Gladan, umoran, žedan i neispavan negdje na obali Baltičkog mora izgubljen u ledenoj danskoj noći ujutro u 4 i 15 pokušavam se nekako ukrcati u vlak i vratiti se u Berlin. Naravno nisam mogao ostati nezapažen. Uočila me je i domaćica vlaka. Šanse da se neprimjećen sakrijem u WC ili negdje drugdje bile su nikakve. Povlačim potez očajnika – molim lokalnog policajca da shvati moju situaciju i pomogne mi. Beznadno. Bio je ledeniji od Baltika.
Nema druge nego se pritajiti i vrebati vlak koji polazi dva sata kasnije. Nije to bila tako loša ideja samo se sada nisam skrivao nego sam finu ušao u prvi kupe i legao na sjedalo. Više od sat vremena nitko me nije dirao. Spavao sam kao beba. Skoro sam povjerovao da me nitko neće pitati ima li putnu kartu kad – eto ti kondukterke. Ona mi govori nešto na Njemačkom, a ja joj uzvraćam na hrvatskom pa se ne razumijemo. Pokušavam tako dobiti na vremenu da me iz vlaka izbaci što kasnije. Čini mi se da je bila posebno užasnuta činjenicom da sam skinuo patike i na sjedalo digao noge koje su mi naravno smrdjele kao krepana svinja. Počeli je vikati: „Polizei, polizei!“ Nije bilo druge – zgrabio sam svoje stvari i pobjegao u – WC. Tu je čisto i mirno. Čak sam uspio zadrijemati. Mislim da sam ugrabio još najmanje sat vremena vožnje do Berlina kada je netko pokucao na vrata i stao potezati kvaku. Nisam se zbog toga zabrinuo ali ubrzo čujem da netko razbija bravu na vratima WC-a!
Ni to me nije zabrinulo jer su mi rekli da me samo vojska ili policija mogu izbaciti iz vlaka. Ali, bio sam u zabludi. Vlak se zaustavio, u njega je upalo šest naoružanih specijalaca koji provaljuju vrata mog skrovišta! Izbacili su me iz vlaka kao vreću. Na ruke su mi stavili lisičine i ubacili u policijski kombi. Tako sam stigao ravno u policijsku postaju grada koji se zove Pasewalk. Je li itko ikada čuo za Pasewalk? Morao sam se skinuti do gole kože. Pretražili me od glave do pete. Prevrnuli su svaki komad moje odjeće i provjerili sve u mojoj torbi pa čak i otpatke. Ispitivali su me puna četiri sata. Vrhunac je bio kad smo morao onako gladan, žedan i neispavan policajcima svirati harmoniku. Bili su zadovoljni. Svidjela im se moja glazba. Na kraju su mi dali neko ukusno povrće i kavu.
Hvala bogu to mi je zbilja trebalo. Nakon ispitivanja i pretrage bili su ti policajci prema meni zbilja ljubazni. Takvu ljubaznost još nikada nisam doživio u životu. Pogotovo ne od policajaca. Bili su nevjerojatno ljubazni čak i ada su mi ponovno stavljali lisice na ruke i ukrcavali me u maricu. Bilo je to tako svečano da sam čak, moram to priznati, pomalo i uživao u toj situaciji. Dakle policajci iz Pasewalka su me odvezli do željezničke stanice i platili mi kartu do poljske granicu!
Tako sam konačno o trošku njemačkih poreznih obveznika stigao u Poljsku. Kasnim, ali nema veze. Ovo je uzbudljivije od nogometa!
U Poljsku sam se odmah zaljubio. Ovdje sve tako nevjerojatno jeftino, a putna karta do Poznana je skor pa badava. Nema potrebe za stopiranje, švercanje ili prijevoz policijskom maricom. Na stanici u Poznanu dočekao me je prijatelj Adam kojeg sam upoznao u Hrvatskoj. On me uvodi u nogometni svemir. Atmosfera je sjajna. Poznan mi se čini nekako poznat i radujem se što ću tu provesti punih pet dana. Svaki kantun Poznana odiše nogometom. Sve pršti od prijateljstva, ljubaznosti i susretljivosti. Odmah sam popio pivo s grupom irskih navijača koji su me častili – zato što je Hrvatska tako veličanstveno pobijedila njihovu reprezentaciju!!?? Pitam se bi li naši častili nekog Irca da su oni nama uvalili tri gola?
Inače ovdje svi govore engleski pa čak i Hrvati. U fan zoni srećem i Šibencane Josipa Zubaka i Marina Ercega. Emocije su ovdje tako guste da bi ih se moglo na kruh mazati. Prijateljski susret s Ircima tako me je dirnuo da to na papir ne znam prenijeti. Na povratku prema Adamovoj kući sreli smo još bolje raspoložene i još ljubaznije navijače NK „Lech“ iz Poznana koji nas pozivaju u svoju na - opijanje i drogiranje. Prihvatili smo samo ovo prvo. Ono drugo je, uostalom, bila samo šala. Kakvi su ljudi ti Poljaci? Vide te prvi puta u životu, a pruže ti gostoprimstvo kao da im se vratio nestali brat za kojeg su mislili da je mrtav! Spavao sam blaženo kao bebač na majčinim grudima.
