Rogoznica je danas na posebno dostojanstven i svečan način obilježila 17. rujna 1991. godine, dan kada su hrvatska garda i policija uz pomoć njenih mještana, zauzeli vojarne JNA Zečevo, Kruščica i Smokvica te osvojili goleme količine oružja kojim su branjeni i obranjeni Šibenik, Sinj, Trogir, Split i drugi gradovi koji su se tada našli na udaru velikosrpskog agresora i JNA. Svečanosti su nazočili Ivica Ušljebrk, izaslanik ministra obrane, Goran Pauk, izaslanik ministra hrvatskih branitelja, izaslanstvo Hrvatske ratne mornarice, HVIDR-a Vodice, Udruga dragovoljaca Domovinskog rata Grebaštice, Udruga branitelja dragovoljaca Primošten, Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Primošten, Udruga branitelja dragovoljaca 113. brigade HV-a, Udruga specijalne policije iz Domovinskog rata „Jastrebovi”, Udruga invalida – branitelja Domovinskog rata Vodice, Udruga „Ruža hrvatska Žirje”, Udruga imotski sokoli, HVIDR-a Imotski, Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca Domovinskog rata Šibensko-kninske županije, Udruga dragovoljaca veterana Domovinskog rata Republike Hrvatske, ogranak Rogoznica te mještani Rogoznice i Primoštena. Proslava je započela polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća pod spomen križem na rogozničkom groblju nakon čega je održano memorativno druženje u rogozničkom Domu Matice hrvatske gdje su se sudionici te povijesne i za obranu Hrvatske presudno važne akcije u ozračju zajedništva sjetili dana kada su vojarne JNA zauzete,a oružje iz njih dostavljeno oskudno naoružnim braniteljima Šibenika, Trogira, Sinja, Splita i mnogih drugih gradova. Svečnost u U Domu Matice hrvatke svojim su domoljubnim stihovovima uveličali pjesnici branitelji Zlatomir Vujko i Živko Erak.
Osvajanje vojarni JNA u Rogoznici, Zečeva, Kruščice i Smokvice, rečeno je na današnjoj proslavi u Rogoznici, nije bio stihijski juriš nekih očajnih i uplašenih osoba. Naprotiv, zauzimanje vojarni, prije svega Zečeva bio je plod dugo i pomno pripremane akcije koja je izvedena u pravom trenutku i na najbolji način – bez žrtava i prolijevanja krvi. Rogozničani su, čim se crni oblak rata nadnio nad Hrvatsku, znali da je njihova Rogoznica opkoljena neprijateljskom nenarodnom vojskom, a dobro su znali i čime ta vojska raspolaže i koliko bi sve to što ona ima, bilo dragocjeno za obranu Hrvatske i naoružavanje njene vojske koja se upravo stvarala. Zato su već u jesen i zimu 1990. godine Rogozničani u suradnji s dužnosnicima tadašnje općine Šibenik koji su već radili na organizaciji obrane i pripremi Hrvatske za borbu protiv velikosrpskog agresora, počeli organizirano nadzirati kasarne, pripremati teren za njihovo zauzimanje, pratiti raspoloženje vojnika u njima te ih nastojali uvjeriti i privoljeti da odlože oružje i odu svojim kućama ili prijeđu na hrvatsku stranu i uključe se u obranu Hrvatske. Upravo zbog toga, a u cilju punog nadzora nad vojarnama, kretanjem vojnika i oficira JNA te prihvaćanja vojnika koji bježe iz JNA i njihovog sigurnog odpremanja u njihove zavičaje i domove, kao i ustroja mjesnih straža na važnim punktovima, Policijska uprava Šibenik već je 15. svibnja 1991. godine u Rogoznici ustrojila Policijsku postaju te za njenog zapovjednika postavila osobu koja je već imala iskustvo u oružanim sukobima s pobunjenim Srbima i pripadnicima njihovih paravojnih postrojbi.
U suradnji s policijom vojarne JNA nadzirali su mještani Rogoznice, pripadnici mjesne straže, a ubrzo nakon osnivanja 113. brigade ZNG-a i njenog ustroja, i pripadnici SIS-a 113. brigade. Radilo se na planu zauzimanja vojarni, ali i na obeshrabrivanju oficira JNA za sudjelovanje u agresiji na Hrvatsku i njihovom pridobivanju da prijeđu na hrvatsku stranu, odnosno prihvatu i prebacivanju vojnika dezertera iz JNA. Policijska postaja već je u lipnju 1991. godine organizirala grupe Rogozničana koje su danonoćno motrile vojarne. Razgovaralo se s oficirima JNA koji su dolazili u mjesto, posebno onima koji su u Rogoznici živjeli i bili u Rogoznici oženjeni. Zahvaljujući svemu tomu znalo se kakvo je brojno stanje vojnika u vojarnama, kakvo je njihovo raspoloženje, kakva je situacija u vojarnama, bila su poznata mjesta, raspored i vrijeme smjene straža. O svemu su redovito slana izvješća Policijskoj upravi Šibenik koja je u suradnji sa zapovjedništvom 113. brigade ZNG-a razrađivala plan zauzimanja vojarniKonkretni učinak takvog rada za koji je trebalo imati srca i hrabrosti, bio je najprije bijeg velikog broja vojnika JNA koje je rat zatekao na odsluženju vojnog roka, a potom akcija zauzimanja najprije Zečeva te potom Kruščice i Smokvice. Akcija je bila učinkovita jer nije bilo nikakvih nepoznanica, a trajala kratko i izvedena je bez žrtava na obje strane. Planu zauzimanja rogozničkih vojarni nastao je u koordinaciji zapovjedništva 113. brigade ZNG-a i Policijske uprave Šibenik, a uz dotjerivanje terenskih pojedinosti, akciju je vodio Rahim Ademi upućen na taj zadatak od zapovjedništva 113. brigade ZNG-a. Akciju zauzimanja rogozničkih vojarni izvele su združene snage 113. brigade ZNG-a, policajaca iz Primoštena i Rogoznice, mještana Rogoznice i 3. imotske, bojne 4. brigade Hrvatske vojske. U akciji nije prolivena ni kap krvi, a osvojeno oružje doslovno je u posljednji trenutak stiglo u ruke branitelja Šibenika, Sinja, Trogira, Splita, Dubrovnika i drugih gradova koji su se gotovo nenaoružani našli na udaru velikosrpskog agresora. Nakon toga dogodilo se sve ono što će u legendu ući i pronijeti slavu Rogoznice širom Domovine. Nakon rušenja zrakoplova JNA i pokliča Oba oba obadva su pala, u eter Radio Šibenika javio se iz Vukovara Siniša Glavašević, ushićen čestitao je šibenskim braniteljima i poručio, Vukovar neće pasti, a ako i padne Hrvatska će pobijediti jer uz takve branitelje ovaj rat ne može izgubiti.
