni pomogli, tko su meni oni“, stav je ovog 57-godišnjaka koji nam se nakon početne nepovjerljivosti ipak otvorio i raspričao.
Doznali smo da je nekoliko godina proveo u Domu za psihički bolesne odrasle osobe Mihek u Pirovcu, odakle je, kako kaže, otišao, jer su mu zabranjivali piće i izlazak iz doma navečer. Kaže kako mu zbog tog iskustva ne dolazi u obzir ponovno odlazak u bilo kakav dom ili ustanovu jer „želi biti samostalan i živjeti kako on želi“. „Ja sam lud ali nisam glup“, kaže u polušali Sveto.

50 molbi za posao

P„Ja nikog ništa neću moliti, ja tražim ono što mi pripada kao državljaninu ove zemlje. Moji papiri su u Centru za socijalnu skrb, osim minimalne socijale od njih ništa ne dobivam. Imam 57 godina, nekad sam radio kao električar, a, poslao sam barem 50 molbi za posao no odbili su me jer „sam prestar i nisam podoban.“ Vreću od 60 kili više ne mogu podignuti, imam 57 godina, nisam više mlad i svjestan sam da ću teško naći posao“, kaže i dodaje da je na razgovor s nama pristao upravo zato jer se nada da će mu netko, kad sazna za njegovu priču. odlučiti pomoći:  „Nije Sveto budala. Ne tražim previše, volio bih imati bilo kakav posao, i normalan stančić sa strujom i vodom“, zaključuje.

Svetislav je samo jedan od desetak beskućnika, najugroženije socijalne skupine koja svakodnevno dolazi u Caritasovu pučku kuhinju na ručak.

„Svakodnevno nam dolazi desetak beskućnika, uglavnom svi sa područja Grada Šibenika. Nemamo evidentiran točan broj ljudi koji spavaju po ulici, policija se time bavi, no ni oni ne mogu puno učiniti“, mišljenja je Miljenko Jukić, pomoćnik ravnatelja Caritasa Biskupije šibenske. Inaće, u hrvatskom zakonodavstvu ne postoji pojam "beskućnik", odnosno ne postoji niti jedan zakon koji se bavi tom kategorijom ljudi. S obzirom da status beskućnika nije definiran zakonom, svaka lokalna samouprava sama odlučuje hoće li se pozabaviti ovim problemom pa tako, uglavnom u većim gradovima, postoje prenoćišta gdje beskućnici mogu dobiti smještaj, minimalne higijenske uvjete i hranu.

Šibensko sklonište za beskućnike još na čekanju

„Pri šibenskom Caritasu već dugo postoji ideja o izgradnji skloništa za beskućnike. Mi svakodnevno imamo osiguran ručak u pučkoj kuhinji gdje se hrani oko 160 osoba lošeg imovinskog statusa, a među njima su i beskućnici. Srijedom se dijeli odjeća i obuća koje uglavnom imamo dovoljno zahvaljujući dobrim ljudima koji nam redovite donose ono što im ne treba. Problem je što nemamo krevete gdje bi mogli prespavati, makar zimi kad je vani hladno. Također nemamo ni mogućnost tuširanja pa čista odjeća ne vrijedi puno, ako se ljudi nisu oprali mjesecima. Prenoćište je polazište za sve daljnje aktivnosti, kad ljudima damo osnovne uvjete za život, možemo raditi na njihovom daljnjoj resocijalizaciji i povratku normalnom načinu života. S Gradom Šibenikom u više navrata smo pregovarali o prostoru koji bi mogao biti pretvoren u skolonište. Gradskih stanova, posebno onih u lošem stanju ima puno, ali ništa konkretno još nismo dogovorili“, otkriva nam Jukić.

O iskustvu s beskućnicima kaže: „Uglavnom su to ljudi koji su se razočarali u život, izgubili su posao, obitelj, propili se ili prokockali. Sad žive u svom posebnom svijetu. Uglavnom spavaju po napuštenim kućama, u poljima, zimi odsjedaju kod „prijatelja po boci“, a ljeti spavaju gdje stignu. Jedan od beskućnika koji dolazi na ručak kod nas godinama spava ispod šibenskog mosta.“
Priznaje da građani stalno zovu i upozoravaju na beskućnike koji se bolesni i poderani vrzmaju šibenskim ulicama, no u Caritasu zasad osim dijeljenja odjeće i hrane ne mogu ništa više učiniti. Ova priča je zato namijenjena onima koji mogu i žele učiniti nešto više, jer Svetislav Klarić nije izolirani slučaj, a nesretnih ljudskih sudbina svakim je danom sve više.
 

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam