Kolege arheolozi i prijatelji oprostili su se na emotivan i intiman način od šibenskog arheologa i povjesničara, dugogodišnjeg Muzeja grada Šibenika Ive Pedišića na komemoraciji koju je sinoć u atriju organizirao upravo šibensku muzej. U njemu je proveso cijeli svoj 40 – godišnji radni vijek.
O Ivi Pedišiću, kojeg su ljudi uglavnom, zbog uvažavanja i autoriteta koji je uživao, zvali profesorom, oprostili su se kustos Toni Brajković kojem je Pedišić bi mentor na njegovom prvom terenskom radu, a kasnije su bili kolege u Muzeju.
„Mi mlađi arheolozi s kojima je surađivao zvali smo ga profesore, ma koliko smo s njim bili bliski. Bio je otvoren, iskren čovjek i veliki stručnjak, zaljubljenik u svoj posao. Bio je i jak, snažan čovjek do te mjere da je, kako nam je ispričao, tri puta uspio iščupati ručnu kočnicu u svom automobilu, toliko je bio impulzivan. Imao je poseban šarm koji je osvajao na prvu i vrlo snažan glas tako da si ga uvijek najprije čuo pa vidio, ono što govori čulo se s jedne na drugu stranu danilskog polja. Istraživao je mnoge lokalitete od Danila, Žirja, šibenskog đardina, ali bio je zaljubljen u Skradin. Prvi je započeo istraživati antičku Scardonu, pa nekropolu u Maraguši, skradinski Đardin. On je zaslužan za to što je Skradin dobio arheološku zbirku. Sanjao je o tome da to preraste u Muzej i to zasluženo no, nažalost, to se još nije dogodilo. Otkrio je podnožni dio nekropole na Bribirskoj glavici. I ja sam na tom lokalitetu imao jednu kampanju, ali ništa nisam otkrio. Profesor je imao nos za arheološka otkrića”, kazao je Brajković i dodao kako je bio i obiteljski čovjek.
Željko Krnčević, sadašnji ravnatelj šibenskog Muzeja otkako se zaposlio u tom muzeju surađivao je s prof. Pedišićem, ali i prijateljevao s njim. Pedišić je bio njegov, kako je istaknuo, arheološki otac. Otkrio je da je imao pjesničku dušu i da je to bio čovjek uz kojeg je on stasao kao stručnjak, arheolog, s kojim nije uvijek bio „u dobre”, ali s kojim je ona iskonska, ljudska ljubav uvijek trajala.
„S Ivom sam bio od 1979. godine, od mog prvog terena u Rokovači, u Skradinu. Moj prvi teren, susret s mnogim arheološkim terenskim terminima i tajnama zanata o kojma se na fakultetu baš puno ne govori. To je teren, a Ivo je bio vrhunski terenac. I prva rekognosciranja. S Ivom i don Antom Caparinom, skradinskim župnikom, po stazi akvadukta antičke Skardone. Od „Krke” do ciglane. Na mjestima ukopan u stijenu. Tada sam s Ivom osjetio što znači radost kada se otkrije nešto predivno”, rekao je Krnčević i podsjetio da je Ivo Pedišić bio ravnatelj Muzeja u teškom, ratnom vremenu, ali je tada Muzej imao zapažene izložbe s kojima su on, Ivo i Marko Menđušić, kao nerazdvojni trojac obišli cijelu Hrvatsku, a izložba je gostovala i u mađarskom gradu Vespremu.
Marko Menđušić također je posebno istaknuo to razdoblje u kojem je Pedišić vodio Muzej i gostujuće izložbe s kojima su putovali po Hrvatskoj ispričavši i neke anegdote s tih putovanja. „U Ivi sam odmah, čim sam ga upoznao prepoznao iskrenu, neiskvarenu dušu. Zvao me na svoje terene jer je imao u mene povjerenje, kao i ja u njega. Imao je veliku arheološku mudrost i zaista nos za otkrića. Bio je elokventan, duhovit i pravi erudit”, otkrio je neke karakterne osobine svog prijatelja Pedišića.
O njemu je na komemoraciji govorio i dr.sc. Smiljan Gluščević iz Zadra koji se s njim surađivao 47 godina. „Ideja mu nikada nije nedostajalo i uvijek je sa strašću i oduševljenjem pričao o svojim otkrićima. S istim žarom govorio je o osnivanju skradinskom muzeja, ali i o tome kako će se, kada ode u mirovinu, posvetiti arheološkim istraživanjima na svom rodnom Pašmanu, no bolest ga je u tome spriječila Bez obzira na njegove vrline i mane s njim nikada nije bilo dosadno jer je bio maštovit i pun energije.”, istaknuo je Gluščević.
U emotivnu priču o pokojnom Ivi Pedišiću uključili su se i njegov prijatelj Caparin kojeg je, kako je otkrio, još kao dječaka vodio u svoju sobu za treniranje s različitim homemade utezima koju je bio uredio u svojoj roditeljskoj kući te Božo Erlić koji je ispričao kako je u Ivi Pedišiću, kada ga je slučajno upoznao na Šubićevcu još u socijalizmu prepoznao istinskog hrvatskog rodoljuba. „Kada je 1989. godine došlo do promjena i kada sam se odlučio pridružiti HDZ -u razmišljao sam koga još pozvati da ne budem sam. Nazvao sam Ivu i on je to iskreno prihvatio, iako u to vrijeme to nije bilo lako i bezopasno”, prisjetio se Erlić.
Članovi Pedišićeve obitelji, kći Ivana i supruga Dijana otkrile su kako je svoj posao donosio kući i njima sa strašću pričao o svojim otkrićima, ali niti jedan nalaz nije donio doma. Imao je poseban pristup svojim arheološkim otkrićima i sve je to za njega bila živa povijest, na temelju njih je konstruirao različite priče o životu i ljudima iz antike koju je proučavao. Njegovi kolege otkrili su i kako se s posebnim pijetetom odnosio prema iskapanju grobova te da bi se prije neko što bi krenuli u istraživanje morali pomoliti za sve mrtve, a nerijetko je za njih i platio misu. Sve te priče bile su inspirativne i za Ivinog unuka, desetogodišnjeg Vicu Baranovića koji je također želio reći nekoliko riječi o svom djedu.
„Uvijek smo se lijepo družili i opraštali. Nadam s eda nas on sada promatra negdje odozgo i da je ponosan na sve nas”, kazao je Vice.
No Ivo Pedišić može biti najprije ponosan na sebe jer je napravio puno toga za svoju struku, jer je živio svoj posao, radio ga pošteno i sa strašću, poštivao kolege, prenosio svoje znanje i iznad svega volio svoju suprugu Dijanu i svoju obitelj, što je stalno isticao. Iza njega bi, da je bilo više razumijevanja i ljudskosti, ostalo i više – primjerice skradinski muzej o kojem je sanjao i za koji je sve bio pripremio, ali to ide na dušu onima koji su spriječili taj projekt.
Ivan Pedišić preminuo je 2. srpnja u 81. godini, nakog duge i teške bolesti.
