Umrla je u 88. godini Šibenčanka Olga (Ljubimka) Jurleka, rođena Lacmanović, omiljena učiteljica, nastavnica hrvatskog jezika i pjesnikinja u jednoj šibenskoj osnovnoj školi. Rijetko kada netko u 83. godini života objavi svoje prve zbirke poezije kao što je to učinila ona 2019. godine kada je predstavila svoje zbirke „U svjetlosti sva” i „Hram postojanja”.
Ljubimka (Olga) Jurleka rođena je 13. lipnja 1936. u Šibeniku kao Ljubimka (Olga) Lacmanović, a odrasla je u kući svojih roditelja u tada još uvijek ruralnoj četvrti Varoš. U Šibeniku je pohađala osnovnu i srednju Učiteljsku i Višu pedagošku školu. Do 1973. radila je kao učiteljica, a potom je do umirovljenja 1992., radila u knjižnici i predavala hrvatski jezik u sadašnjoj osnovnoj školi "Tin Ujević".
Rano je počela pisati pjesme, ali nije ih objavljivala. Priključivši se Klubu pisaca Ogranka Matice hrvatske u Šibeniku, počela je intenzivnije pisati pjesme, osobito duhovne, i objavljivati ih u vjerskim listovima, kao što su Vjera u kamenu (Primošten), Sveti Mihovil (Šibenik) i Zov rodnih ognjišta (Kućice).
U crkvi Gospa van Grada pjevala je u crkvenom zboru, gdje je i recitirala svoje duhovne pjesme, kao i na šibenskim trgovima, što je jednom prigodom snimila i šibenska televizija.
Njezina nećakinja, dr. sc.Haira Lacmanović-Heydenreuter, koja živi u Münchenu, dijeli njezinu ljubav prema poeziji i rado je slušala dok joj je recitirala. Odlučila je ispuniti joj želju i objaviti njezine pjesme. Pomoglo joj je i osobno iskustvo s objavljivanjem beletristike, kao i s objavljivanjem znanstvenih tekstova i knjiga na njemačkom i hrvatskom jeziku.
„Bio je pravi pothvat prikupiti sve tetkine pjesme i objaviti ih. Ali znala sam da ću joj ispuniti tu želju. Potrudila sam se kako njezine pjesme ne bi pale u zaborav”, izjavila je Haira Lacmanović-Heydenreuter koja je uredila i ilustracije i naslovnice tih dviju zbirki pjesama.
Prva zbirka pjesama, U svjetlosti sva, svjedoči povijest rodnoga grada, Dalmacije i Hrvatske domovine. Pjesme su djelomično pisane na dijalektu, ali većina je pisana književnim jezikom. Pjesme govore oljubavi prema roditeljima, bližnjima, o ozračju vjere i ljubavi kojom portretira sve (drage) ljude i njihove životne priče.
U drugoj zbirci, „Hram postojanja”, može se osjetiti prisan odnos koji pjesnikinja imala s crkvom Gospe van Grada u kojoj je dugi niz godina pjevala u zboru kao sopran. Priznaje da je čitav život živjela ono što želi izraziti u svojim pjesmama – da se dubokom ljubavlju posveti božanskim tajnama, u ljubavi prema Mariji i Svetom Trojstvu.
U toj zbirci obuhvaćene su samo duhovne pjesme, nastale u njezinim kasnijim godinama, ali kojih je autorica najviše i napisala. Neraskidivo povezana s tradicijom i kršćanstvom, kršćanski odgojena, cijeli život živi u ljubavi prema Gospi, Isusu Kristu i Bogu.
U njezinim pjesmama ogleda se snaga duše koja živi u vjeri i ljubavi prema kršćanskoj tradiciji, ali i krhkost tijela, svjesnoga svoje prolaznosti, u vječitom traženju spasenja. U svakoj strofi prepoznatljiv je neki fragment života, iz svakog stiha izbija snaga ljubavi i vjere.
"Svatko se može naći u mojim pjesmama, za svaki trenutak svog svjetovnog i duhovnog života", kazala je na promociji svojih zbirki Olga Jurleka, zahvalna za svu pomoć koju je dobila u vezi s objavljivanjem svojih pjesama.
"Objavom tih dviju zbirki potaknula sam tetu da nastavi pisati ono što voli. Kreativnim osobama ne smiju se rezati krila, da se tako izrazim, ako ne želimo da postanu depresivne. Moraju biti aktivne”, objašnjava dr.sc. Lacmanović-Heydenreuter.
Olga Jurleka lacmanović pokopana je jučer, 30. siječnja u svom Šibeniku.
Opraštamo se od nje uz njezinu pjesmu
"KUĆA STARA"
U ulici mojoj u zelenilu šuma stoji kuća mala,
osamljena i stara, u njoj nikog nema, tišina joj
bor sladi, pusta u osami, sama sa sobom divani.
Nekad i ja bila lipa, života radosti slika,
sad kao prazna duplja bez čeljadi ostala šuplja.
Bura mi skršila škure, prozora više i nema,
kameni zidovi samo strše, padaju,
boli ih i uspomena.
Krova nema, samo grede, izjedene ostale neke,
jubav samoći poklanja u zanosu za trenutke daleke sreće.
Nekad i ja bila lipa, života radosti slika.
