Ivo Brešan, najveći živući hrvatski pisac otkrio je na sinoćnjem predstavljanju svog novog romana "Sedam stuba do trona" u Šibeniku, u razgovoru s Velimirom Viskovićem, književnim kritičarom i urednikom u „Profilu“ neke detalje o nastanku tog svog novog djela, ali i o svom pristupu pisanju, odnosu sa sinom i razlozima zbog kojih je ostao živjeti u Šibeniku , a nisu ga privukla „svjetla velegrada“. Promocija je organizirana u sklopu programa obilježavanja 134. godišnjice šibenskog kazališta književni kritičar i urednik tog izdanja Profila, Velimir Visković.
Visković je u uvodu istaknuo kako je i novi Brešanov roman usidren u stvarnost, u zbilju te da je i njime pokazao da su njegovi romani u suvremenoj hrvatskoj prozi s najviše radnje , suprotnost brojnim antiromanima u kojima je radnja rasplinuta. Glavni lik Kristijan koji je odrastao bez oca, s majkom u vrlo teškim socijalnim uvjetima. Kada mu otac, oličenje svemoćnog hrvatskog tajkuna odbije dati novac za liječenje teško bolesne majke on mu se odlučio osvetiti i ubiti sve njegove nasljednike i tu počinje zaplet. Kristijan je moralno diskutabilan , ali u nekim momentima čitalac se s njim može suosjećati i postati mu simpatičan. Roman je, ocijenio je Visković, analiza i kritika hrvatskog divljeg kapitalizma i moralnog pada u društvu u kojem su svi samo stimulirani da rade protiv zakone i da nemaju osjećaj za druge ljude. Za tau priču, otkrio je Brešan odavno je rasla u njemu, a inspirirao ga je film „nježno srce“ koji se krajem pedesetih godina prošlog stoljeća prikazivao u hrvatskim kinima.
U razgovoru s Viskovićem Brešan je potvrdio kako je odustao od pisanja drama i okrenuo se romanu jer je roman lakše napisati i u tome je do kraja svoj gospodar, a nije kao kod drama ovisan od drugima, a nije više spreman izlagati se tom pritisku kada će netko i kako uprizoriti njegovu dramu. Nije se složio da biše angažiranu literaturu . „Ja imam da sve što pišem bude životno. Zapravo, meni je važna priča koja onda mora prolaziti kroz neki konkretni, stvarni ambijent i prostor koji je svima prepoznatljiv, a onda čitatelji u njima prepoznaju ljude iz stvarnog života misleći da sam opisao njih“, kazao je Brešan. Najbolji primjer je antologijski lik Bukare u Hamletu iz Mrduše Donje koji je do sada simbolizirao i primitivnog komunistu i HDZ – ovca i islamskog fundamentalistu u različitim uprizorenjima te drame na kazališnim daskama. Brešan, kako je kazao, nema iluziju da se svijet može promijeniti na bolje, a kamoli ne literaturom.
Priznao je i kako je sklon negativnim likovima, u kojima uvijek mora biti neko zlo što stvara zanimljivu fabulu: “Tko bi čitao o dobrim ljudima. Pa to jebeskrajno dosadno“, zaključio je kroz smijeh Brešan. Otkrio je i kako je prvi čitalac njegovih djela čim ih napiše sin Vinko, a on je prvi čitatelj njegovih filmskih scenarija te supruga Jela Brešan Godlar koja je, priznao je, puno oštrija i nemilosrdnija u kritikama od Vinka. Izravno je odgovarao i na pitanja o svojim literarnim uzorima te je priznao da su mu najdraži mlađi hrvatski pisci Edo Popović i Boris Dežulović te da voli i Miljenka Jergovića iako mu se uglavnom ne sviđa to što mu romani nemaju jasan završetak, što se na kraju raspline. Od europskih najdraži su mu španjolski pisci , a uvijek je bio i ostao fasciniran Krležom koji ga je, istaknuo je, i pridobio za književnost i pisanje te Ranko Marinković. Od filozofa voli Hegela i Kant kojemu je u zadnje vrijeme skloniji. Nije potvrdio da bi njegov nasljednik po stilu i temama mogao biti Mate Matišić već je sličnost pripisao samo tomu što im se radnje romana uglavnom odvijaju u istom ambijentu, a osim toga, Matišić je vjernik a Brešan je, kako eje za sebe kazao, ne agnostik nego skeptik jer smatra da se ništa, baš ništa ne može znati sa sigurnošću.
