Šibenik je ostao bez jedne od svojih zlatnih dama. Preminula je u 94. godini Kosovka Marković, šibenska balerina i sportašica.
Umjesto nekrologa objavljujemo njen posljednji intervju koji je 2012. godine dala časopisu „Šibenik tim“ odnosno „Volim Šibenik“:
Elegantna, uspravna devedesetjednogodišnja šibenska dama Kosovka Marković rođena Juričić, jedna od prvih naših balerina i atletičarki s posebnim guštom, oduševljenjem i žarom priča o svom djetinjstvu i mladosti u svom voljenom Šibeniku kada su epicentri kulturnog, društvenog i sportskog života bili Sokolsko društvo, pjevačko društvo Kolo i šibensko kazalište.
-Rođena sam Šibenčanka iako je moj otac Kninjanin. Odrasla sam u roditeljskoj kući kod crkve svetog Duha. U školu sam išla kod svetog Frane. Mi curice iz škole voljele smo šetati po Šibeniku i tako smo doznale za gimnastiku u sportskom klubu koji je djelovao u sadašnjem Katoličkom domu pa smo se odlučile upisati. Ali meni se tamo nije sviđalo. Osobito mi se nije sviđalo to što su djevojčice dok vježbaju morale nositi nekakve duge čarape bilo ljeto ili zima. Tada me je moja prijateljica Rajka Žepina, s kojom sam ostala dobra cijelog života, odvela u Sokola. Tamo mi se svidjelo, ali roditeljima nisam ništa govorila. Isprava smo vježbali u robi u kojoj bismo došli, a kasnije, kada smo porasle, dali su nam trikoe. Ma nije mene privlačilo samo vježbanje nego društvo, ples, zezanje. Bile smo svestrane sportašice. Igrale smo košarku, rukomet, skakale skok u vis i u dalj, vježbale smo na karikama. Ja mislim da bih se danas, bez problema, zaljuljala na karikama. Trenerice su nam bile Maria Vitagliani i Meri Filipi, koja je uvijek bila prva u ritmici i stalno se natjecala u Beogradu. Odlazile smo na natjecanje i smotre po šibenskim otocima. U Sokolu su tada bili glavni Musa Grubišić i njegova sestra Tona, ali ona je bila starija od nas. Ja sam bila dobra u skoku u vis i trčanju. Sada možda to zvuči smiješno ali skočila sam 135 centimetara i nastupila sam na državnom natjecanju u Beogradu.
Je li vam tada bilo važno i obrazovanje ili samo sport i zabava?
Kao i većina tadašnjih djevojaka završila sam stručnu žensku školu u samostanu svete Luce. Sve šibenske cure su bile u tom samostanu. Tu nismo učile samo šivati nego i zemljopis, povijest i sva druga znanja koja su bitna za opću kulturu. Ali najviše sam se ipak angažirala u Sokolu i Kolu. Najprije sam bila samo u Sokola, a onda me je moja prijateljica Rajka odvela u Kolo. Bilo je dana kada smo morale biti i na jednom i na drugom mjestu, skoro u isto vrijeme. U Sokolu nam je bilo zanimljivije nego u Kolu jer se tamo plesalo, bile su stalne zabave. Znalo se dogoditi da dođu po nas u Sokola i s balkona nas poimence zovu na probe u Kolo.
Ali zahvaljujući Kolu došli ste u Kazalište i dobili i baletne role!
Imala sam 14 - 15 godina kada sam počela pjevati u Kolu. Tada su u Kolu bili dobri pjevači Duje i Bruno Belamarići, pa Mileva Bodružić. Radili smo na operetama. Dirigent je bio neko vojno lice, ne mogu mu se sjetiti imena, ali znam da je bio stranac. Tu smo i vježbali plesati za operete. Bilo je to u kući Juras, gdje se inače proizvodio led u Šibeniku. Tu su tada bile prostorije Kola. Muškarci, koji su s nama pjevali, bili stariji od nas. Mislim da nije bilo boljih i finijih ljudi od Kolaša. Uvažavali su nas i pazili, a nakon proba morali su nas pratiti kući. Nastupala sam u operetama: Poljačka krv, Grofica Marica i Zemlja smješka. Glavni pjevači bili su Bruno Belamarić i Mileva Bodružić. Balet smo, po potrebi plesale Rajka Žepina, Agla Stegić i ja. Izašle bismo iz zbora i zaplesale. Plesati nas je uglavnom učio jedan oficir, mislima da je bio Čeh ili Poljak ali sve je to više manje bila improvizacija.
Kako se u to vrijeme živjelo u Šibeniku?
Izvrsno. Nisi morao misliti gdje ćeš se izaći zabaviti jer bilo je toga i previše. Plesalo se i pjevalo na svakom koraku.
Kako danas živite?
Kad god mogu, bez obzira na godine, izađem vani, prošećem po pijaci i Kalelargi, odem na kavu. Na žalost, sve su moje prijateljice već umrle, ali ja se volim družiti s mlađima jer ne pričaju toliko o bolestima. Žao mi je što naše starije Šibenčanke više ne izlaze i ne uživaju u druženju. Čini mi se da su muškarci tu puno jači i da se više druže i zabavljaju, bez obzira na godine. Tu smo mi žene, malo zakazale.
