Sidebar Menu

Datum objave: 22. Listopad 2014

Uz 50 -ti rođendan Dražena Petrovića:Sjećanja i priče Biserke Petrović

Diana Ferić
Diana Ferić

Košarkaški i sportski velikan, najpoznatiji i najuspješniji hrvatski sportaš Dražen Petrović rođen je na današnji dan u Šibeniku. život mu je bio kratak, ali uspješan jer je postao sve što s eu sportu može postići no u pamćenju nije ostao samo kao izvrsni sportaš, kao "košarkaški Mozart" nego i kao nadasve dobar čovjek koji je i dalje uzor svim generacijama i kao primjer da iza svakog uspjeha stoji nadljudski napor i mukotrpan rad Njegova majka Biserka prisjeća se kako bi je još kao osnovac budio ujutro u šest sati i išao ubacivati loptu u koš u Preradovićevoj ulici u kojoj je živio. " Sjećam s eda bi me neke susjede prekoravale zašto dijete budim tako rano i tjeram ga da trenira, a ja bi im objašnjavala kako ne budim ja njega nego on mene. Takav je bio Dražen", ispričala nam je. U povodu obilježavanja njegovog "okruglog", 50 rođendana donosimo isječke iz priče o obitelji Petrović koju nam je za časopisa Šibenik tim prije dvije godine ispričala Biserka Petrović, a to je zapravo priča o Draženu Petroviću, njegovim počecima i uspjesima.

 

.... Oba sina, i Aco i Dražen, rođena su kao velike bebe. Dražen je imao smo deset dekagrama manje od pet kilograma. Bili su zdravi, snažni i krupni. Tada sam bila uvjerena, a i danas ne mislim drugačije,  da je na to presudnu ulogu imalo moje odrastanje na onom svježem i mirisnom bakinom mlijeku. Djecu sam odgajala misleći na to kakvi bi ljudi trebali biti kada odrastu. Moji sinovi nikad nisu imali ključić oko vrata. Uvijek sam znala gdje su i s kim su, a oni su u svakom trenutku znali da sam prisutna, čak i ako me ne vide u svojoj blizini. Pratila sam ih u školu i dočekivala na kraju nastave. Pružala sam im sve što sam mogla, ali ih nisam štedjela. Nisu nikada imali nikakve popuste. Obojica su imala  obveze. Mogli su dobiti sve što smo im Jole i ja mogli priuštiti, ali nisu smjeli zanemarivati školske i kućne obveze. S druge strane, mi kao roditelji podupirali smo sve ono čime su se bavili i sva njihova nastojanja da ostvare ciljeve prema kojima su stremili. Stjecajem okolnosti njihova su stremljenja bila usmjerena prema sportu. Ni Jole ni ja o sportu i sportskim perspektivama, a kamoli o profesionalnom sportu i njegovim mogućnostima, izazovima i zamkama, nismo ništa znali, ali to nas nije spriječilo da ih podržimo. Uvjerena sam da smo dobro postupili. Tada smo reagirali instinktivno. Danas znamo da smo radili dobro. Gdje god su, posebno u sportu, roditelji stali iza djece, uspjeh nije izostao. Ispravnost naših roditeljskih odluka, koje nismo donijeli olako jer nismo imali nikakve uzore, danas potvrđuju primjeri Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Gorana Ivaniševića i mnogih drugih sportaša uz koje su čvrsto, žrtvom i djelom, stali njihovi roditelji. Da bi uspjela, djeca moraju imati stabilnost u obitelji, moraju biti svjesna da ih obitelj prati i podupire, da netko stoji iza njih i brine o njima, ali ne tako da ih sputava, već da ih potiče. Jole  i ja smo u svakom trenutku željeli znati gdje se Aco i Dražen kreću, kakvi su u školi. Roditeljima koji dođu posjetiti Draženov muzej savjetujem da njihovo dijete mora znati da su prisutni i da vode o njemu računa, ali ne smiju nad njim vršiti nikakav pritisak. Dijete mora imati pravo na svoj stav i mora ravnopravno sudjelovati u svemu što se tiče obitelji, a sve odluke moraju biti zajedničke.   

 

....Dražena nikad nije trebalo tjerati  na rad. Bio je čudesno odgovoran prema svemu čega se prihvatio. Nerado pričam o njegovim osobinama iako sam ga ja ipak najbolje poznavala. Draže mi je kada o njemu i njegovim ljudskim vrijednostima govore drugi. Aco je bio otvoreniji i brzo je uspostavljao kontakte s ljudima, dok je Dražen bio zatvoren, samozatajan. Trebalo je dosta truda da se stekne toliko njegovog povjerenja da bi se intimno otvorio. Brat mu je bio najveći uzor. U njega je imao neograničeno povjerenje. Želio je raditi ono što on radi. Tako je dospio i u svijet košarke.    Da je Aco kojim slučajem trenirao vaterpolo, Dražen bi bio vaterpolist.

 

 

....Dražen je nakon Šibenkeotišao u Cibonuupravo zato što mu je tamo bio brat. Inače, mogao je birati kamo će. Svi su ga tražili. Svatko ga je želio imati u svom timu. Dražen je na parketu, u igri bio vrlo prodoran. Borio se za pobjedu, što se kaže, do zadnje kapi krvi, ali u privatnom životu je bio blag. Bio je anđeo i ljudi su to u njemu prepoznavali i voljeli. Španjolci su ga, vjerujem, možda najbolje upoznali i okarakterizirali. Rekli su za njega da je bio karizmatična ličnost, a da toga nije bio svjestan. Stalno je, primijetili su, okupljao ljude oko sebe. Došao bi u neki poluprazan disko klub u Španjolskoj, koji bi se ispunio čim bi se on pojavio. Širio je oko sebe pozitivnu energiju. Španjolci tvrde da je bio toliko uspješan zato što su u njemu zapravo živjela dva iskrena čovjeka: jedan je bio pošten, borben i nadahnut sportaš, a drugi povučen, jednostavan, topao i plemenit čovjek. Oni su pomno izučavali Dražena i njegovo ponašanje, pogotovu nakon svjetskog prvenstva (to je u stvari Kup pobjednika kupova) u Ateni na kojem je u jednoj utakmici postigao 62 koša. Pitali su ga kako je mogao postići toliku smirenost u urnebesnoj finalnoj utakmici nabijenoj adrenalinom. On im je odgovorio: -Pitajte moju mamu!i ispričao im priču o mom djetinjstvu, o Prukljanu, o bakinom mlijeku, o pješačenju do škole i vodi iz biličkih bunara u koji su  plivali punoglavci, ali je čistila tijelo. Kazao im je da sam tako stekla snagu i otpornost koju sam prenijela i na njega. To im je možda zvučalo kao neka šala, ali Dražen je to ozbiljno mislio.

 

....Aco se za košarku vrlo rano vezao, već s desetak godina. Dražen ga je još kao mali dječak pratio na treninge. Nosio mu je torbe, lopte. Bio je stalno u dvorani i na treninzima. Pratio je s jednakim zanimanjem i košarkaše i košarkašice. Košarkašicama je bio kao neka maskota. Jako su ga voljele. Kako i ne bi, ta lopta je bila veća od njega, a ozbiljno je trenirao! Inače je kao dijete bio čudesan. Kada bih išla nekamo s njima, svi su ga htjeli pomilovati, uzeti za ruku, nešto mu reći... Bila sam ponosna na njega. Jolina majka je za Dražena, kad je imao tek dvije - tri godine, rekla da će postići nešto veliko u životu jer je uvijek pažljivo pratio razgovore odraslih i o svemu imao svoj stav. Sve mu je išlo od ruke i sve je radio s oduševljenjem, osim vježbanja sviranja gitare. Suprug i ja smo željeli da naša djeca budu glazbeno obrazovana pa smo i Acu i Dražena upisali u glazbenu školu. Aco je svirao klarinet, a Dražen gitaru. Međutim, nisu bili zagrijani za glazbu. Aco je gunđao da se klarinet svira samo na sahranama i da to nije za njega, a Draženu sama gitara nije bila mrska, ali nije volio solfeggio. To je valjda jedino u životu što nije htio. Bojkotirao je satove gitare tako da bi prije početka nastave otpustio ili pokidao jednu žicu pa bi nastava završila prije nego što bi počela jer su profesori morali trošiti vrijeme na zamjenu žice i ugađanje gitare. Morala sam ih nakon dvije - tri godine ispisati iz glazbene škole. 

 

....Draženu je uvijek bilo žao što nije uspio završiti fakultet. I meni je žao. Bila sam ponosna na njegovu sportsku karijeru, ali sam, kao i on sam, željela da bude kompletan čovjek, da se obrazuje i završi fakultet. Dao je dvije godine prava, ali su mu goleme sportske obveze onemogućile da nastaviti studij kojem je, kao i svemu ostalom u svom životu, pristupio marljivo i pošteno. Kada je on polagao ispite, na fakultetu se stvarala gužva. Mnogi su njegovi kolege studenti bili znatiželjni. Najviše ih je zanimalo hoće li Dražen zaista pokazati znanje ili će, kao uspješan košarkaš, ocjenu dobiti na dar. Oni nisu znali da Dražen nikad nije htio izići na ispit ako nije bio spreman. Za njega je to bilo pitanje osobne časti i poštenja. Svaku ocjenu koju je dobio zaslužio je radom. Boris Mutić, poznati sportski novinar, prišao mi je nakon povratka iz Turske gdje pratio utakmicu Cibone i kazao da nikad u svojoj karijeri nije vidio sportaša koji poslije utakmice ide u svoju hotelsku sobu učiti i pripremati se za ispit dok ostali idu u disko slaviti pobjedu.

 

Cijelu priču o Biserki Petrović i obitelji Petrović, Draženu, Aci i njihovom ocu Joli možete pročitati u 5. broju časopisa Šibenik tim koji je izašao 2012. godine, a obiluje i do sada neobjavljenim fotografijama.

 
 
 
 

 

Iz kategorije: Vijesti

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam