Tipičan dan u životu jednog tinejdžera vjerojatno ne zamišljate ovako: dizanje u 5.30 sati, trening, pa škola, kratki odmor za ručak, pa opet trening. Upravo tako svoje tinejdžerske dane provode Antonio Čoga, Jure Šarić i Andrija Šupe, mlade veslačke nade šibenskog veslačkog kluba Krka. „Više viđamo jedni druge nego roditelje“, u polušali priča ovaj trojac.
Zašto su izabrali baš veslanje, a ne neki popularniji sport poput košarke ili nogometa? Svaki od veslača ima svoju priču, ali slažu se kako je veslanje po mnogočemu različito od tih popularnih sportova. Iako znaju da jednog dana neće zarađivati milijune, niti će biti velike zvijezde, nije im teško svaki dan se rano dizati i odrađivati zahtjevne treninge po svakakvim vremenskim uvjetima.
Antonio Čoga veslanjem se počeo baviti prije šest godina, nakon što su treneri iz Veslačkog kluba Krka došli u školu u 'lov' na talente. „Na testiranju sam bio među boljima i pomislio 'Zašto ne?' Tako sam počeo sam ići na treninge i zavolio veslanje. Treninzi su naravno postali sve naporniji ali ja sam bio uporan“, priča Antonio. Upornost i naporni treninzi u Antonijevom slučaju urodili su plodom pa se mladi veslač može pohvaliti s pet prvih mjesta na državnim prvenstvima, trećim mjestom na Europskom prvenstvu održanom lani u Bjelorusiji, a prije tjedan dana on i Jure Šarić osvojili su dvije srebrne medalje na Međunarodnom prvenstvu u Beogradu kada su bili drugi najbolji dvojac bez kormilara, i najbolji četvorac bez kormilara s još dvojicom veslača iz zagrebačkih klubova "Mladost" (Borut Omerzo) i "Trešnjevka" (Dario Vračević).
Andrija Šupe član je veslačkog kluba Krka 4 i pol godine, a veslati je počeo ne preporuku liječnika nakon što je doživio prijelom bedrene kosti u prometnoj nesreći. „Liječnici su preporučali neki sport u kojem nema kontakta, a upravo veslanje pomoglo je jednom rođaku koji je bolovao od astme pa sam i ja odlučio probati veslanje. Nakon kratkog perioda bilo mi je bolje pa sam nastavio veslati jer sam počeo u tome uživati. Osim toga bio sam pretio, u 5. razredu osnovne imao sam oko 90 kilograma te sam veslajući sav višak skinuo u vrlo kratko vrijeme.
Andrija je jednom bio državni prvak, a dva je puta osvajao treće mjesto. Na prvenstvu u Beogradu osvojio je drugo mjesto u dvojcu na pariće.
Jure Šarić tri puta se kitio titulom državnog prvaka, a veslati je počeo također prije 4 i pol godine. „Brat i sestra bavili su se veslanjem kratko vrijeme pa sam i ja počeo razmišljati o tome. Međutim, kada sam to spomenuo roditeljima i nisu me baš previše ozbiljno shvaćali tako da sam počeo veslati, a da oni nisu ni znali. Sada kada sam tu više od četiri godine, shvaćaju ozbiljnije“, priča nam Jure.
Većini njihovih vršnjaka njihov stil života je u najmanju ruku čudan i neshvatljiv pa im često znaju reći da nisu baš normalni jer umjesto spavanja do podne vikendom, odlazaka na kavu poslije nastave i izlazaka izabiru veslanje. Ipak, ne može se reći da društveni život ove trojice mladih veslača pati. Druže se svaki dan međusobno u klubu, a Antonio i Andrija tamo su našli i cure. Antonio svoju Antoniju, a Andrija svoju Ninu. Jure je zasad slobodan.
„Veslanje je sport koji zahtjeva odlučnost, psihičku izdržljivost, ali i dozu zdravog dalmatinskog dišpeta. Također to je sport u kojem je najbitnia usklađenost jer se sve odvija u tom brodu. Zato kada veslate s nekim u paru, upoznate se do u tančine. Čim nešto nije u redu s drugim veslačem, to se osjeti. Zato je veslanje posebno i ne može svatko biti veslač“, mišljenja su Antonio i Jure koji to najbolje znaju jer već duže vremena veslaju u paru.
Antonio, Jure i Andrija ipak ne zamjere svojim vršnjacima: „Ako im je vrhunac života izaći van , napiti se i staviti slike na facebook, neka im bude“, kaže Jure. Iako su izabrali sportski način života, svjesni su da nisu svi nadareni za sport i da situacija nije tako jednostavna. „Smatram da svatko ima barem neki talent. Možda netko nije za sport ni za znanost ali je nadaren za glazbu. Bitno je da ga pokuša naći, što također nije lako jer se mladima ne pruža dovoljno mogućnosti“, smatra Andrija.
Od njihovog trenera Milana Radečića doznajemo kako nije idealna ni situacija s veslanjem u Šibeniku iako sport ima tako dugu tradiciju. Prije su djeca sama zala dolaziti pred klub želeći se učlaniti, a danas moramo ići po školama tražiti mlade veslače. Nažalost, živimo u vremenu kada djeca radije vrijeme provode sjedeći pred kompjuterom ili sa slušalicama u ušima nego na svježem zraku. Većina ih je u lošoj fizičkog kondiciji, ili su pretili ili premršavi. Naravno, nisu djeca sama kriva za to, već je današnje društvo zapalo u takvo apatično stanje“, zaključuje Radečić.
