Najveći gospodarski promašaj u povijesti Šibenika bio je odbijanje poduzetničkog projekta i ulaganja zdravog kapitala bez bankovnih kredita, bilo kakvog udjela Šibenika iz lokalnog proračuna i bez pomoći države, koji je donio gotovo 5000 radnih mjesta i za manje od pet godina postalo najveće poduzeće u državi.
Stranom kapitalu, naprednim tehnologijama, pristupu globalnom tržištu i neslućenim razvojnim potencijalima Šibenčani su se oštro usprotivili nastojeći sačuvati "vlastite interese" te "zaštititi obrtnike i sitne poduzetnike od nezdrave konkurencije školovanih, obrazovanih i svemu vještih stranaca".
Šibenski dužnosnici podržali su i deklaraciju koja je inicirana i osmišljena u Splitu, a kojom se od države ultimativno zahtijeva da onemogući ulaganja i zabrani rad već postojećim ispostavama to češkog investitora.
Šibenik se, dakle, protivio relizaciji projekata i ulaganja Tomaša Bate, osnivača poduzeća za proizvodnju obuće "Bata", jednog od najvećih europskih i svjetskih poduzetnika svih vremena čije se inovacije i ideje u primjeni revolucionarnih tehnologija i novih ideja u proizvodnji i prodaji proizvoda i danas navode kao primjer vrhunskog menadžmenta, a njegov poslovni princip: Ja ne dajem svojim radnicima dobre plaće zato što imam puno novca, nego imam puno novca jer svojim radnicima dajem dobre plaće, do danas je ostao nedostižni san i ideal poštenog i moralnog kapitalizma.
Bata je među prvima uveo proizvodnju na tvorničkoj traci i brinuo za radnike. Hale njegovih tvornica bile su svijetle, prostrane i uredne. U njima je bilo zadovoljstvo raditi. Njegovao je kult rada i plemenitog natjecanja tko će bolje i tko če više pridonijeti sebi, poduzeću i narodu. Svaki njegov zaposlenik imao je siguran stan s tri sobe, kuhinjom, podrumom, suvremenom kupaonicom i centralnim grijanjem, a u krugu tvornice izgradio je kino, sportski stadion, dvoranu za zabave i plesove, knjižnice i čitaonice. Njegove tvornice imale su folklorna društva, sportske klubove (tenis, nogomet, stolni tenis, hazena, boks) brinule su za djecu zaposlenika i omogućavale rad umjetničkih i folklornih društava.
Uz tvornice Bata je gradio cijele nove gradove za svoje zaposlenike koji su imala besplatne škole sa svim potrebnim udžbenicima, perivoje i sve što je potrebno za ugodan život. Brinuo je i za djeca njegovih zaposlenika budu obrazovana i steknu znanja koja će im osigurati egzistenciju.
Sve to nije bila ni utopija ni bajka jer je upravo takvu tvornicu i takvo naselje Bata izgradio 1931. godine u Borovu, prigradskom naselju Vukovara. Tvornica se zvala "Borovo Bata", a izgrađena je usprkos protivljenju Šibenika i Splita koji su od Vlade Kraljevine Jugoslavije i resornih ministarstava tražili odbijanje Batinih investicija i zabranu rada svih njegovih trgovina u Kraljevini Jugoslaviji, rezolucijom koja im je bila upućena na današnji dan 19. rujna 1931. godine.
"Borovo Bata", tvornica kožne i gumene obuće te guma za automobile i bicikle osnovana je 1931. godine u Borovu kraj Vukovara. Do 1938. godine zapošljavala je 6900 radnika, proizvodila je više od 5,3 milijuna pari kožne i gumene obuće i postala najvećom tvornicom u tadašnjoj državi. Njen graditelj uspjeh je postigao dosljedno provodeći vlastite poduzetničke principe:
-Vjera u život.
-Vjera u čovjeka.
-Čovjek je sve.
-Strojevi i postrojenja su samo gomile željeza i čelika, život i smisao daje čovjek.
-Rada ima smisla ako je ispunjen životnim optimizmom.
-Batini namještenici vjeruju u život i vole život.
-Vjeruju u sebe i u svoje sposobnosti, zato se ne boje života.
Uz tvornicu u Borovu, Bata je izgradio novo naselje Grad Bata (Bata Vill), u kojem je u modernim zgradama i u, čak i za današnje pojmove, viskom komforu već 1932. godine živjelo 1818 stanovnika. Bio je to najveći Bata grad među mnogim Bata gradovima u tadašnjoj Europi. Prema planu iz 1931. godine trebao je rasti sve do 20 000 stanovnika što se i ostvarilo, ali puno kasnije, nakon Drugog svjetskog rata u socijalističkoj Jugoslaviji. Iz njega se od 1932. godine upravljalo industrijskim pogonima i filijalama na području Balkana, Bliskog istoka i Afrike. Batino naselje imalo je dječji vrtić, dvije osnovne škole i tehničku školu s internatom, kino, robnu kuću, teniske terene, igralište za hazenu, nogometni stadion, bazen i sportsku dvoranu. Imalo je četiri stambena bloka s obiteljskim kućama, petokatnicama i četverokatnicama s liftovima, centralnim grijanjem, kanalizacijom i vodom, 16 jednodomnih vila za direktore i inženjere, 28 dvodomnih vila za poslovođe, 88 četvorodomnih nastambi za radnike samce te pet osmodomnih vila s malim stanovima za obitelji bez djece. Uz sve to imao je čak i aerodrom s redovnim zrakoplovnim vezama sa Zagrebom, Beogradom, Bečom i mnogim drugim europskim gradovima, a njegovi su zaposlenici osim povlaštenih karata bili jedini putnici u avionima koji su posluživani voćem, čokoladom ili mineralnom vodom. I sam Bata imao je svoju kuću u Bata Gradu u Borovu, ali ona nije bila ni najveća, ni najljepša ni najluksuznija.
Borovo je zahvaljujući Bati protiv kojeg su se pobunili Šibenik i Split, a Šibenik uz to još i odbio ponuđena ulaganja, postalo najveće gradilište do tada neviđeno moderne tvornice i industrijskog grada, kompleksa koji je do 1935. godine nazvan Mala Amerika. Sve Batine hale i radionice imaju garderobe, radnici dobivaju besplatnu radnu odjeću, imaju zaštitu na radu i dvije pauze tijekom radnog dana. Rade pet dana u tjednu, imaju stalnu i besplatnu zdravstvenu zaštitu, izvrsnu i jeftinu prehrana radnika čak i tvorničke, prve takve novine u Hrvatskoj i na Balkanu. Batina škola u Borovu ima radionice, praktikume, laboratorije, moderne učionice, knjižnicu i interna, a učenici uz redovnu nastavu uče bonton, vještine ručnog rada i domaćinstva i strane jezike, a đacima jamči zaposlenje ili omogućava nastavak školovanja i stručnog usavršavanja.
Bilo je to dakle 1931. godine. Od tada je prošlo 87 godina. Što smo od Bate naučili?
