Legendarni vaterpolski vratar, član Kuće slavnih vodenih sportova i osvajač dviju srebrnih olimpijskih medalja iz Helsinkija 1952. i Melbournea 1956. Zdravko Ćiro Kovačić umro je u srijedu u Rijeci u 90. Godini. Malo je poznato da je Zdravko Kovačić rođen u Šibeniku 5. srpnja 1925. godine, a već 1926. seli s roditeljima na Sušak gdje u tadašnjoj Victoriji 1939. godine započinje igračku karijeru koju uspješno nastavlja u riječkom Primorju.
Jedan je iz plejade hrvatskih sportaša s jedinstvenim pedigreom. Već 1926. godine s roditeljima se seli na Sušak. Igrao je od 1939. godine vaterpolo za Victoriju sa Sušaka i za riječko Primorje. Ćiro, kako su ga prijatelji zvali, dugi niz godina bio je jedini živi vaterpolist iz generacije koja je nastupila na Olimpijskim igrama 1948. godine u Londonu, gdje je reprezentacija Jugoslavije nakon uvjerljive pobjede nad Australijom od 12:3 i neodlučenog 4:4 s olimpijskim pobjednicima Talijanima, doživjela samo jedan poraz protiv Mađara od 1:3 i ostala bez medal
Zdravko Ćiro Kovačić je pedesetih godina prošlog stoljeća bio najbolji vaterpolski vratar svijeta i bio je itekako zaslužan što je reprezentacija Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. i Melbourneu 1956. osvojila srebrne medalje. Oba puta zlata su otišla u Mađarsku. Tako je Ćiro dvostruki olimpijski medaljonoša.
Uz to, bio je i u izabranoj reprezentativnoj momčadi koja je osvojila prvo europsko odličje – broncu na europskom prvenstvu u Beču 1950. godine. U svojoj kolekciji imao je i srebrnu kolajnu s Europskog prvenstva u Torinu četiri godine kasnije.
Zdravko Kovačić sudjelovao je na trima olimpijskim igrama. Prve su bila u Londonu 1948. godine, a o njima je govorio: „To su bile prve igre nakon Drugog svjetskog rata, a natjecanju nisu imali pristupa Nijemci i Japanci, iako je to bilo zapravo smiješno, jer što su sportaši krivi. Za nas je to bio veliki događaj jer smo došli iz zemlje koja je tada bila potpuno izolirana. Igre su u odnosu na ove današnje bile mnogo skromnije. Stanovali smo pedesetak kilometara od Londona, u kampu podoficira britanskih vojnih zračnih snaga. Sam grad je imao velike znakove neposredno završenog rata.“
Nakon što naši vaterpolisti s Kovačićem na vratima nisu u Londonu uspjeli osvojiti medalju, uspjelo im je to na dvije naredne Olimpijade zaredom, 1952. u Helsinkiju i 1956. u Melbourneu. I to oba puta srebro. O tome Kovačić je govorio:
„Dobili smo samopouzdanje već kada smo osvojili brončanu medalju na europskom prvenstvu 1950. godine, budući da smo svladali olimpijske pobjednike Talijane. Stoga smo u Helsinkiju i očekivali uspjeh, jednu od medalja. Trener nam je bio Božo Grkinić i prolazili smo jako dobro. Istina, izgubili smo prvu utakmicu s Nizozemskom, ali uz jako loše suđenje. Žalili smo se i klima je bila takva da se činilo da će naša žalba biti odbijena. Nakon što su saslušani i Nizozemci, naša je žalba prihvaćena, a utakmica ponovljena. Taj smo put pobijedili i tako si trasirali put prema medalji. U Helsinkiju je uistinu bilo jako lijepo. Meni su to bile najljepše olimpijske igre. Četiri godine kasnije u Melbourneu već je rutinerski osvojeno srebro.“
Zdravko Ćiro Kovačić je usporedno s igračkom karijerom koju je završio 1957. godine, gradio i profesionalnu kao diplomirani ekonomist. Od 1972. do 1990. bio je jedan od direktora u uspješnoj brodskoj kompaniji Jugolinija.
U Športskom društvu Primorje iz Rijeke Ćiro je obnašao razne dužnosti. Posebno je bio ponosan što je nakon toliko godina njegova Rijeka dobila reprezentativni kompleks bazena na Kantridi.
„Mi smo trenirali u moru, ma kakvo god bilo vrijeme… Veseli me što su nove generacije napokon dobile prave uvjete za rad i napredak. – govorio je Ćiro.“
Na pitanje koji mu je događaj iz duge vaterpolske karijere ostao u sjećanju, odgovarao je: „Ma ni jedan konkretan događaj niti neka utakmica, nego uspomena na brojna prijateljstva i divne ljude s kojima se i danas čujem, a često i družim. I to ne samo s vaterpolistima iz Hrvatske i bivše države nego i iz Italije, Rusije, Mađarske. Eto, to mi je najveće zadovoljstvo.“
Stanovnik je Kuće slavnih vodenih sportova u američkom Fort Lauderdaleu, u koju je ušao u travnju 1984. godine kada je povelju o tom svečanom činu potpisao predsjednik SAD-a Ronald Reagan.
Godine 1997. dobio je Držanu nagradu za životno djelo za zasluge u sportu Franjo Bučar.
