Sidebar Menu

Datum objave: 23. Svi 2022

ŠIBENSKI BRANITELJI: General Ademi tvrdi da branitelji Šibenika u rujnu 1991. nisu imali oružja za borbu protiv tenkova. To nije istina. Oružja je bilo ali...

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Šibenski branitelji uporno nastavljaju svoju borbu protiv, kako tvrde, neistina koje je u svojoj knjizi „Samo istina” iznio general Rahim Ademi, oglasili su se novom objavom u kojoj kažu:

General Rahim Ademi u svojoj knjizi „Samo istina” tvrdi da hrvatski branitelji 16. rujna 1991. godine nisu imali protuoklopno oružje kojim bi se mogli suprotstaviti tenkovima koji su nadirali prema Šibenskom mostu. To nije istina. Oružja za borbu tenkova bilo je dovoljno da se agresoru zadaju snažni udarc i nanesu gubici. Problem je u tomu što prostor preko kojeg je prodirao agresor nije bio branjen, a oružje kojim se raspolagalo nije bilo raspoređeno na bitne pozicije. General Ademi to zna, ali o tomu šuti. On zna i zašto prostor nije bio branjen, zašto nisu bili zapriječeni i minirani tenkoprohodni pravci i zašto su postrojbe koje su se mogle suprotstaviti tenkovima poslane prekasno u bitku s njima. On o svemu tome u svojoj knjizi „Samo istina” ne piše ništa. Zašto?

Šibenskim branitelji okupljeni oko Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata "Jastrebovi", Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Šibensko - kninske županije i Udruge dragovoljaca veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske, ogranak Rogoznica, ne mire s neistinama, krivotvorinama i proizvoljnim ocjenama koje je o Šibeniku u Domovinskom ratu i bitci za Šibenik u rujnu 1991. godine u svojoj knjizi "Samo istina", iznio general Rahim Ademi. Nastavljamo se istinom boriti protiv laži generala Ademija koje on nameće kao jedinu ultimativnu istinu o Domovinskom ratu, napose bitci za Šibenik. Protiv Ademija i njegovih laži koje je iznio u knjizi „Samo istina” borimo se vjerodostojnim podacima, činjenicama i svjedočenjima izravnih sudionika i zapovjednika postrojbi koje su u Domovinskom ratu sudjelovale u bitkama na šibenskom području te bitci za Šibenik. Osuđujemo način na koji je general Ademi opisuje bitku za Šibenik, a posebno način na koji je preuveličava i netočno prikazuje svoju ulogu u obrani Šibenika.
Osobni doprinos generala Rahima Ademija obrani Šibenika ne negiramo, ali osuđujemo njegov sramotni prikaz bitke za Šibenik i pripisivanje pobjede nad neprijateljem. Zbog toga ne možemo i ne smijemo dozvoliti da knjiga generala Rahima Ademija „Samo istina”, koja sadrži laži, krivotvorine, podvale i objede bude izvor istine o Domovinskom ratu i temelj za pisanje povijesti Domovinskog rata i borbe Hrvatske za slobodu i neovisnost.

Rahim Ademi, „Samo istina”, stranica 71:
„Postrojbe neprijteljskog korpusa prodirale su kroz našu obranu kao kroz probušeni sir....
Mi se jednostavno nismo imali čime suprotstaviti munjevitom prodoru oklopno mehaniziranih postrojbi koje su predvodili najmoderniji tenkovi M -84”

 Milenko Martinović, pripadnik 3. bojne 113. brigade:
-
Dana 16. rujna 1991. godine kada su tenkovi pošli prema mostu moja je postrojba bila u Dubravicama u zaleđu Skradina. Bojna se podijelila. Jedan dio bojne pošao je prema Pakovu selu, a dio je pošao u Zaton jer smo čuli da tamo od Gaćeleza nadiru tenkovi. Znali smo da Zatonu nije bilo nikoga od branitelja i da tamo nema nitko naoružan. U dogovoru sa zapovjednikom Željkom Čogom dragovoljno sam krenuo u Zaton. Sa mnom su išli Anta Mrša zvan Okac koji je vozio Ladu Nivu, Ivica Živković zvan Čiko i Ante Kulaš koji je tada imao 19 godina. U auto smo ukrcali 18 pušaka streljivo i tri zolje te krenuli prema Zatonu. Imali smo problema na nekoliko punktova jer nas naši nisu htjeli pustiti pa smo sami micali ježeve. Prešli smo Šibenski most i skrenuli prema Zatonu, ali smo na već drugoj okuci naletjeli na tenk. Stali smo i iskočili iz vozila. Ante Mrša pobjegao je prema moru, a nas trojica prema vodospremi gdje je bio policijski punkt koji je držao jedan policajac. Popeli smo se na neku gromilu s koje je Ante ispalio Zolju na prvi tenk koji se zadimio. Mi smo zalegli ispod zida i tu ostali čitavu noć. Sutradan poslije podne prešli smo cestu prema moru i uz more došli do hangara kod Zatona. Tu smo sreli naše dečke koji su se tijekom noći prebacila preko Prukljnana. Zajedno smo se spustili u Zaton, odakle je postrojba u kojoj ja nisam bio otišla držati položaj na brdu Medinac odakle je pokrivala sporednu cestu prema Zatonu. Tu su ostali svih sedam dana šibenske bitke. Priča se i piše da tada nismo imali protuoklopnih sredstava, ali to nije istina. Ja sam ponio iz Velike Glave tri Zolje, Frane Frkić je imao četiri Zolje i jednu Osu. Imali smo čime boriti se protiv tenkova, nismo imali previše, ali imali smo. Problem je bio što to oružje nije bilo raspoređeno na pravim pozicijama.

Zlatko Benko, pripadnik 3. voda vodičke satnije: -Kada su tenkovi dolazili prema Šibenskom mostu zatekao sam se u Šibeniku jer sam bio na odmoru. Moja supruga Snježana je upravo tada sa bratom Denisom Lokasom, jednim Lokasom kojega smo zvali Živac, jednom meni nepoznatom osobom mladićem i starijom ženom išla preko Šibenskog mosta u Raslinu. Policija ih je pustila, ali su na cesti prema Zatonu naletjeli na tenkove. Vozili su se Citroenom Visa smeđe boje. Kada su ugledali tenkove poiskakali iz auta koji je odmah pregazio tenk. Denis Lokas je tada uz cestu našao dvije protutenkovske rakete Zolja, uzeo ih je i zaputio se prema Vodicama. Ostali su se u bijegu spustili prema Krki. Dvojica muškaraca su preplivali na šibensku stranu, a starica i moja supruga Snježana su ostale u pola brine ispod tenkova. Supruga je mogla poput one dvojice preplivati na drugu obalu, ali nije htjela ostaviti staricu. Ta starica se međutim sutradan dan predala četnicima jer nije mogla izdržati bez hrane i vode. Uspela se do tenkova na cesti i kako mi je supruga ispričala, kazala vojnicima:
-Dico moja, četnici moji ja vam nisam nikakva ustašica, ja sam jedna obična baba.
Na to joj je neki oficir JNA rekao:
-Oprosti bre baba, nismo mi nikakvi četnici, mi smo Jugoslavenska vojska. Ukrcali su je u tenk i odvezli do Gaćeleza, a odatle u Knin gdje je bila 17 dana u zatvoru.
Mene je uzbuna zbog napada JNA zatekla u stanu u Šibeniku. Odmah sam otišao na Šubićevac u prenoćište poduzeća „Monting” i prijavio se. Kazao sam da sam iz Vodičke satnije i da se želim priključiti obrani Šibenika. 16. rujna oko između 21 i 22 sata nas koji smo se tu zatekli ukrcali su u dva kamiona i odvezli nas prema pogonu „Izgradnje” u Njivicama. Kod skretanja za Razore već su blizu nas ispaljene 2-3 minobacačke mine. Otišli smo do kuće Ćiće Urema gdje smo dočekali zoru. Tada smo se raspodjelili. Tu je zapovjednik bio Mile Vitić. Mladen Majzelj, Ante Musić i ja poslani smo na brdo poviše Inine pumpe. Nama se pridružio jedan iz Bilica s protunekovskom raketom Maljutka. Ujutro 17. rujna počela je pucnjava. Tuklo je Žirije i još netko i nisam mogao ocijeniti tko. Poslali su nas u Razore, ali nas je neprijatelj uočio i tukao po nama teškom strojnicom tako da smo se jedva probili. Te večeri mene je zapovjednik Vitić poslao u Šibenik u Sjemenište Zolje i drugi materijal. Išao sam preko njive između Ljube i današnjeg Interspara. Putem sam sreo onu dvojicu koji su bili s mojom suprugom u autu kada su naletjeli na tenkove. Kazali su mi da mi je supruga ostala leži skrivena na brini ispod tenkova. Sutradan 18. rujna otišao sam u Bilice, posudio gliser od jednog čovjeka, uzeo dvije Zolje i uputio se kroz kanal prema mostu. Tada su me sa tenka ili transportera primijetili i mitraljezom pucali na mene. Imam dojam da me nisu htjeli pogoditi, ali su me prisilili su me da se vratim. Moja supruga je 19. rujna uspjela hodajući uz more doći do hangara kod Zatona. Tako se spasila. Saša Jurat zvani Pićo bio je vezista i obavijestio je moje iz Vodica da mi je žena tamo.

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.