Sidebar Menu

Datum objave: 25. Travanj 2022

ŠIBENSKI BRANITELJI: Sramotna je neupućenosti generala Ademija u bitke na vodičkoj bojišnici i doprinosu vodičkih branitelja u obrani Šibenika 1991.

Stanko Ferić
Stanko Ferić

Šibenski branitelji nastavljaju, kako kažu, bitku protiv neistina koje je u svojoj knjizi „Samo istina” objavio general Rahim Ademi. U novoj objavi secirajući Ademijevu knjigu govore o obrani Šibenika i Vodica u rujnu 1991. godine i kažu:
-S
ramotna je neupućenosti generala Ademija u bitke na vodičkoj bojišnici i doprinosu vodičkih branitelja u obrani Šibenika 1991. U rujnu 1991. godine Šibenik ni u jednom trenutku nije bio pred padom i nije se tenkovima JNA suprotstavio samo čeličnim ježevima kao što on tvrdi u svojoj knjizi. Branilo ga je 250 hrabrih branitelja. Oni su duž 20 kilometara duge vodičke bojišnice vodili borbe s neprijateljem, stradavali i ginuli punih sedam dana prije nego što su se oglasili „Ademijevi topovi”. General Ademi njih uopće ne spominje nego u svojoj knjizi „Samo istina” lažno prikazuje sebe kao jedinog spasioca Šibenika i u cijelosti krivotvori tijek bitke za Šibenik.
-
Mi šibenskim branitelji okupljeni oko Udruge Specijalne policije iz Domovinskog rata "Jastrebovi", Udruge hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Šibensko - kninske županije i Udruge dragovoljaca veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske, ogranak Rogoznica ne mirimo s se neistinama, krivotvorinama i proizvoljnim ocjenama koje je o Šibeniku u Domovinskom ratu i bitci za Šibenik u rujnu 1991. godine u svojoj knjizi "Samo istina", iznio general Rahim Ademi. Nastavljajamo s objavama kojima pobijaju tvrdnje generala Ademijeve i svjedočenja neposrednih sudionika i zapovjednika postrojbi koje su u Domovinskom ratu sudjelovale u bitkama na šibenskom području te bitci za Šibenik - kaže se u novoj objavi te dodaje da su se borbi protiv laži i krivotvorina objavljenih u Ademijevoj knjizi „Samo istina” pridružili su se pripadnici i zapovjednici postrojbi 113. brigade koji su vodili bitku s neprijateljem te zaustavili njegov prodor prema moru na bojišnici od Šibenskog mosta do Pirovca, pripadnici obrane Vodica, te policije i postrojbi koje su se na tom području zatekle u trenutku izbijanja tenkova JNA na Šibenski most.
-
Šibenski branitelji osuđuju način na koji je general Ademi opisao bitku za Šibenik, a posebno način na koji je preuveličao i netočno prikazao svoju ulogu u obrani Šibenika - naglašava se u objavi. -Osobito smo ogorčeni na njegovo uporno negiranje uloge i značaja topničke bitnice s otoka Žirja u obrani Šibenika i vodičke bojišnice, a u narednim objavama posebno ćemo se baviti problemom sramotne neupućenosti generala Ademija u zbivanja na vodičkoj bojišnici u rujnu 1991. godine te ulozi i doprinosu Vodica, vodičkih branitelja dragovoljaca, pripadnika 113. brigade i policije u obrani Šibenika i zaustavljanju neprijatelja u namjeri da presiječe i raskomada Hrvatsku te je tako pokori i osvoji.
-Osobni doprinos generala Rahima Ademija obrani Šibenika ne negira
mo, ali osuđujemo njegov sramotni prikaz bitke za Šibenik i pripisivanje pobjede nad neprijateljem isključivo "njegovim topovima” koji su se oglasili u presudnom trenutku, ali tek na kraju sedmodnevne bitke u kojoj se oko 250 branitelja odupiralo neprijatelju nanoseći mu gubitke zbog kojih je morao odustati od svog osvajačkog pohoda. Pri tomu su sami branitelji imali gubitke, poginule i ranjene koje general Ademi, koji je neprijatelju "svojim" topovima zadao posljednji udarac, uopće ne spominje.
-Zbog toga, ponavljamo, ne možemo i ne smijemo dozvoliti da knjiga generala Rahima Ademija „Samo istina”, koja sadrži laži, krivotvorine, podvale i objede bude izvor istine o Domovinskom ratu i temelj za pisanje povijesti Domovinskog rata i borbe Hrvatske za slobodu i neovisnost.

Jedna od niza laži i krivotvorina generala Ademija u knjizi samo istina objavljena je na 71. i 72. stranici njegove knjige: "Predvečer (16. rujna 1991. op.a.) su srpske postrojbe izbile na Šibenski most i tu su stale jer je naša inženjerija s druge strane mosta postavila improvizirane protuoklopne mine... te dodaje: Srpski pukovnik Slavko Lisica, mislio je da je naša inženjerija minirala most te je zaustavio prodor tenkova prema Šibeniku i obavijestio Mladića, a on je zapovjedio da se sutradan izvidi je li most miniran ili nije.... Obrana Šibenika te je večeri proživjela kritične trenutke. Šibenik je bio pred padom jer smo se neprijateljskom oklopu mogli suprotstaviti jedino čeličnim ježevima, koji nisu nikakva zapreka za tenkove. Nismo imali nikakvog oružja za vođenje protuoklopne borba i protuzračne obrane."

Istina je da se 16. rujna 1991. godine Šibenik našao u teškoj situaciji, ali nije istina da je bio pred padom. Šibenik ni u jednom trenutku nije bio pred padom. Isto tako nije istina da se Šibenik 16. rujna 1991. godine neprijateljskom oklopu mogao suprotstaviti jedino čeličnim ježevima i da nije imao baš nikakvo oružje za vođenje protuoklopne borbe. Istina je da je oružja bilo malo, ali branitelji nisu bili bespomoćni. Raspolagali su s nekoliko ručnih raketa, imali su tromblone i bestrzajni top. Imali bi i više sredstava za borbu protiv tenkova da zapovjednik postrojbe „Tigrovi” koju je general Ademi poveo sa sobom u osvajanje vojarni JNA u Rogoznici, braniteljima na Šibenskom mostu dao protuoklopna oružja koja je vozio umjesto da ih u povlačenju odnese u Šibenik gdje su u tom trenutku bila beskorisna.

Draško Čobanov - u bitci za Šibenik zapovjednik 3. voda 3. satniji 2. pješačkog bataljuna 113. brigade ZNG-a:
-Dana 16. rujna 1991. godine pozvani smo da dođemo u Monting na Šubićevcu. Bili smo spremni za odlazak na Šibenski most. Tada nas je iz 3. satnije bilo 72, a pridodani su nam pionirski vod, 4 pripadnika policije i 4 pripadnika garde iz Vodica. Na most smo došli oko 19,30 sati i tamo čekali obećana protuoklopna sredstva. Od Vodica su došli kombi i osobni auto Golf. Oni su nam trebali dati oružje za borbu protiv tenkova. U kombiju se nalazio jedan što se zvao Vlado Jaram Falkon koji nam je odbio dati ta sredstva i odmah je produžio dalje. Dok su stajali na platou ispred motela na Šibenskom mostu nikoga ne pitajući za dopuštenje otvorio sam prtljažnik Golfa i iz njega izvadio dvije protuoklopne rakete Zolja. S nama je tada bio i zamjenik zapovjednika bojne Danko Brzić. Rasporedili smo se tako da je jedan vod zauzeo položaj pored ceste prema Zatonu, jedan kod vodospreme, a jedan prema benkovačkoj cesti. Vod koji je držao zatonsku cestu pred tenkovima se vratio prema motelu, a na njih su tromblonima pucali Siniša Rupić, Dragan Jarebar i Šime Lovrić. Uspjeli su oštetiti dva tenka. Jedan od tih tenkova ispalio je granatu u naš kamion TAM sa eksplozivom na parkiralištu ispred motela što je izazvalo stravičnu eksploziju. Jednog mog vojnika, Budu Budimira eksplozija je podigla uvis i odbacila u draču. Zvao me je da mu pomognem. Govorio sam mu da muči da nam ne oda položaj. Uspjeli smo ga nekako izvući i pošli smo naprijed putem prema benkovačkoj raskrsnici. JNA je mitraljezima pucala okolo. Kada se vatra primirila izvukli smo se uz cestu prema usjeku za Jadriju, prešli cestu na sjevernu stranu i tu prenoćili. Tu smo se rasporedili i čekali razvoj situacije. Dok smo išli od mosta prema križanju za Jadriju kod Benkovačke raskrsnice sreli smo pripadnika specijalne policije Marinka Karduma. S njim je bio još jedan specijalac kojega nisam poznavao. Došli su k nama i rekli: -
Pa nećemo se valjda povući pa da nam uđu u Šibenik. Rekao sam im da mi nemamo ništa za borbu s oklopom. Pozivao sam naše u zapovjedništvo, ali nitko mi se nije javljao. Dvije Zolje koje sam uzeo iz onog Golfa dao sam Marinku. Mi smo produžili dalje prema usjeku za Jadriju. Ujutro kada se razdanilo vidjeli smo tri ukopana tenka na potezu od Srimske lokve do stankovačkog puta. Tenkovi su počeli pucati fosfornim granatama i izazvali požar. Iskoristili smo taj dim, prešli magistralu i cestu za Srimu. Kako sam ja lovac znao sam za put kojim smo otišli na Srimu. Uputili smo se u Vodice, gdje smo sreli Bobana i pitali ga što ćemo raditi. On nas je smjestio u jednu kuću kod Kozare i tu smo odmarali do večeri. Tada su nas poslali na (stražu) položaj na stari put za Zaton. Treći dan dolaska tenkova na most bila je planirana akcija oslobađanja mosta, a jedan od razloga odustajanja je bila dojava da su tenkovi se predali i zato su otišli do disko kluba „Hacijenda” kod Vodica. Moj vod je dobio zadatak da ide sredinom između Srimske lokve i stankovačke ceste. Probali smo, nismo uspjeli zbog nedostatka sredstava, ali smo im pokazali da neće lako doći ni u Vodice ni u Šibenik. Bio je četvrtak. Pucali su topovi sa Žirija prema motelu i Srimskoj lokvi. Toga dana su tenkovi skrenuli na križanju prema Martinskoj. Kada su došli do Prižbe tamo gdje su Barakini vinogradi tu su se vrtili, okretali i vratili natrag, te otišli prema Hacijendi. Moram napomenuti da je 18.rujna ranjen i Ćibula Predrag koji je išao u izviđanje sa Lovrićem. Nisu vidjeli samohotku u usjeku koja je na njih otvorila vatru. Lovrić je izvukao Ćibulu. Taj napad nam nije uspio. Došli su nas zamijeniti Vodičani, a mi smo išli na objed u hotel „Puntu”, koji nam je upropastio avion koji je raketirao hotel. Došla je nova akcija. Tada je tuklo Žirije, Razori, tukli su topovi 130 mm. Na dan oslobađanja mosta dobro sam slušao i vidio sa gromile kod Srimske lokve kako dolaze granate od Žirija i Razora. Posebno me dojmilo kada su tukli topovi 130 mm. Uvjeren sam da ih je ta strahovita topnička vatra oko motela natjerala u povlačenje. Što se tiče dolaska tenkova na Šibenski most za to nema opravdanja, netko je zakazao. Trebali smo se s njima sukobiti puno dalje od grada.

Šime Lovrić - u rujnu 1991. godine pripadnik 113. brigade, druge bojne, treće satnije:
-16. rujna 1991. godine došli smo u sumrak na Šibenski most. Moj vod bio je raspoređen od motela prema Zatonu. Nakon 15-20 minuta čuli smo buku iz smjera Zatona. Otišli smo vidjeti što se događa i to Emil Maleš, Predrag Ćibula, Siniša Rupić, ja i još je bio jedan momak s nama, ali sam zaboravio koji. Prema Zatonu je bio policijski punkt i možda 100 metara od tog punkta prema Zatonu iza krivine izađe cijev od tenka. Siniša Rupić je tromblonom pucao na taj tenk, koji se ugasio, ali su ga ponovno upalili i tenk je nastavio dalje. Tada se već smračilo i mi smo po tom mraku trčali ispred njega i naišli smo na transporter kojega smo pogodili misleći da je neprijateljski, a to je bio transporter naše policije koji se gore prema vodospremi sklonio bježeći pred tenkovima. Nije mogao doći na magistralu jer su u međuvremenu postavljeni ježevi. Nastavili smo dalje i prešli smo magistralu. Iza motela smo se spustili na padinu put mora. Tu smo komunicirali sa zapovjedništvom 113. brigade. Tražili smo da nam dostave Zolje ili neka druga protuoklopna sredstva. Oni su obećavali da hoće, ali nam nisu ništa mogli organizirati. Dobili smo zapovijed da se povučemo u Vodice. Vodičani su tražili od nas da im damo svoje oružje. Ja sam bio jedan od onih koji nisam htio predati svoje oružje. Neki su ljudi dali oružje, a nakon toga su brodom prebačeni prema Zablaću ili Brodarici. Organizacija je bila jako loša, nikakva, slaba povezanost. Ja sam u sebi donio odluku da moram kod mosta uništiti tenk. Najprije sam s Predragom Ćibulom vrebao dva tenka kod Srimske lokve, ali nismo im se mogli dovoljno. Sutradan 18. rujna pokušali smo napasti tenkove i transportere raspoređeni od mosta do Stankovačke raskrsnice. Odlučili smo povući se prema Bogdanovića i sače
kati sumrak za napad. Čuli smo da tenkovi pale motore i kreću prema Vodicama. Ćibula se popeo na ploču od kuće da vidi što se događa i tada je bio pogođen. Sutradan 19. rujna dobili smo zapovijed od Bobana da naša šibenska satnija sa vodičkom ide osloboditi dio magistrale prema mostu. Međutim kad smo došli blizu motela tada su nas primijetili i počeli su pucati po nama. Sa Draganom Jerebarom sklonili smo se u žbunje sa sjeverne strane asfalta i odlučili da bez obzira što se naša vojska povukla, dođemo do toga tenka i pucamo na njega. Međutim kada smo došli blizu tenka, na poziciju s koje bi na njega mogli pucati, došla su novi tenkovi i transporteri, a sa Žirija su po njima počeli tući naši topovi. Granate su padale na 20-30 metara od nas. Nakon sat i pol opet smo bili u prilici pucati na tenk. Odlučio sam tući zadnji tenk u koloni na križanju za Stankovce. Pucao sam na njega i pogodio ga raketnim bacačem, Armbrustom kojega sam dobio od jednog pričuvnog policajca u Vodicama. Pogodio sam tenk u kupolu. Odmah je od motela dojurio transporter i počeo pucati strojnicom po žbunju. Sklonili smo se iza zida u draču. Došao je avion i počeo raketirati, zapalio je šumu oko nas i trebalo nam je tri sata da se izvučemo. Tenk nije eksplodirao, ali je bio pogođen i onesposobljen. Bio sam sretan jer sam ostvario svoju želju. Poslije toga Emil Maleš mi je zabranio da idem sam tući tenkove.

Denis Ivas - u rujnu 1991. godine pripadnik 3. voda 3.satniji 2. bojne 113. brigade ZNG-a:
-16. rujna 1992. godine bili smo pozvani u prenoćište "Monting" na Šubićevcu. Tamo smo se ukrcali smo se u kamion i pošli prema mostu. Zaustavili smo se u Njivicama, ne znam iz kojeg razloga. U kamionu je bilo jako veselo, pjevale su se borbene pjesme, puni morala i motiva. Kada smo došli na most zapovjednik nas je rasporedio kod onog kamiona na kojemu je bio eksploziv. Nismo imali protuoklopna sredstva. Bilo je nešto u nekom vozilu koje je od Vodica išlo prema Šibeniku, ali nisu ništa dali. Vidio sam međutim da je naš zapovjednik iz prtljažnika nekog Golfa izvadio dvije Zolje. Tu se našao Mijo Orlić iz specijalne policije koji je znao njima rukovati. Tražio je nekoliko ljudi da idu s njim. Zapovjednik je odredio Dinka Šprljana, Antu Barešu Kilu i mene. Krenuli smo skupa da pokušamo uništiti tenk. Bilo je 10-15 minuta prije 20 sati. Od Zatona je dolazio tenk. Čuli smo neko puškaranje, ali nismo znali što se događa. Mi smo bili možda 60-70 metara udaljeni od kamiona sa eksplozivom ispod jednog suhozida. Dogodila se eksplozija i mi smo mislili da je kolega kojega smo štitili pogodio tenk. Međutim tenk je granatom pogodio naš kamion s eksplozivom i on je eksplodirao. Iz tenka su strojnicom pucali prema nama. Rafali su išli iznad nas pa nisam siguran jesu li nas vidjeli ili su pucali napamet. Tenk se malo vratio unatrag prema Zatonu, stao i ugasio motor. Mi smo se pomalo izvlačili do raskrižja sa Stankovačkom cestom. Nismo znali gdje je naš vod. Ja sam rekao ovoj dvojici da ga nećemo tražiti po noći nego smo se pritajili, zalegli i čekali svitanje. Postav ili smo stražu koja je trebala odmah pucati ako neko naiđe od motela, a ako netko naiđe od Vodica da se ne puca odmah jer odatle mogu doći naši. I zaista nakon petnaestak minuta od Vodica je došao Boban s desetak ljudi. To su bili moji poznanici koje sam znao poimenično. Došli su do nas i tražili da im pomognemo izvući bestrzajni top koji je bio sakriven pored Stankovačke ceste. Izvukli smo ga i odvezli kod Srimske lokve i postavili pored onog partizanskog spomenika. Top nije imao nišansku spravu, a za njega smo imali samo tri rakete. Jedan dio Bobanovih ljudi ostao je kod tog bestrzajnog topa, a Boban nas je odvezao do hotel "Imperijala". Tu su došla dva specijalca, Marinko Kardum i Danijel Lasan Zorababel. Iz nekog kombija uzeli smo nešto oružja i napravili dva voda. Jednoga je Marinko vodio prema mostu, a mi smo sa drugim išli prema vodospremi. Kako smo u kretanju kanalom pored ceste stvarali veliku buku, specijalac koji nas je vodio rekao je da stanemo jer ćemo izgubiti glavu. Opalio je tromblon prema Glavici da vidi hoće li neprijatelj odgovoriti. I zaista s Glavice je neprijatelj ispalio jedan rafal po nama. Vratili smo se i spojili sa Kardumom. Čekali smo da krene napad na most. Negdje oko sedam i trideset čuli su se neki pucnjevi. Kasnije smo doznali da je tada poginuo Marinko Kardum. Poslije toga, oko 8 sati, JNA je pokušala izvršiti proboj sa Stankovačke ceste tenkovima. Na cesti su bile kamene gromade koje tenk nije mogao proći pa je pucao u njih. Mi smo našim bestrzajnim topom pokušali pogoditi tenk, ali bez nišanske sprave nismo bili precizni, podbacili smo. Sreli smo dvojicu naših ljudi, jedan je bio Predrag Ćibula, a drugi mi nije bio poznat, i krenuli prema Bogdanovićima. Rečeno nam je idemo na Križevu glavi i Gologrbu i odatle potjeramo četnike, ali su nas oni uočili i počeli po nama tući minobacačem pa smo se morali vratiti. Tako nam je prošao 17. rujna. Tijekom noći odvezli su mene i nekoliko mojih boraca prijatelja do zgrade gdje je tada bila policija. Šunjerga je dobio zadatak da nas odvede prema Gaćelezima. Meni je povjerio zapovjedanje, da držimo Gradinu i Šabinu. Tu je bila s nama i jedna grupa sa protuoklopnim sredstvima i u toku noći tu sam grupu prebacio na Zatonsku cestu jer se i tamo očekivao napad. Ujutro kad je svanulo bio sam stacioniran na Šabinu. Ujutro su krenuli tenkovi istovremeno od Gaćeleza prema Vodicama, Zatonskom cestom i magistralom od mosta prema "Hacijendi". Na našem pravcu na Rakitnici i Pišću, tamo gdje je sada lovački dom na tenku je iz kupole do pojasa izišao jedan oficir ili vojnik. Netko je opalio iz puške, a onda smo svi počeli pucati rafalno i taj oficir ili vojnik bio je pogođen i on je prsimice pao preko tenka. Tenkovi su zastali i počeli se povlačiti. Nismo imali protuoklopna sredstva osim dvije, tri mine, par tromblona. Čondić je imao Zolju i to je bilo sve protuoklopno. S te visine gledao sam što se događalo na Zatonskoj cesti. Oni su došli u Zatonsku ulicu gdje su danas kuće i tu je došlo do borbe. Tu je zadimilo i poslije sam saznao da je pogođen jedan transporter. Nisu uspjeli probiti našu obranu. Iza toga još smo dva, tri dana pokušavali proboje. Uspjeli smo vratiti Veliku Mrdakovicu gdje su bili njihovi izviđači. Tenkovi su kroz 18. i 19. rujna bili ukopani na ulazu u Gaćeleze. Bestrzajni top smo odvezli ispod Grabovače i s njim smo pucali na tenkove koji su se pomak
nuli prema Gaćelezima. Tada smo Điđi, Rade Ivas i ja išli na izviđanje, a Tomac je ostao u podnožju Gorjaka. Nas trojica smo se penjali prema vrhu Gorjaka ne znajući da su se četnici u međuvremenu vratili na položaje odakle smo ih bili potjerali. Mi nismo imali nikakvu vezu, nitko nas o tomu nije obavijestio. Kada smo se popeli gore. Osjetio sam ispred mene nekakvo kretanje, shvatio sam da je tamo četnik. Viknuo sam: Stoj! Predaj se! On se dignuo. Ja sam opalio iz automatske puške, on je pao. Kroz jedan otvor suhozida ispred Điđija ispaljen je metak koji ga je pogodio u glavu. On je pao. Opalio sam rafal u tom pravcu. Čuo sam jauk. U međuvremenu su naši minobacači počeli djelovati po tom prostoru ne znajući da smo mi gore. Tada se zapalilo to brdo. Dolje ispod brda došli su Ante Bareša i njegov brat Marko i Vodička ekipa, zvali smo ih u pomoć da izvučemo pokojnog Điđija. Dok su oni dolazili na brdo vidjeli smo neprijateljske vojnike na padini ispod nas. Otvorili smo na njih vatru i tada su se oni povukli prema Gaćelezima i Dragišićima. Tada smo oslobodili i to brdo. Kada se išlo na oslobađanje mosta 22. rujna Dinka Šprljana, Antu Barešu zv. Kile i mene poslali su sa specijalcima i jednim momkom sa Srime. Išli sm preko Srime i mi smo trebali doći od Bogdanovića neprijatelju iza leđa. Odjednom je otpočela topnička vatra. Čudili smo se od kud nas vide. Vatra je bila paklena. Ustvari oko nas su pucali topivi sa Žirije. Mi se nismo htjeli povući ispred tih granata jer je rečeno da se oslobađa most. Kada smo došli do mosta nisam vidio nikoga od neprijatelja, već sam sa desne strane vidio jednu četu iz Šibenika. Bitno je istaći da je moja grupa došla na most pod granatama, a kako sam kasnije čuo pucalo se topovima sa više strana, ali mi nismo htjeli odustati. Bitno je da smo sretno prošli bez ijedne ogrebotine. Tada je došlo do neopisanog slavlja.

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.