Dražen Petrović, „naš mali“, „mali s Baldekina“ , košarkaški Mozart, jedan od najboljih hrvatskih i svjetskih sportaša poginuo je prije 20 godina na današnji dan u prometnoj nesreći na autocesti kod Ingolstadta u Njemačkoj. Bio je to šok ne samo za njegovu obitelj nego i za stotine tisuća njegovih obožavatelja diljem svijeta i za njegov Šibenik. Godišnjica njegove smrti uvijek je povod za prisjećanje na tog velikog sportaša i velikog čovjeka, koji je i danas uzor mnogim mladim generacija. Ove godine obilježava se i 30. obljetnica čuvene košarkaške utakmice Šibenka – Bosna u kojoj je Dražen odigrao ključno ulogu za pobjedu Šibenčana. A tko o nekome može iskrenije i nježnije govoriti od majke. Zbog toga donosimo isječke iz razgovora s Biserkom Petrović , majkom Dražena Petrovića koji smo u cijelosti objavili u 5. broju časopisa Šibenik tim.
… o Draženovom karakteru i temperamentu
„Dražena nikad nije trebalo tjerati na rad. Bio je čudesno odgovoran prema svemu čega se prihvatio. Nerado pričam o njegovim osobinama iako sam ga ja ipak najbolje poznavala. Draže mi je kada o njemu i njegovim ljudskim vrijednostima govore drugi. Aco je bio otvoreniji i brzo je uspostavljao kontakte s ljudima, dok je Dražen bio zatvoren, samozatajan. Trebalo je dosta truda da se stekne toliko njegovog povjerenja da bi se intimno otvorio. Brat mu je bio najveći uzor. U njega je imao neograničeno povjerenje. Želio je raditi ono što on radi. Tako je dospio i u svijet košarke. Da je Aco kojim slučajem trenirao vaterpolo Dražen bi bio vaterpolista.", prisjetila se Biserka Petrović
… brat kao uzor
"Dražen je nakon Šibenke otišao u Cibonu upravo zato što mu je tamo bio brat. Inače, mogao je birati gdje će. Svi su ga tražili."Svatko ga je želio imati u svom timu. Dražen je na parketu, u igri bio vrlo prodoran. Borio se za pobjedu, što se kaže, do zadnje kapi krvi, ali u privatnom životu je bio blag. Bio je anđeo i ljudi su to u njemu prepoznavali i voljeli. Španjolci su ga, vjerujem, možda najbolje upoznali i okarakterizirali. Rekli su za njega da je bio karizmatična ličnost, a da toga nije bio svjestan. Stalno je, primijetili su, okupljao ljude oko sebe. Došao bi u neki poluprazni disko klub u Španjolskoj, a ispunio bi se čim bi se on pojavio. Širio je oko sebe pozitivnu energiju. Španjolci tvrde da je bio toliko uspješan zato što su u njemu zapravo živjela dva iskrena čovjeka: jedan je bio pošteni borbeni i nadahnuti sportaš, a drugi povučen, jednostavan, topao i plemenit čovjek. Oni su pomno izučavali Dražena i njegovo ponašanje, pogotovu nakon svjetskog prvenstva (to je u stvari Kup pobjednika Kupova) u Ateni na kojem je u jednoj utakmici postigao 62 koša. Pitali su ga kako je mogao postići toliku smirenost u urnebesnoj finalnoj utakmici nabijenoj adrenalinom? On im je odgovorio: Pitajte moju mamu, i ispričao im priču o mom djetinjstvu, o Prukljanu, o bakinom mlijeku, o pješačenju do škole i vodu iz biličkih bunara u koji su plivali punoglavci, ali je čistila tijelo. Kazao im je da sam tako stekla snagu i otpornost koju sam prenijela i na njega. To im je možda zvučalo kao neka šala ali Dražen je to ozbiljno mislio!", kaže Biserka.
… o Draženovoj upornosti i marljivosti
"Draženu je uvijek bilo žao i što nije uspio završiti fakultet. I meni je žao. Bila sam ponosna na njegovu sportsku karijeru ali sam, kao i on sam, željela da bude kompletan čovjek, da se obrazuje i završi fakultet. Dao je dvije godine prava ali su mu goleme sportske obveze onemogućile da nastaviti studij kojem je, kao i svemu ostalom u svom životu, pristupio marljivo i pošteno. Kada je on polagao ispite na fakultetu se stvarala gužva. Mnogi su njegovi kolege studenti bili znatiželjni. Najviše ih je zanimalo hoće li Dražen zaista pokazati znanje ili će, kao uspješan košarkaš, ocjenu dobiti na dar? Oni nisu znali da Dražen nikad nije htio izići na ispit ako nije bio spreman. Za njega je to bilo pitanje osobne časti i poštenja. Svaku ocjenu koju je dobio zaslužio je radom. Boris Mutić, poznati sportski novinar, prišao mi je nakon povratka iz Turske gdje pratio utakmicu Cibone i kazao da nikad u svojoj karijeri nije vidio sportaša koji poslije utakmice ide u svoju hotelsku sobu učiti i pripremati se za ispit dok ostali idu u disko slaviti pobjedu", otkrila nam je Biserka Petrović
… o Draženovoj smrti
" Vijest o Draženovoj smrti zatekla me u Draženovom stanu u Zagrebu. Sudbina je htjela da je ja prva primim. Tog kobnog dana Dražem mi se javio telefonom s Frankfurtskog aerodroma. Bio je vedar kao i obično. Kazao mi je da mi je poslao prljavu robu da je operem i da se vidimo u Zagreb za dva dana. Te večeri u 23 sata ponovno je zazvonio telefon u stanu. Digla sam slušalicu ništa ne sluteći. Neki ženski glas upitao me je: Je li Dražen Petrović vaš sin? Potvrdila sam. Tada mi je ta žena kazala da je Dražen poginuo. Jedino čega se nakon tih riječi sjećam bilo je da sam poletjela prema balkonu i da me je Jole u zadnji čas zaustavio i spriječio me da skočim. Nakon toga sam pala u duboki šok. Ničeg se ne sjećam. Na moj um i na moju dušu pao je olovno teški mrak. Sve je bilo tako grozno. Što je najgore od svega ostala je nad tim trenucima visjeti jeziva neizvjesnost. Sam način na koji smo doznali za njegovu smrt bio je nepodnošljivo okrutan. Vijest o smrti razorila je naše duše i sve naše misli. Nismo mogli povjerovati u nju, a istodobno nismo uspijevali provjeriti je li istinita",
… o njegovanju uspomene na Dražena
"Bilo mi je teško, preteško ali sam u jednom trenutku shvatila da se ne smijem predati. Odredila sam put kojim želim ići. Znala sam što moram učiniti. Moj suprug se predao. Nije mogao preboljeti. Morala sam ga moliti da odemo barem do Trešnjevačkog placa kako ne bismo stalno mislili na tragediju koja nas je zadesila. To su trenuci o kojima ne želim puno ni govoriti ni razmišljati. Prvu spasonosnu utjehu dobila sam od profesora Vladimira Grudena. On mi je kazao: Ako ste rodili i odgojili takvu djecu siguran sam da znate kako ćete u sebi naći snagu da nastavite svoj život i date mu smisao. Tako sam potaknuta njegovim riječima, odlučila posvetiti se radu na održavanju sjećanja na Dražena. To me je spasilo. To me je održalo. Shvatila sam da sam pozvana za generacije koje dolaze čuvati i stalno njegovati sjećanje na njegov kratki ali plemenit, poučan i uspješan život na ovom planetu. Moj život je dobio novi smisao. Kako ću ispuniti tu novu svrhu svog postojanja shvatila sam jednoga dana na groblju Mirogoju. Gledajući mnogobrojne mlade ljude kako dolaze na Draženov grob, pale svijeće i tuguju za Draženom, shvatila sam da moram stvoriti nešto gdje će ta mladost na jednom mjestu moći vidjeti i naučiti sve o Draženu, njegovoj sportskoj karijeri i njegovim ljudskim vrijednostima. Odlučila sam osnovati muzej Dražena Petrovića. Od tog trenutka bila je to moja nova životna misija. Znala sam – ako se slomim, ako odustanem Dražen će biti priča koja nikad neće biti do kraja ispričana. I prije i nakon njega bilo je i bit će velikih sportaša ali ne poput njega u kojem je bile sjedinjene tako brojne ljudske vrline plemenitost, ljudskost, jednostavnost, radišnost... Kad tako nešto izgubite onda je to velika nesreća ali u toj nesreći, mora postojati put kako očuvati uspomenu na takvog čovjeka. Da sam odustala od borbe, da sam se zatvorila u neki svoj svijet nikad ne bih sretala ljude koji vidjela i upoznala ljude koji poštovanju Dražena, ne bih znala koliko ga ljudi cijene i koliko mu se dive, ne bih nikada vidjela sve te divne ljude kojima su njegove vrline životni putokazi. Meni je više stalo da ga ljudi pamte po onome kakva je bio kao čovjek nego po sportskim uspjesima, a upravo se to događa ovdje u njegovom muzeju. Dražen je jednostavno htio ljudima donositi sreću. To mu je bio glavni motiv u svemu što je radio. Zbog toga je postojao na ovom svijetu. Uvijek mi je govorio kako nemam pojma koliko su ljudi sretni kada se dobije utakmica. To ga je ispunjavalo. Nije ga zaludila slava. Novac mu nije ništa predstavljao. Vjerujem da bi on bio spreman platiti da igra košarku i usreći ljude".
….utjeha Diega Maradone
"Na groblju Mirogoju prilazili su mi mnogi ljudi koji su kao i ja izgubili dijete. Neki su se zbog tragedije razboljeli, neki su otišli vrlo brzo za njima... Kada me pitaju za savjet ja im kažem da nikad ne razmišljam o tome da je Dražen mrtav nego da je tu negdje i da će jednog dana doći i vidjeti što sam sve napravila. To mi je na Draženovom sprovodu sa suzama u očima kazao i Diego Maradona koji prilikom posjeta Zagrebu došao na Draženov grob na Mirogoju: Nemojte biti tužni. On je bio čudo i vječno će živjeti...", otkrila nam je Biserka Petrović
… Draženov altruizam
"Dražen je rado pomagao ljudima. Jednom sam čovjeka na kojem se vidjelo da voli piti. Prišao mi je i kazao kako nije bio ni pijan ni sit od kako nema Dražena. –On je bio jedini čovjek koji mi je dao novac za jelo i piće kad god bi me sreo. Na Draženovom grobu zatekla sam jednom jednog nepoznatog čovjeka. Izrazio mi je saučešće i kazao da je moj veliki dužnik. Začudila sam se jer nisam znala o čemu govori. –Dražena mi je, još dok je igrao u Šibenki, posudio novac da odem u Švicarsku i ostvarim svoje planove. Bez ikakvog pitanja dao mi je 5000 njemačkih maraka što je tada bio veliki novac. U Švicarskoj sam završio fakultet i obogatio sam se. Sada želim vratiti novac kojeg mi je Dražen posudio. – objasnio mi je. Kazala sam mu da to ne dolazi u obzir.-Ako vam ga je Dražen dao od srca, u što sam uvjerena, neka tako i ostane. Sve što ste postigli, postigli ste zahvaljujući njegovoj dobroti. Možda ćete sve izgubiti ako Draženov dar vratite? Dovoljno je to što ste došli na njegov grob i poklonili se njegovoj sjeni. Bio je zbunjen. Kazao je ga ne čudi što je Dražen bio veliki čovjek kad ima takve roditelje. To je ta nikada do kraja ispričana priča u Draženu u kojoj on i dalje živi", s ponosom o Draženu priča njegova majka Biserka Petrović.
Broj pogrešaka: 7, vrijeme obrade: 4559 ms (4222 ms)
Valid HTML 4.01 Strict Facebook: Hašek je i moj prijatelj Uslugu podupire Agrokor O projektu © 1991.-2013., FER
