"Asante Afrika - volontirajući pomažemo da svijet bude bolji. Pridruži nam se i ti!“ , naziv je odlično posjećenog predavanje je koje jutros, u sklopu Festivala putnika, održala poznata i priznata šibenske novinarka Jadranka Klisović koja je 2012. godine, nakon što je u Vjesniku, nakon 25 godina rada, ostala bez posla volontirala na jugu Tanzanije brinući o siročadi. S obzirom na reakcije publike sigurno je naišla na one koje će ju slijediti na tom putu humanosti i odricanja.
Tri topla obroka dnevno- luksuz
Preko humanitarne udruge "Kolajna ljubavi" otputovala je u Songeu gdje je
ova udruga 2010.g. izgradila sirotište svetog Ante koje može primiti
pedesetak djece. Osim "krova nad glavom" djeci je omogućeno školovanje na
engleskom jeziku, tri obroka dnevno, zdravstvena skrb...Udruga realizira i
projekt kumstava kojim donatori, njih oko 1200 iz cijele Hrvatske-kumovi,
sa 130 eura godišnje financiraju djeci školu, uniformu i hranu.
Do izgradnje ovog sirotišta u kojem je trenutačno 36 djevojčica i dječaka
na tanzanijskom jugu nije bilo ustanove koja bi skrbila o djeci bez
roditelja pa je izgradnja sirotišta predstavljala veliki iskorak.Svako
dijete koje dospije u sirotište predstavlja jedan spašeni život. Tek po
dolasku u sirotište djeca koja,inače govore samo svahili, spavaju na
krevetima, prvi put u životu koriste WC,dobijaju tri topla obroka dnevno što
je za svu ostalu djecu nedosanjani san.
Velika vrijednost ovog projekta je i školovanje djece jer im je omogućeno
da pohađaju privatne škole na engleskom jeziku, dok druga djeca idu u
državne škole, ukoliko im to njihovi roditelji mogu priuštiti jer moraju
djetetu kupiti uniformu, cipele, platiti dio klupe za sjedenje, u suprotnom
sjede na podu. Osim toga, roditelj mora godišnje školi donirati 20 kg
kukuruznog brašna, 12 kilograma riže...U državnim školama nastava se odvija
na svahiliju, a u srednjim na engleskom tako da je i to za mnoge velika
prepreka koju ne uspjevaju preskočiti. U državnim se školama djecu kažnjava
šibom i klečanjem u kutu u kukuruzu. U takve škole koje su, inače vrlo
derutne,mračne (zbog komaraca), najčešće nemaju ploču pa učitelji pišu po
tamno obojenim zidovima, djeca dolaze sa motikama i kosama jer poslije škole
odlaze na polja raditi, pomagati roditeljima.
Djeca pješače i po 20 kilometara do škoke
U sirotištu se inzistira na dopunskoj nastavi za djecu kako bi postigli
bolji uspjeh,a efekt se već vidi u sve boljim i boljim ocjenama u
svjedožbama. Čak je troje učenika preskočilo peti razred što je izniman
uspjeh kao i slučaj najstarijeg štićenika koji čeka upis na višu školu što
je ravno zgoditku na lotu. Samo oni koji uspiju završiti školu imaju
kakve-takve izglede za bolju sutrašnjicu. Ostalima je budućnost upitna, a i
kako ne bi bila kad u krugu od 1000 kilometara nisam vidila ni jedno
poduzeće, ni jednu obrtničku radnju..., ispričala je Jadranka navodeći kako
gro stanovništva Tanzanije,čak njih 95 posto živi na selima što ovu zemlju
koja broji blizu 50 milijuna stanovnika i 16 je puta veća od Hrvatske čini
jednom od 10 najsiromašnijih zemalja svijeta. Tek 9 posto stanovništva ima
struju, a više od polovice seoskog stanovništva nema pitku vodu. Životni
vijek im je tek 50 godina, a i danas, u 21. stoljeću, ovdje se umire od
gladi i zaraznih boleščina. Više od 1,5 milijuna stanovnika zaraženo je
virusom HIV-a, a koliki je broj zaražene djece, to nitko ne zna. Table sa
natpisima dobrodošlice su na svakom koraku, a na njima je i upozorenje kako
AIDS vreba odasvuda i gdje god išao on te može snaći. Stoga preporučuju
testiranje i upotrebu kondoma.
Haraju malarija i AIDS
Još se uvijek umire od malarije iako lijek za
ovu bolest koja iscrpljuje organizam iznosi svega 7 kuna. Mnogi si ni to ne
mogu priuštiti pa mladi iscrpljeni organizmu brzo gube bitku. Čak jedno od
desetero djece u Tanzaniji ne doživi petu godinu života.
Među djecom u sirotištu svetog Ante je i jedna albino djevojčica o kojoj se
svi zdušno brinu. Sudbina druge albino djece je otužna. Nazivaju ih
"duhovima", "novcem", ubijaju ih jer vjeruju da im njihove kosti i krv
pomažu u liječenju AIDS-a i drugih bolesti. Naša Emagulata je prekrasna
djevojčica i eto,nakon što su je snašla tužna obiteljska priča, imala je
veliku sreću što je došla u sirotište gdje ima svu moguću pažnju.
Udruga forsira da djeca u sirotištu dobijaju poduku o svoj
tradiciji,kulturi, običajima jer, po napuštanju sirotišta, morat će se
snalaziti i opstati u svijetu koji je drastično različit od svega što su
imali i doživjeli u sirotištu koje je sada njihov dom, njihova budućnost.
Pričala je Jadranka o hrani, seoskim prizorima koji kao da su iznikli iz
nekakvog popularnog dokumentarca, kućama od blata i trave prekrivenih
plaminim lišćem, prozorima na kojima nema stakla već se prekrivaju daskama
kako u kuću ne bi ušli komarci, o potrazi za vodom, pranju robe na potocima,
kilomtarskim pješačenjima doškole ili trgovina...
Za običnu lizalicu ili karamel bombon dobiješ najljepši osmjeh na svijetu.
Inače, "pipi" kako se nazivaju slatkiši kupuju se na komade kao uostalom i
svo voće i povrće. Na komade se kupuje i riba, a krupna sol (sitne nema)
nab šalice. Tanzanijci gotovo za svaki obrok jedu ugali, tj. sitno mljeveno
kukuruzno brašno koje baš i nije najukusnije, ali njima napuni trbuh i
stvara osjećaj sitosti, a to je njima najvažnije.
Malo će tko ostati ravnodušan na dječji osmjeh. Nema ljepših na svijetu.A,
tek zahvala kad dobiju "pipi", e to, treba doživjeti. Fascinantno je koliko
se vole igrati ručno izrađenim igračkama, loptama krpenjačama, igračkama
koje izrade od granja, plastike ako je se kojim slučajem uspiju dočepati,
čepova... Još me nešto fasciniralo, a to je njihovo druženje, izrazita
socijalnost...U popodnevnim satima sva djeca iziđu na ulice i zajedno se
igraju sve do 7 sati navečer kada se odjednom spusti mrak. Nakon 7 sati na
ulicama nema nikoga, a vožnja je strogo zabranjena sve do svitanja. Drumski
razbojnici vrebaju na svakom koraku pa se gotovo nitko ne usudi putovati
noću.
Žive od danas do sutra
Afrika, pa tako i Tanzanija, žive tempom "pole-pole" ne mareći previše za
ono-sutra. Živi se za danas jer ono sutra tko zna hoće li svakomu
doći.Važno je preživjeti danas, a sutra kako bude.
Volonteri Udruge "Kolajna ljubavi" čine dobra djela kao i cijela udruga
koja, evo već petu godinu skrbi o najsiromašnijoj djeci ne samo Songee već i
drugih područja kroz projekt kumstava. Velikaje to pomoć i zato jedno veliko
HVALA svima koji na bilokoji način pomažu. Ovaj svijet danas, a čini mi se
da će sutra biti još većih potreba zbog neravnomjerne raspodjele svjetskih
bogatstava treba volontere i zato poziv svima koji u sebi imaju taj poriv,
da se odvaže i jave Udruzi. Volontiranjem pomažete najsiromašnijima, ali na
neki način i sebi jer se svi sa ovakvih putovanja vratite duhovno obogaćeni, a
to je, priznajte, najvažnije. I zato na kraju jedno veliko. Asante Afrika!, zaključuje Jadranka Klisović čija je priča specifična jer je putovala ne zbog sebe nego kako bi pomogla drugima.
"Asante Afrika - volontirajući pomažemo da svijet bude bolji. Pridruži nam se i ti!“ , naziv je odlično posjećenog predavanje je koje jutros, u sklopu Festivala putnika, održala poznata i priznata šibenske novinarka Jadranka Klisović koja je 2012. godine, nakon što je u Vjesniku, nakon 25 godina rada, ostala bez posla volontirala na jugu Tanzanije brinući o siročadi. S obzirom na reakcije publike sigurno je naišla na one koje će ju slijediti na tom putu humanosti i odricanja.
Tri topla obroka dnevno- luksuz
Preko humanitarne udruge "Kolajna ljubavi" otputovala je u Songeu gdje je
ova udruga 2010.g. izgradila sirotište svetog Ante koje može primiti
pedesetak djece. Osim "krova nad glavom" djeci je omogućeno školovanje na
engleskom jeziku, tri obroka dnevno, zdravstvena skrb...Udruga realizira i
projekt kumstava kojim donatori, njih oko 1200 iz cijele Hrvatske-kumovi,
sa 130 eura godišnje financiraju djeci školu, uniformu i hranu.
Do izgradnje ovog sirotišta u kojem je trenutačno 36 djevojčica i dječaka
na tanzanijskom jugu nije bilo ustanove koja bi skrbila o djeci bez
roditelja pa je izgradnja sirotišta predstavljala veliki iskorak.Svako
dijete koje dospije u sirotište predstavlja jedan spašeni život. Tek po
dolasku u sirotište djeca koja,inače govore samo svahili, spavaju na
krevetima, prvi put u životu koriste WC,dobijaju tri topla obroka dnevno što
je za svu ostalu djecu nedosanjani san.
Velika vrijednost ovog projekta je i školovanje djece jer im je omogućeno
da pohađaju privatne škole na engleskom jeziku, dok druga djeca idu u
državne škole, ukoliko im to njihovi roditelji mogu priuštiti jer moraju
djetetu kupiti uniformu, cipele, platiti dio klupe za sjedenje, u suprotnom
sjede na podu. Osim toga, roditelj mora godišnje školi donirati 20 kg
kukuruznog brašna, 12 kilograma riže...U državnim školama nastava se odvija
na svahiliju, a u srednjim na engleskom tako da je i to za mnoge velika
prepreka koju ne uspjevaju preskočiti. U državnim se školama djecu kažnjava
šibom i klečanjem u kutu u kukuruzu. U takve škole koje su, inače vrlo
derutne,mračne (zbog komaraca), najčešće nemaju ploču pa učitelji pišu po
tamno obojenim zidovima, djeca dolaze sa motikama i kosama jer poslije škole
odlaze na polja raditi, pomagati roditeljima.
Djeca pješače i po 20 kilometara do škoke
U sirotištu se inzistira na dopunskoj nastavi za djecu kako bi postigli
bolji uspjeh,a efekt se već vidi u sve boljim i boljim ocjenama u
svjedožbama. Čak je troje učenika preskočilo peti razred što je izniman
uspjeh kao i slučaj najstarijeg štićenika koji čeka upis na višu školu što
je ravno zgoditku na lotu. Samo oni koji uspiju završiti školu imaju
kakve-takve izglede za bolju sutrašnjicu. Ostalima je budućnost upitna, a i
kako ne bi bila kad u krugu od 1000 kilometara nisam vidila ni jedno
poduzeće, ni jednu obrtničku radnju..., ispričala je Jadranka navodeći kako
gro stanovništva Tanzanije,čak njih 95 posto živi na selima što ovu zemlju
koja broji blizu 50 milijuna stanovnika i 16 je puta veća od Hrvatske čini
jednom od 10 najsiromašnijih zemalja svijeta. Tek 9 posto stanovništva ima
struju, a više od polovice seoskog stanovništva nema pitku vodu. Životni
vijek im je tek 50 godina, a i danas, u 21. stoljeću, ovdje se umire od
gladi i zaraznih boleščina. Više od 1,5 milijuna stanovnika zaraženo je
virusom HIV-a, a koliki je broj zaražene djece, to nitko ne zna. Table sa
natpisima dobrodošlice su na svakom koraku, a na njima je i upozorenje kako
AIDS vreba odasvuda i gdje god išao on te može snaći. Stoga preporučuju
testiranje i upotrebu kondoma.
Haraju malarija i AIDS
Još se uvijek umire od malarije iako lijek za
ovu bolest koja iscrpljuje organizam iznosi svega 7 kuna. Mnogi si ni to ne
mogu priuštiti pa mladi iscrpljeni organizmu brzo gube bitku. Čak jedno od
desetero djece u Tanzaniji ne doživi petu godinu života.
Među djecom u sirotištu svetog Ante je i jedna albino djevojčica o kojoj se
svi zdušno brinu. Sudbina druge albino djece je otužna. Nazivaju ih
"duhovima", "novcem", ubijaju ih jer vjeruju da im njihove kosti i krv
pomažu u liječenju AIDS-a i drugih bolesti. Naša Emagulata je prekrasna
djevojčica i eto,nakon što su je snašla tužna obiteljska priča, imala je
veliku sreću što je došla u sirotište gdje ima svu moguću pažnju.
Udruga forsira da djeca u sirotištu dobijaju poduku o svoj
tradiciji,kulturi, običajima jer, po napuštanju sirotišta, morat će se
snalaziti i opstati u svijetu koji je drastično različit od svega što su
imali i doživjeli u sirotištu koje je sada njihov dom, njihova budućnost.
Pričala je Jadranka o hrani, seoskim prizorima koji kao da su iznikli iz
nekakvog popularnog dokumentarca, kućama od blata i trave prekrivenih
plaminim lišćem, prozorima na kojima nema stakla već se prekrivaju daskama
kako u kuću ne bi ušli komarci, o potrazi za vodom, pranju robe na potocima,
kilomtarskim pješačenjima doškole ili trgovina...
Za običnu lizalicu ili karamel bombon dobiješ najljepši osmjeh na svijetu.
Inače, "pipi" kako se nazivaju slatkiši kupuju se na komade kao uostalom i
svo voće i povrće. Na komade se kupuje i riba, a krupna sol (sitne nema)
nab šalice. Tanzanijci gotovo za svaki obrok jedu ugali, tj. sitno mljeveno
kukuruzno brašno koje baš i nije najukusnije, ali njima napuni trbuh i
stvara osjećaj sitosti, a to je njima najvažnije.
Malo će tko ostati ravnodušan na dječji osmjeh. Nema ljepših na svijetu.A,
tek zahvala kad dobiju "pipi", e to, treba doživjeti. Fascinantno je koliko
se vole igrati ručno izrađenim igračkama, loptama krpenjačama, igračkama
koje izrade od granja, plastike ako je se kojim slučajem uspiju dočepati,
čepova... Još me nešto fasciniralo, a to je njihovo druženje, izrazita
socijalnost...U popodnevnim satima sva djeca iziđu na ulice i zajedno se
igraju sve do 7 sati navečer kada se odjednom spusti mrak. Nakon 7 sati na
ulicama nema nikoga, a vožnja je strogo zabranjena sve do svitanja. Drumski
razbojnici vrebaju na svakom koraku pa se gotovo nitko ne usudi putovati
noću.
Žive od danas do sutra
Afrika, pa tako i Tanzanija, žive tempom "pole-pole" ne mareći previše za
ono-sutra. Živi se za danas jer ono sutra tko zna hoće li svakomu
doći.Važno je preživjeti danas, a sutra kako bude.
Volonteri Udruge "Kolajna ljubavi" čine dobra djela kao i cijela udruga
koja, evo već petu godinu skrbi o najsiromašnijoj djeci ne samo Songee već i
drugih područja kroz projekt kumstava. Velikaje to pomoć i zato jedno veliko
HVALA svima koji na bilokoji način pomažu. Ovaj svijet danas, a čini mi se
da će sutra biti još većih potreba zbog neravnomjerne raspodjele svjetskih
bogatstava treba volontere i zato poziv svima koji u sebi imaju taj poriv,
da se odvaže i jave Udruzi. Volontiranjem pomažete najsiromašnijima, ali na
neki način i sebi jer se svi sa ovakvih putovanja vratite duhovno obogaćeni, a
to je, priznajte, najvažnije. I zato na kraju jedno veliko. Asante Afrika!, zaključuje Jadranka Klisović čija je priča specifična jer je putovala ne zbog sebe nego kako bi pomogla drugima.
