Znatno potresniju i dojmljiviju od već poznatih priča o teškom životu najsiromašnijih dijelova Afrike i gladne, posebno napuštene djece koja u njoj žive, ispričala je, iz prve ruke, donedavna šibenska novinarka ugašenog „Vjesnika“ Jadranka Klisović na predavanju koje je u srijedu, 20.veljače, održala u Gradskoj knjižnici Jurja Šižgorića u Šibeniku kako bi pojačala senzibiliziranost javnosti prema toj djeci i potaknula volontiranje u sirotištima u Africi.
Ona je sredinom prošle godine, kao volonterka udruge „Kolajna ljubavi“, zajedno s kolegicom Marijom Markić iz Zagreba, boravila u sirotištu za nezbrinutu djecu u Tanzanijskom gradu Songei koje je ta udruga osnovala , a koje skrbi o dvadesetak djece u dobi od 3 do 17 godina čiji su roditelji umrli od side ili malarije ili su i sami zaraženi HIV virusom.
Početak njezine priče koji se odnosi na mukotrpno putovanje do tog dalekog grada u Tanzaniji tijekom kojeg je , malo po malo, zbog nerazumijevanja birokracije na aerodromima, ostajala bez prtljage u kojoj je bila pomoć za tu djecu svjedoči o nedovoljnom razumijevanju takve misije i uopće problema gladne Afrike, ali i, kako je ispričala, i izostanku solidarnosti samih Afrikanaca.
Pravi šok je za nju uslijedio kada je došla na siromašni jug Tanzanije i susrela se uvjetima života na tom području- seoskim trgovinama u kojima se prodaje nekoliko najosnovnijih namirnica ali su Coca Cola i mobilni operateri prisutni u svakom kutku te zemlje, prljavštinom i nehigijenskim uvjetima prodaje rijetkih namirnica na njihovim tržnicama, oskudnom ishranom i izostankom osnovnih uvjeta za nama normalan života kao što su pitka voda i struja. Djeca u sirotištu oskudno se hrane, s dvije - tri iste namirnice svakog dana, ali imaju stalnu skrb, školuju se i imaju šansu da završe i srednju školu što je kod njih jamstvo da će pronaći dobar posao.
Puno je teže djeci koja pohađaju državne škole u koje ih roditelji šalju uglavnom zbog toga što imaju osiguran barem jedan obrok, ali ih u njima ih tjeraju na težak rad, a neposluh teško kažnjavaju, kazala je Jadranka.
Priča o načinu života djece u sirotištu kojoj nije važno imaju li dvije iste ili različite cipele na nogama već im je bitno da se mogu kretati po pješčanom tlu, ili koja ne znaju što je to igračka već se dobro zabavljaju bila s čim što nađu u smeću , ali su stalno nasmijana i dobro raspoložena razgalila je srca svih prisutnih na tribini, a Jadranka ih je uputila i u to i kako tu djecu s malom donacijom napraviti još veselijom – za prehranu jednog djeteta u tom sirotištu godišnje dovoljno je uplatiti 70 kuna, a za kompletnu skrb i školovanje 120 eura istaknula je Jadranka Klisović pozivajući sve koji to mogu i koji imaju osjećaja za težak život te djece da im pomognu.
Na kraju predavanja ispričala je i o svom izletu na tanzanijski otok Zanzibar koji je trebao biti turistički a s kojeg su se jedva b+vratile žive jer su svjedočile tragediji koju je izazvalo potapanje putničkog broda. Zanimljivo je bilo i njezino svjedočenje o tomu kako je u toj neimaštini nedostatku namirnica na koje je navikla preživjela:“U gradu nema pravih prodavaonica hrane. Kupuje se po magazinima, sklepanim barakama s omanjim otvorom, gdje se zajedno nudi brašno, bomboni se prodaju na komad, a nezaobilazna je coca-cola. Sve što možete naći na posebnim mjestima za bogate su sokovi, mlijeko, čokoladice i napolitanke. Kada smo dolazile u Tanzaniju ponijele smo sa sobom paketić prušta kako bi ga nekom poklonili, a zapravo nas je on spasio. U sirotištu je bilo pomidora i kapule tako da smo kuhale šug i u njega ubacile malo tog pršuta i od toga smo sve vrijeme živjele“, iskreno je priznala Jadranka.
Nakon predavanja mnogi su joj čestitali na hrabrosti i odluci da volontira u sirotištu u Africi, a ona je kazala kako vjeruje da će se barem još jednom vratiti toj siromašnoj, ali vedroj djeci koja osvajaju svojim osmijehom.
