Slobodna Dalmacija objavila je razgovor s Kolindom Grabar Kitarović, pomoćnicom glavnog tajnika NATO -a u Bruxellesu, najviše rangiranom ženom u Sjevernoatlantskom savezu koji prenosimo budući da je riječ o jednoj od poznatih "šibenskih nevista", ali i o navodnoj kandidatkinji HDZ -a za predsjednicu Republike Hrvatske.
Tri i pol godine nakon početka procesa integracije u NATO savez, završen je, piše Hrvoje Prnjak, "proces prilagodbe Oružanih snaga RH na standarde NATO-a, što će reći da je Hrvatska postala aktivnom članicom ovog saveza. Proces integracije proveden je u rekordno kratkom roku, rečeno je za potpisivanja Deklaracije o završetku integracije prošlog četvrtka. Dakako, to je samo jedan od mogućih povoda za razgovor s Kolindom Grabar-Kitarović, inače pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a u Bruxellesu.
Najviše rangirana žena u Sjevernoatlantskom savezu bila je, ako ste zaboravili, od 2005. do početka 2008. ministrica vanjskih poslova i europskih integracija, da bi potom nastavila karijeru kao veleposlanica u SAD-u do 2011. godine. U vrhu NATO-a je od srpnja prošle godine.
- Kako izgleda vaš radni dan u Bruxellesu?
- U Bruxellesu je svaki dan drukčiji. Nikad dosadno. Ponekad dan počinje susretom sa studentima iz Afganistana, ponekad brifingom s njemačkim novinarima... Svakog tjedna, barem jednom, održavaju se sjednice Sjevernoatlantskog vijeća na kojima 28 članica NATO saveza raspravlja o politici Saveza. Tu je bezbroj drugih sastanaka, susreta, konferencija, razmišljanja o novim strategijama...
Koordiniram strateške komunikacije na razini Saveza. Puno slušam. I učim...
- A kako izgleda odlazak na teren, recimo u Afganistan? Može li se uopće usporediti jedno s drugim?
- Rad na terenu nezamjenjiv je i neprocjenjivo važan. U Afganistanu nema slobodnog trenutka, nema vikenda. Radni dan počinje u zoru, a završava kasno u noć. Mnogi više i ne mogu prepoznati razliku između dana i noći i dana u tjednu. Volim putovati u Afganistan. To mi nekako daje smisao svemu. Volim razgovarati s ljudima, napose sa studentima. Volim ulice Kabula, uza svu gužvu i siromaštvo primjećujem ogromne promjene... Čovjek voli vjerovati da je ponegdje ostavio traga. Da je utjecao na promjene na bolje. To je ono što me najviše ispunjava.
Osjećam ogromno poštovanje prema svim pripadnicama i pripadnicima ISAF-a. Treba vidjeti kakvi su to profesionalci, potpuno posvećeni svome radu. U Afganistanu uvijek imam puno raznih brifinga o stanju na terenu, sastajem se s afganistanskim dužnosnicima, ali i građanima, obilazim bojišnicu. Kad putujete sa zapovjednikom ISAF-a u obilazak terena, sve se kreće velikom brzinom i sve je isplanirano do u sekundu.
Uskači u helikopter, veži se, stavi slušalice... i već se spuštamo... Iskači van, ulazi u C-130, uz snažan otpor vrućeg zraka upaljenih motora koji žari lice... Pa u vozila... Do sljedećeg sastanka, vojnika na terenu... I tako više puta u jednom danu... Srećom, i dalje imam naviku redovito trčati oko 25 km tjedno... Voljela bih da mogu i više, da ima vremena...
Navečer natrag u “limenci“ u sjedištu ISAF-a. Oči skroz crvene od prašine... i nedostatak potrebe za spavanjem od viška adrenalina. Susreti s kolegama iz ISAF-a i NATO TV u sjedištu ISAF-a u tom su kontekstu pravo opuštanje. Sjesti s njima na radni ručak u kafe “Milano”, vrtove Destille ili na pizzu uz čašu vode - jer glavno pravilo broj jedan glasi: nema alkohola, pa tako ni piva... - pravi je luksuz.
Posebno volim provoditi vrijeme s pripadnicima hrvatskog kontingenta, pa smo tako zajedno proslavili Dan državnosti u kampu Warehouse u predgrađu Kabula. Jednom smo proveli nezaboravnu večer u restoranu “Zadar”, ne biste vjerovali, ali hrvatski restoran daleko je najbolji u Kabulu. Vode ga gospođa Saška iz Rijeke i njezina kći Ivana... Vrlo kratko prošli put uspjela sam vidjeti i pripadnike našeg kontingenta u Mazaru. Redovito idem na palačinke kod vatrogasaca iz BiH u sjedištu ISAF-a... Odem na misu u kapelu u sklopu talijanske misije...
- S obzirom na domaća iskustva podzastupljenosti žena u vojnim tijelima, kako je ženi u tom naglašeno muškom društvu? Znam da vas to svi pitaju, ali...
- Dosta se potencira činjenica da sam prva žena na tako visokoj poziciji u strukturi NATO saveza, međutim, najiskrenije moram kazati da to u poslu gotovo uopće i ne osjetim. Od prvog dana osjećam poštovanje i odnos kolega prema meni kao osobi, bez obzira na moj spol ili nacionalnost. Držim, ipak, da to što sam žena unosi određenu perspektivu u rad Saveza. Vrlo sam usredotočena na promicanje potpore NATO-a ulozi žena u postizanju mira i sigurnosti – kako u pitanjima zaštite prava žena i djece u uvjetima sukoba, u pitanjima zastupljenosti žena u vojnim strukturama...
A to kako me kolege doživljavaju, možda najbolje svjedoči crtica iz posjeta terenu s generalom Johnom Allenom. Zastali smo u Mazaru radi sastanka s provincijskim guvernerom Attom, jednim od najutjecajnijih ljudi u Afganistanu. Nakon nekoliko sati uskakanja u helikoptere i zrakoplov, iz poštovanja prema guverneru i lokalnoj kulturi, zastala sam obući košulju dugih rukava i stavila na glavu svilenu maramu.
Kad sam se pridružila ostatku tima, svi do jednoga začudno su se zagledali u mene kao da su tek tada shvatili da sam žena. Do tog trenutka svi smo bili samo dio istoga tima, prašnjave figure u vojničkim čizmama i odjeći pustinjskih boja, potpuno usredotočeni na svoj posao. Radeći u NATO-u, posebno s vojnim strukturama, postoji osjećaj zajedništva, solidarnosti i potpune usredotočenosti na važnost posla koji radimo.
- Kako biste, s osobnim iskustvom rada u NATO-u, generalno ocijenili uspješnost mirovne operacije u Afganistanu (ISAF)?
- Duboko vjerujem u ono što radimo i u uspjeh koji postižemo. Mediji se po prirodi stvari usredotočuju na spektakularne samoubilačke napade, atentate i napade afganistanskih vojnika na koalicijske. I, da, svaki je gubitak ljudskih života tragičan. No, puno toga pozitivnog što je učinjeno ne prodire u javnost. Temeljem mandata UN-a i na poziv afganistanske vlade, naš je cilj postizanje stabilnog Afganistana koji se sam može brinuti o svojoj sigurnosti, zemlje koja više nikada neće pružati utočište teroristima...
Kad završimo proces tranzicije ovlasti za stanje sigurnosti u zemlji krajem 2014. godine, iza nas će ostati zemlja koja će se i dalje suočavati s višestrukim izazovima. Počevši od posljedica tridesetogodišnjeg sukoba koji je uništio afganistanske institucije, civilno društvo i infrastrukturu. Ostavit ćemo iza sebe siromašnu zemlju, gospodarstvo u povojima. Zemlju koja se hrva s korupcijom i proizvodnjom opijuma. Ti izazovi, međutim, ne mogu zasjeniti ogroman napredak koji smo postigli zajedno sa samim Afganistancima.
- Je li smanjenje sudjelovanja NATO-a u operaciji u Afganistanu znak dobro obavljenog posla, ili - kako znaju reći neki skeptici - svojevrsno povlačenje pred nerješivim problemima.
- Htjela bih podsjetiti da je satnica koju slijedimo – dovršetak takozvane tranzicije, odnosno prijenosa ovlasti za sigurnost u Afganistanu do kraja 2014. godine – postavljena još na sastanku na vrhu NATO-a u Lisabonu 2010. Postupno povlačenje naših snaga prati jačanje afganistanskih snaga sigurnosti ANSF koje preuzimaju odgovornost za borbene operacije i sigurnost u zemlji. Upravo jačanje tih snaga omogućuje naše postupno povlačenje.
Bit problema nije poraziti talibane, odnosno pobunjenike protiv vlasti, već osigurati snage sigurnosti koje će ih nastaviti iskorjenjivati.Zapovjednik ISAF-a general Allen često ponavlja kako u modernoj povijesti ni jedna strana sila nije pobijedila domaći ustanički pokret. Zato NATO izgrađuje domaće snage i pruža afganistanskom narodu šansu za bolji život i za to da sami odlučuju o svojoj budućnosti.... Usput budi rečeno, za razliku od, primjerice, Hrvatske, imaju i prvu ženu generalicu.
Nemojmo zaboraviti da je izgradnja afganistanskih snaga sigurnosti (ANSF-a) počela prije otprilike tri godine, a da je proces tranzicije ovlasti za sigurnost i borbenih misija s ISAF-a na ANSF počeo prije nešto više od godine dana i već se nalazimo u trećoj fazi – tzv. Tranche III. To znači da već danas ANSF u vodećoj ulozi osigurava oko 75 posto afganistanskog stanovništva, te da provodi oko 80 posto svih borbenih operacija. Isto tako, oko 85 posto obuke danas provode Afganistanci sami. To su doista opipljiva, stvarna postignuća. Ne mogu to nazvati nikako drukčije nego uspjehom.
- Što kažete na činjenicu da se krajnja ljevica i desnica često slažu u kritici uloge NATO-a, smatrajući ga svojevrsnim svjetskim policajcem koji nameće rješenja i “demokraciju”, tobože štiteći interese velikih zapadnih sila, prije svega SAD-a? Nerijetko se mogu čuti i teorije kako se sve čini zbog - nafte?
- NATO je najuspješniji svjetski vojno-politički savez, no NATO niti želi niti može biti svjetskim policajcem. Naša temeljna misija ostaje obrana teritorija, stanovništva i resursa naših država članica. No, NATO je, isto tako, i savez zajedničkih vrijednosti. Podržavamo i pravo drugih naroda na demokraciju, ljudska prava i vladavinu pravu kao univerzalnih vrijednosti...
Krivo mi je kad čitam mišljenja građana kako smo, primjerice, u Afganistanu radi nečijih pretenzija za iskorištavanjem nafte i drugih prirodnih resursa. Činjenica je da je Afganistan jedna od najsiromašnijih država u svijetu, te da, upravo suprotno, već više od desetljeća NATO i međunarodna zajednica ulažu ogromna sredstva, ne samo u izgradnju vojne komponente, već i u niz civilnih procesa kako bi ta zemlja mogla stati na svoje noge. A uloženo je i ono najvrijednije – a to su brojni ljudski životi koalicijskih snaga.
- Nedavno su mediji spekulirali o vama kao potencijalnoj HDZ-ovoj predsjedničkoj kandidatkinji? Vjerujem da niste ravnodušni prema takvoj mogućnosti?
- Da, zanimljivo, jer tu sam raspravu u hrvatskim medijima promatrala s margina, odavde iz Bruxellesa. Bilo bi licemjerno reći da mi rasprava nije bila zanimljiva, no vjerujte mi, doista, u ovome trenutku nemam nikakvih planova glede mogućeg političkog angažmana. U potpunosti sam usredotočena na svoj posao, kojeg radim s velikim žarom i zadovoljstvom.
Dugujem lojalnost NATO savezu, a time, normalno, i Hrvatskoj kao njegovoj članici. Kao hrvatska građanka, naravno, dugujem i lojalnost Hrvatskoj te sa zanimanjem pratim zbivanja u svojoj zemlji u koju ću se sigurno vratiti. Kada – to točno ne znam, kao što u ovom trenutku ne mogu ni reći što će biti za dvije godine...
Zapitan o toj mogućnosti, o vama je sve najbolje kazao i aktualni predsjednik dr. Ivo Josipović? Gode li vam komplimenti koji dolaze iz suprotstavljenih političkih tabora?
- Počašćena sam izjavom predsjednika Josipovića, s kojim njegujem odnos međusobnog poštovanja koji seže u vremena prije nego što je postao predsjednikom. Predsjednik često priča o tome kako smo zapečatili prijateljstvo čašom slučajno prolivenog vina, no pustit ću njemu da vam ispriča tu priču (smijeh)... Neću reći da mi gode pozitivne izjave o meni osobno koje dolaze is drugih političkih krugova. No, reći ću da mi godi takova politička kultura da možemo imati različite političke stavove, ali se međusobno poštivati i uvažavati.
Ni moji djedovi ni bake, ni majka ni otac, niti njihove sestre i braća, nitko nikada nije bio u Savezu komunista. To, jednostavno, nije bila naša politička opcija. No, to ne znači da druge definiram time jesu li bili članovi Partije. Nikada nikoga od svojih suradnika koji su radili sa mnom u državnoj upravi nisam pitala je li u nekoj stranci ili nije, osim možda iz kurioziteta... Mnogi su mi to i zamjerali, ali od načela da ljude cijenim po profesionalnim i ljudskim odlikama, nikada neću odustati. Nekoć bih bila rado protrčala ispod duge da postanem dječak.
Danas se osjećam sigurnom u onome što jesam i dopuštam drugima pravo da se isto tako osjećaju u svojem izboru ili pripadnosti. Nitko od nas ne određuje stranku, niti stranka određuje nas... Zajedničko nam mora biti suglasje o ključnim nacionalnim interesima, a poštovanje je temeljna valuta u svakom političkom sustavu koji dobro funkcionira, kao i u međuljudskim odnosima općenito.
Zoranu Milanoviću, kad je pobijedio na izborima, poželjela sam sve najbolje jer želim da moja zemlja ide naprijed. Isto tako, i u čestitci predsjedniku Josipoviću poželjela sam mu da bude državnik i da uključivost bude temeljna odlika njegova mandata. Netko je jednom rekao da političari razmišljaju o sljedećim izborima, a državnici o sljedećim generacijama...
- Kakvom vidite svoju političku budućnost? Vidite li se u aktivnijoj ulozi u matičnoj stranci, unatoč narušenoj percepciji zbog afera bivšeg premijera?
- Ne mogu komentirati sudske postupke koji su u tijeku, pa tako ni one protiv bivšeg premijera i protiv moje stranke. No, ono što ću uvijek isticati jest da HDZ čine stotine tisuća ljudi, oni vrijedni članovi koji rade u svojim zajednicama na terenu. Bez obzira koliko su to neki od njih mogli misliti, HDZ nisu pojedine ličnosti, niti kultovi ličnosti. Kao što sam nebrojeno puta istaknula, ostajem uz HDZ i u dobru i u zlu.
Vjerujem u HDZ, u njegovu transformaciju u modernu, demokratsku stranku desnoga centra i tome namjeravam pridonijeti koliko god mogu. Bilo možda kao njegova dužnosnica u budućnosti, bilo kao obična članica. Ja sam od onih koji su doslovno lijepili plakate po ulicama i neće mi biti teško to činiti i opet. Naravno, spletkarenje me može povrijediti u određenom trenutku, ali me nikada neće obeshrabriti. Uostalom, svakom se vrati onako kako radi.
FOTO: Poslovni savjetnik
