Glazbena škola Ivana Lukačića prigodnim koncertom koji je održan 3. travnja ove godine u Muzeju grada Šibenik slavila je spomen na poznatu hrvatsku skladateljicu Doru Pejačević.
Skladbe Dore Pejačević izvodili su učenici Tonija Zlatoper , Marta Duić, Tonka Bukić, Ana Runjić, Dora Miljas, Barbara Lučev na klaviru, Ema Despot i Margarita Mikulandra na violini, Mihaela Dorbić, Marijeta Dugopoljac, Janja Aja Avdagić i Lucija Zmijanović, solo pjevanje.
Lik Dore Pejačević u svom homagge približila je učenica te glazbene škole Lucija Zmijanović.
„…Dostojanstvena, tiha, povučena; puna odlučnosti, snage i želje za radom.“ (citirano iz članka iz časopisa Sveta Cecilija 1944.)
Rođena je 1885. u Budimpešti, a umrla je u München, 1923. Bila je hrvatska skladateljica, svirala je violinu i klavir, a rodom je iz slavonske grofovske obitelji Pejačević i kći hrvatskog bana.
Kritizirala je vlastiti stalež i naglašavala potrebu za radom i odbacivanje površnog i lagodnog stila života: „Ne razumijem kako se može živjeti bez rada… No, istina je da ne držim s pripadnicima moje klase; u svemu želim sadržaj i vrijednost, i ni forme ni tradicija ni rodoslovlja ne mogu mi nasuti pijesak u oči...”. Izražavala je otvorenost prema ljudima, bez obzira na društvenu pripadnost: „Tko želi ljubiti život, taj mora živjeti ljubav.“
Često je putovala u velika europska središta poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča, ali uvijek se vraćala u dvorac obitelji Pejačević u Našicama gdje je odrasla i tražila nadahnuće za svoj stvaralački rad.
Znakovito oproštajno pismo u kojem je naslutila svoju smrt dok je očekivala svoje prvo dijete, napisala je suprugu. Umrla je u 38. godini, nekoliko tjedana nakon što je rodila dječaka Thea, za kojega je tražila slobodu i mogućnost umjetničkog obrazovanja. Sahranjena je u Našicama, u grobnici obitelji Pejačević.
Citat iz tog pisma:
„Neka Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost — da postane istinski, otvoren, velik Čovjek; — utri mu putove, no ne sprječavaj ga nikad da spozna patnju, koja oplemenjuje dušu, jer samo će tako postati čovjekom. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovao velik talent, pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega — daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima, rođacima, slama se mnoga nadarenost — to znam iz vlastitog iskustva — i zato postupaj jednako bude li se radilo o djevojčici ili dječaku; svaki talent, svaki genij, zahtijeva podjednak obzir — spol tu ne smije doći u pitanje.“
Vječna inspiracija bila joj je priroda, filozofija, književnost i njen unutarnji svijet. U njoj se razvija dragocjeni osjećaj ljepote što je vrelo svake umjetnosti. Prenosila je široku lepezu izražajnosti: melankoliju, dramatiku, svečano-ozbiljan ugođaj i plesnu razigranost. Rad joj je bio poput disanja, uporno je dotjerivala rukopise i ispisivala partiture vlastitom rukom. Kao da joj je život namijenio zadaću kojoj je posvećivala sve vrijeme, snagu i pažnju, skromno i nenametljivo.
Stvarala je u razdoblju romantizma i iza sebe ostavila bogat opus od 58 djela, od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi. Sačuvano je ukupno 57 opusa, od broja 2 do broja 58, s tim da 1. opus nije zabilježen. Nastali su u dvadesetak aktivnih godina rada.
Cjelokupni opus može se podijeliti u dvije karakteristične skupine: stroge forme klasičnih oblika komorne, solističke i orkestralne glazbe koje prate velike glazbene uzore tog vremena, a s druge strane skladbe za violinu i klavir, te solo pjesme koje su lirskog izričaja kao odraz njezina intimnog bića, sanjarenja i vječne potrage za novim putovima.
O svojem je stvaralaštvu Dora napisala: „Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!“
Dora Pejačević zauzima istaknuto mjesto u hrvatskoj kulturi, a njezin rad je prihvaćen i u inozemstvu u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njezina doba.
Skladateljica je prve moderne simfonije, donositeljica europske harmonijske misli u hrvatsku glazbu i jedna od najsmionijih u razvoju komorne i koncertne glazbe.
Dora Pejačević živjela je u glazbi i za glazbu u kojoj je pronalazila ljepotu, plemenitost i jednostavnost života.
„Tko sluša kucaje srca drugoga, ima osjećaj takta.“
