Sidebar Menu

Datum objave: 23. Siječanj 2017

Frano Baica vodi vas na nostalgično putovanje vlakom preko Perkovića

Diana Ferić
Diana Ferić

Frano Baica, poznati šibenski odvjetnik, malo je poznato, ima strast i za pisanjem i istraživanjem različitih lokaliteta. Seriju svoji tekstova objavio  je prije nekoliko godina u časopisu "Šibenik tim". pod nazivom  SCRIBENS TABERNUS PER LAPIDEM. U ovom  vas vodi na nostalgično putovanje vlakom preko Perkovića, uz pomoć hrvatskih pjesnika.

 

Proljetno jutro. Probudio sam se naglo, s pjesmom u glavi. Pjevao mi je Arsen: –... provela je noć na putu, kojim kreću od davnina, naši snovi prema svijetu, s Perkovića preko Knina. I odjednom mi bljesne. Znao sam što ću, kamo ću i najvažnije kako ću. Sam sebi zapovjedim: Carpe diem (Iskoristi dan)! Kako je na sreću bilo još rano, možda sam i mogao stići. Hitro ustanem, na brzinu se obučem i obujem čizme. Doduše, čizme mi ovaj put i nisu bile nužne, ali volim ih obuti kad god mogu, jer mi daju osjećaj slobode. Nose me kamo želim, a ne kao cipele koje me najčešće nose tamo kamo moram.


 

... željeznicu guta već daljina - zaborava

Dok sam žurio praznim nedjeljnim ulicama, razmišljao sam: -Voze li još kakvi vlakovi? Kamo? Kada? I tko uopće više putuje vlakom? Ne samo da se godinama nisam vozio vlakom, već mi vlak godinama nije ni padao na pamet. A kad sam studirao u Zagrebu, tamo neke, sad već davne 1985.-1986., redovno sam putovao vlakom. Ne samo ja, nego čitava moja generacija. Sjećam se, poslije kakvih dužih praznika provedenih kod kuće, na kolodvoru bi se skupilo mnoštvo studentarije i roditelja koji bi ih ispraćali. Vreva, žamor, paketi s hranom. U pravilu bi to bio kakav noćni vlak i njim bismo čitavu noć veselo putovali do Zagreba, baš kao u Arsenovoj pjesmi. I to je rat prekinuo. Putovanja vlakom i šetnje gradom. Ni jedno ni drugo više se nikad nije vratilo. Šibenik je vjerojatno unikatni mediteranski grad u kojem se ne šeće. Ni ljeti ni zimi. A kako se prije šetalo! Kako se prije šećući gledalo! Možda rat i nije isključivi krivac. Moguće bi i vožnje vlakovima i šetnje gradom iščezle i bez rata, zbog drugih razloga: sveprisutnih automobila, autoputa, trgovačkih centara, drugačijih navika. Moguće, ali rat je zasigurno na to ipak presudno utjecao.

 

Na putu na kojem se sjećanja bude

Stigao sam na kolodvor desetak minuta prije osam. Vidim, stoji neki vlak. Nije to više onaj iz moje mladosti, koji je imao lokomotivu i zakačene vagone s kupeima, već neki mali, šareni, jednovolumni, više nalik velikom tramvaju nego pravom vlaku. Ali dobro, što je – tu je, nećemo vlaku gledati u zube.
Vlak je polazio u osam, prema Kninu. Kupim povratnu kartu. Sedamdeset kuna. Puno? Malo? Ne znam. Vjerojatno bi me nešto skuplje došlo automobilom, ali bih zato automobilom do Knina došao za jedan sat, a ovim vlakom lokalcem trebat će mi dva sata.Vrijeme je novac, tvrdi teorija liberalnog kapitalizma. Kako da nije! Po tome bi ispalo da je nezaposlena sirotinja najbogatija, jer samo vremena ima napretek. Jedino što nigdje nema mjenjačnice u kojoj bi mogla mijenjati vrijeme za novac. Uđem u vlak i smjestim se na prazno, dvostruko sjedalo do prozora. Nema svrhe voziti se vlakom ako ne možeš gledati kroz prozor. Vlak je bio skoro prazan. Osim mene, još samo jedan momak, nekoliko sjedala ispred mene. Zavalio se udobno u sjedalo i činilo se da spava. Osjetim uzbuđenje pred polazak. Odjednom shvatim koliko mi je svih ovih dugih, dugih godina nedostajalo putovanje vlakom. Hoće li zviždati kad bude kretao? Oni iz moje mladosti su zviždali. I ne samo zviždali, nego i pištali, puhali, klopotali. Ovaj mi se čini nekako slabašnim, tihim i sigurno će me razočarati. Vjerojatno pri polasku neću ni čuti ni osjetiti da sam u vlaku. A to sve spada u užitak putovanja vlakom jer vožnja vlakom je posebna. Drugačija od vožnje bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom. Putovanje vlakom puno je više od puke vožnje, nalik je životu. Lijepo je to na jednom mjestu napisao, po mom skromnom sudu, jedan od većih, a u nas neprevođeni francuski mislilac starije generacije, Degussy ? (u slobodnom prijevodu): -Usud čovjeka je poput vlaka. Kroz život hodimo tračnicama, već položenim, nepromjenjivim. Na karti koju smo dobili u ruke u trenutku rođenja piše i polazna i završna stanica, samo mi ta slova ne razumijemo, pa naivno vjerujemo da putujemo u nepoznato i da je sve podložno našem odabiru. Zato kad se vozim vlakom, uz užitak vožnje, radosti kretanja i drugačijih obzora, osjetim i stanovitu nelagodu zbog te izvjesnosti.

Ljepota nostalgije... u vagonu druge klase

Kako sam i pretpostavio, krenuo je iznenada, bez glasa. Bio sam malo razočaran, ali nisam dao da mi to pokvari raspoloženje. Ipak su se ispod nogu osjećale šine. Čulo se brundanje dizelice i klopot željeznih kotača. Kad se pojavi kondukter, ako se pojavi, valjda još ima konduktera, pokušat ću se malo sprijateljiti da saznam koju o vlaku i o novostima uz prugu. Da vidim što se sve promijenilo dok me nije bilo.
Nismo ni krenuli, a ja sam već osjetio glad. Još jedna radost putovanja vlakom. Čim krene, otvori ti se apetit. Što je ljepše nego kroz prozor gledati kako promiče svijet i grickati pohani pileći batak. Na žalost, kako sam žurio, nisam ništa ponio za jelo. Morat ću se strpjeti do Knina. Samo onda, kad stignemo, vjerojatno više i neću biti gladan. Otvore se vrata putničkog prostora i uđe kondukter. Službena modra uniforma. Modra kapa s crnim šiltom. Plava košulja s kravatom. Crna kožnata kondukterska torba preko ramena. Crnomanjast, niži, zaokruženi brko. Nevjerojatno! Isti onakav kakvog sam ostavio pred više od dvadeset i pet godina. Tako se razveselim. Kao da sam nakon duga vremena susreo nekog svog poznatog, rođaka ili druga. Kao da sam se vratio u prošlost. Pa i samom sebi se na tren, u bljesku odraza u prozoru, učinim mlad, golobrad, ponovno student. Zaželimo si dobar dan. Procvika mi kartu onom mašinicom što na papiru ostavlja rupice. Ni to se nije promijenilo! Primijetim kako je lijep dan, zapitam kako to da nema više putnika, spomenem prošla vremena kada je sve zasigurno bilo drugačije, a brko se odmah raspriča, kao da je sve ove godine samo čekao da se vratim i da mi kaže sve novosti. Moja generacija. Na pruzi stalno još od davne 1982., osim dok je, što se podrazumijeva, bio u ratu. Iz Žitnića, Mujan mu prezime. Kad mu još, onako uzgred, pojasnim da mu prezime dolazi od turskog imena Mustafa, i to baš onog njegovog odmiljeničkog oblika iz viceva o Muji i Hasi, osvojim ga skroz, iako mislim da mu i nije bilo baš najdraže što mu prezime, naše stopostotno hrvatsko, ima ikakve veze s Turcima. U priči s njim, pri čemu je on po potrebi odlazio i vraćao se, pregledavši kartu kojem novom, rijetkom putniku, nisam ni primijetio da smo već stigli u Perković. Vlak se zaustavio i očito je po voznom redu bilo predviđeno neko kraće zaustavljanje jer je moj Mujan izašao i nestao u kolodvorskoj zgradi. Izađem i ja da zapalim cigaretu.

 

 ... s Perkovića prema Kninu

Gledam kolodvorsku zgradu i ne mogu joj se nadiviti. Kamena katnica u stilu neoklasicizma, ali nekog jednostavnog, a opet ozbiljnog, službovnog, kako i priliči zgradi takve javne namjene. Prizemlje joj izvedeno od većih, grublje tesanih vapnenačkih blokova, s prednjim licem na bunju, dok je kat sazidan od manjih, ali finije tesanih blokova. Trijem pred njom poduprt je kovanim željeznim stupovima, kao neki antički kriptoportik, za ugodan predah putnika. Na prvi pogled vidi se da je sazidana solidno, s namjerom da traje. A traje evo već više od sto trideset godina, otkada je za vrijeme Austrije pruga i izgrađena. Priznati treba da je bila posebna ta stara Austrija. Ni na, tako reći beznačajnim, kolodvorskim zgradama, na tamo nekoj sporednoj pruzi, u zabiti carevine, nije propuštala pokazati svoju veličinu i odmjerenost, a ni pravednost, jer su sve postaje na ovoj pruzi jednake, razlikuju se samo veličinom, prema važnosti i veličini mjesta u kojima su sagrađene.

 

 Povratak na putu naših snova prema svijetu

Šećući peronom, naiđem na kamenu česmu iz 1956. godine, kada je položen vodovod za ova sela pa je voda tada dovedena i do željezničke stanice. Do tada se voda crpila iz gusterne s naplavom koju je sagradila Austrija. Još uvijek postoji i stara željezna pumpa s ručkom, usađena pred krunom gusterne. Odmah do glavne zgrade sazidan je i manji prizemni objekt u kamenu, nužnici. Nad bočnim ulazom manjeg, odvojenog dijela stoji velika, metalna, crna ploča s izrezbarenim bijelim slovima na kojoj piše: nužnik za ženske. Obiđem zgradu unaokolo, pregledam druge prostorije, ali ne nađem da piše i nužnik za muške. Feministice bi se sigurno ljutile na ovo jer izgleda da je čitav nužnik samo za muške, a da je samo posebno odvojen i označen manji dio za ženske pa da je time narušena ravnopravnost spolova. Ali nema razloga za ljutnju jer je ova pruga i sve na njoj ustvari muzej na otvorenom, a u muzeju, po naravi stvari, nema mjesta ljutnji. Putovanje ovom prugom putovanje je u prošlost. U vrijeme kada je sve bilo drukčije i kada je možda čovjek ipak vrijedio nešto više od bešćutnog vremena iz one ekonomske floskule s početka ovog teksta.

 

Čežnja

Razmišljajući o nužnicima, muzejima i ekonomiji, skoro sam zaboravio na vlak. Mujan je već ušao i vlak samo što nije krenuo. Potrčim i proletim kraj otpravnika vlakova koji se taman spremao dati znak za polazak. Čim sam ušao, prilijepim nos na prozor gledajući kako otpravnik vlakova, tako se bar zvao u moje vrijeme, mislim da se sada zove prometnik, podiže signalni loparić, a to je ona palica s okruglom bijelom pločicom na kojoj su nacrtane dvije crne, paralelne, izlomljene linije, i zviždaljkom daje znak za polazak. Opet me preplavi nostalgija. Dok je vlak polako kretao, s čežnjom sam gledao otpravnika vlakova kako stoji, skoro u stavu mirno, držeći loparić pod lijevom miškom, sve po pravilu službe, čekajući da vlak napusti njegovu stanicu. Pomislim kako bi možda bilo jednostavno, bezbrižno biti otpravnik vlakova na nekoj od majušnih postaja ove zaboravljene pruge. Nositi modru uniformu i lijepu crvenu kapu s crnim šiltom, dočekivati i ispraćati rijetke vlakove, mašući im u prolazu loparićem, i biti sretan, rugajući se onom vremenu, koje me ne prestaje mučiti od kada sam ga spomenuo.

 

 Dalmacija u mom srcu

Vlak je nastavio putovanje prelazeći ravnicu iza Perkovića. Polako se uspinjao obroncima brda do Koprna. Zviždao je iznad cerskih livada izbijajući na visoravan pred Unešićem i dalje, kroz gudure Čikole, u široko Petrovo polje prema Drnišu. Udobno zavaljen u sjedalo, prepustio sam se mislima o Dalmaciji. Dalmaciju možemo dijeliti i razlikovati na mnogo načina. Ali možda najvažnija podjela je ona na obalnu i zagorsku. Obalna, dušom mediteranska, prečesto površna i zaboravljiva, koja frenetično živi u ljetnim noćima, na uskom, prenapučenom traku zemlje gdje se dodiruju more i kopno. Zagorska, tvrda i opora, skoro opustjela, koja sniva među sprženim brdima, pase u zelenim docima, ganga pod sivim vrhovima vrletnih planina i ne zaboravlja nikad. Nisu to samo dva geografski, vizualno različita dijela, to su dva potpuno različita svijeta. Dva stanja svijesti zasebno oblikovana tijekom dugih, burnih tisućljeća naše povijesti. Priznajem, i samom mi je trebalo predugo dok nisam spoznao, iskrenije je reći, dok nisam naučio da je upravo to najveća posebnost, ljepota i bogatstvo Dalmacije. Sada kada to znam i kad to na taj način prihvaćam, sretan sam što ponovno, ovaj put vlakom, prelazim tu nevidljivu granicu i što sam opet u toj mitskoj zemlji, našoj Zagori. Tu gdje č još uvijek zvuči kao č. Gdje u svakodnevnim pričama još žive vuci, vile i hajduci. Tu gdje ti se kršni, prekaljeni vlakovođe kunu, ali potiho, da drugi ne čuju, da ih ne bi, ne daj Bože, optužili da piju na dužnosti, kako ponekad u olujnim noćima, dok munje sablasno paraju nebo, u farovima vlaka, tamo iza prve okuke kod Drniša, kroz zavjesu kiše, tik uz tračnice, krajičkom oka primijete nekakvu bijelu, drhtavu spodobu, za koju kažu da je duh neke davne, lijepe austrijske gospođe, kojoj je muž kao inženjer službovao na pruzi, a koja se zbog nesretne, zabranjene ljubavi prema nekom našem naočitom momku, upravo na tom mjestu bacila pod vlak. Dok sam tu, nogama na tom tlu, u zagrljaju tihe Svilaje i moćne Dinare, na toj razmeđi sna i jave, i sam iskreno vjerujem u te priče.

 

 Daljine, daljine... koje treba čuvati

Drniš, Siverić, Tepljuh i začas smo u Kosovu, ravnici što se stere na sjever, od Drniša sve do Knina. Sve je više putnika u vlaku. Uđu na nekoj od Boga i ljudi zaboravljenoj stanici pa izađu vrlo brzo na nekoj slijedećoj, još osamljenijoj. Naš domaći, šareni svijet. Dosta žena s djecom. Pričaju međusobno. Pozdravljaju vlakovođu, konduktera. Očito se poznaju. Odjednom shvatim kako postoji čitav jedan mikrosvijet koji živi uz tu prugu i od nje. Nama s obale odavno zaboravljena i nebitna, a njima je svakodnevica, nužnost i kruh. U biti ništa se nije promijenilo. Pruga i sve uz nju još je ona ista, ona iz moje mladosti. Povijest zabilježena u čeliku i kamenu. I dobro da je tako. Trebalo bi je sačuvati, takvu kakva jest, jer već sad ona je naša Parenzana za kojom toliko žale u Istri i sve bi dali da je nisu odavno razmontirali i zamijenili bezličnim autobusnim prijevozom.
Približavamo se Kninu. Još svega nekoliko kilometara. Treba još prijeći dvije rijeke i stigosmo. Vožnja je trajala puna dva sata, ali neka, vrijedilo je svake minute. Putovanje je završilo, a što sam radio i gdje sam bio u Kninu, ne spada u ovu priču, jer ovo je bio hommage vlakovođama, kondukterima, otpravnicima, jednoj mladosti, samo to i ništa više.


Umjesto putokaza za izlet ili šetnju šibenskom okolicom preporučujemo putovanje krajobrazima poezije Arsena Dedića, Antuna Gustava Matoša i Tina Ujevića.

Tekst i slike: Frano Baica

 


 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam