Šibenčanka Edita Vlahov učiteljica, pjesnikinja i promotorica kulturnih zbivanja u malim sredinama. po struci knjižničarka dokumentarista. dobitnica je književne nagrade „Joja Ricov“ za 2024., nagrade koju je pokrenulo Hrvatsko književno društvo Zadar prema ideji književnika Nikole Šimića Tonina. Prosudbeno povjerenstvo za ovu godinu činili su: Nikola Šimić Tonin, dr. sc. Erni Gigante Dešković, dr. sc. Dragan Gligora, Valerio Orlić, Ante Gregov Jurin, Kutija Žaklina, prof. Velimir Žigo i Darko Petrov.
Nagrada se dodjeljuje za čakavsku poeziju, poeziju o moru i o škoju, a Editi Vlahov bit će uručena u Kalima, u knjižnici, na dan pjesnikova rođendana 25. ožujka.
“Editin poetski mikro svijet zavičajnosti, otoka, mora, škoja, grada, masline i težaka… polazišna je odrednica k makro svijetu. Poezija, kao univerzalna pojava, omogućuje otvaranje svih granica na najplemenitiji, najintimniji način, najtopliji, toplinom Editinog srca grijan. Edita svojom poezijom omogućava preživljavanje jednog dijalekta, govori o svom kraju, o ribaru, težaku, o širini i ljepoti mora što se s nebom u beskonačnost veže, sve to uokviruje u pjesmi i čuva njome… sve što radi od srca je i s guštom”, napiao je u obrazloženju predsjednik povjerenstva za dodjelu nagrade, književnik Nikola Šimić Tonin
Ono što Editu Vlahov prvenstveno određuje je njezino pjesništvo i širenje lijepe riječi među ljudima koji nemaju prilike posjećivati institucije kulture, izložbe, kazališne predstave i pjesničke večeri kao što su otoci i sredine u dalmatinskoj Zagori. Ljubavlju prema književnosti zarazila se u srednjoj školi, a najzaslužnija za to je poznata gimnazijska profesorica Vesna Mrša.
Ona u genima nosi taj dar za pjesništvo i književnost. Potječe s otoka Žirja, a po mami iz obitelji Dobra koja ima taj gen. Rođena je i odrasla u Šibeniku, ali ima sklonost i prema otočnoj čakavštini na kojoj također piše, a "u uho joj je ušla" zahvaljujući djedovima i bakama uz koje je provodila ljeta. Članica je Amaterske kulturne udruge Žirje koja organizira Žirajska kulturna ljeta s nastupima pjesnika, književnika, kazališnih ansambala poput Histriona, kino projekcijama i to zahvaljujući suradnji s Turističkom zajednicom Grada Šibenika. Prikupili su, zahvaljujući donacijama Gradske knjižnice u Šibeniku knjige za buduću knjižnicu na Žirju, pomogli restauraciju crkvice sv. Mikule na kojoj su zvona obnovili braća Šare, potomci čuvenog šibenskog industrijalca Stipe Šare, atiskali su i mapu za obilazak svih sedam žirajskih vrhova.
Treće polje djelovanja je u Hrvatsko - Makedonskoj tangenti u kojoj odnedavno vodi Odjel za kulturu. Sudjelovala je na njihovim međunarodnim pjesničkim susretima na Zlarinu, na književnim susretima u Skopju na kojima su promovirali šibensku kulturu. Zahvaljujući tim susretima upoznala je makedonsku pjesnikinju Snježanu Stoičevski koja je prevela neke njezine pjesme na makedonski jezik. Zvučat će čudno, ali je istinito - Edita još nema svoju izdanu zbirku poezije već pjesme objavljuje u nekim biltenima i publikacijama a jedna je od 9 šibenski pjesnika čije su pjesme u Zbirci zavičajne poezije "Voljenom gradu" posvećenoj Šibeniku.
Jednako kao i na svoj rad na popularizaciji poezije u zabačenijim sredinama i općenito svoje aktivnosti na području kulture Edita je ponosna i na svoje dvoje djece, kćer i sina koji su se opredijelili za tehničke znanosti, ali i njima je u genima umjetnost, a sin piše i pjesme za alternativne bendove. Na pitanje kako je doživjela kandidaturu za Šibensku grandecu iskreno odgovara: " Bila sam iznenađena, pomalo preplašena jer ne volim se nikako javno eksponirati pa ni davati izjave medijima. Nisam baš bila odlučna hoću li pristati ili neću. Drago mi je što je netko prepoznao moj rad, a prvenstveno i to što i na ovaj način mogu predstaviti javnosti što sve radimo u našim udrugama, u Ogranku Matice Hrvatske koja pod vodstvom naše predsjednice Zdenke Bilušić njeguje hrvatska kultura, pisanje, duhovnost, likovnu umjetnost, znanost, suradnju s drugim narodima. Želim da ovo bude poziv za sve ljude da nam se jave bez predrasuda. Treba raditi nešto za dobrobit zajednice, za druge ljude, bilo u učionici, u kvartu,u udruzi, na otocima u Zagori. To je ono što vrijedi", zaključila je Edita Vlahov.
O Joji Ricovu
Joso (Joja) Ricov rođen je u Kalima (Zadar), 25. ožujka 1929. Osnovnu školu završio je u Kalima (1940.), pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskoga obalnog područja i vlastitog prezimena te jasno izražena rodoljubnoga i antitotalitarističkoga stava isključen.
Sudionik je hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom koncentracijskom logoru Musapstan kod Zadra (1944.). Potom nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945.-1950.), upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike (1959.). Neposredno nakon povratka s III. festivala jugoslavenske poezije, 17. srpnja 1959. na autoputu “Bratstvo i jedinstvo” na relaciji Beograd – Ohrid uhićen je i odveden u zatvor u Savskoj cesti 60, u Zagrebu. Odatle je 26. studenoga 1959., bez procesa i presude izgnan u dvogodišnje zatočeništvo na otok sv. Grgura.
Na peticijsku intervenciju talijanskoga nobelovca književnika Salvatorea Quasimoda osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19. travnja 1961. pušten je iz zatvora.
Od rujna 1962. do lipnja 1963. umjetnički je konzultant kazališne institucije “Il Trebbo – centro di lavoro teatrale” Tonija Comella u Milanu. Godine 1966. i 1968. stipendist je Pier Emmanuelova “Comité d’écrivains et d’éditeurs pour une Entr’aide Européenne” u Parizu. Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni je urednik „D’Ars Agencya“, milanskoga časopisa za suvremenu umjetnost s rubrikom Lettera dalla Jugoslavia.
Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni je urednik „D’Ars Agencya“, milanskoga časopisa za suvremenu umjetnost s rubrikom Lettera dalla Jugoslavia. Od 1. travnja 1968. do 12. studenoga 1970. član je uredništva Hrvatskog književnog lista. Jedan je od utemeljitelja zajednice samostalnih pisaca Tin.
Šibenčanka Edita Vlahov učiteljica, pjesnikinja i promotorica kulturnih zbivanja u malim sredinama. po struci knjižničarka dokumentarista. dobitnica je književne nagrade „Joja Ricov“ za 2024., nagrade koju je pokrenulo Hrvatsko književno društvo Zadar prema ideji književnika Nikole Šimića Tonina. Prosudbeno povjerenstvo za ovu godinu činili su: Nikola Šimić Tonin, dr. sc. Erni Gigante Dešković, dr. sc. Dragan Gligora, Valerio Orlić, Ante Gregov Jurin, Kutija Žaklina, prof. Velimir Žigo i Darko Petrov.
Nagrada se dodjeljuje za čakavsku poeziju, poeziju o moru i o škoju, a Editi Vlahov bit će uručena u Kalima, u knjižnici, na dan pjesnikova rođendana 25. ožujka.
“Editin poetski mikro svijet zavičajnosti, otoka, mora, škoja, grada, masline i težaka… polazišna je odrednica k makro svijetu. Poezija, kao univerzalna pojava, omogućuje otvaranje svih granica na najplemenitiji, najintimniji način, najtopliji, toplinom Editinog srca grijan. Edita svojom poezijom omogućava preživljavanje jednog dijalekta, govori o svom kraju, o ribaru, težaku, o širini i ljepoti mora što se s nebom u beskonačnost veže, sve to uokviruje u pjesmi i čuva njome… sve što radi od srca je i s guštom”, napiao je u obrazloženju predsjednik povjerenstva za dodjelu nagrade, književnik Nikola Šimić Tonin
Ono što Editu Vlahov prvenstveno određuje je njezino pjesništvo i širenje lijepe riječi među ljudima koji nemaju prilike posjećivati institucije kulture, izložbe, kazališne predstave i pjesničke večeri kao što su otoci i sredine u dalmatinskoj Zagori. Ljubavlju prema književnosti zarazila se u srednjoj školi, a najzaslužnija za to je poznata gimnazijska profesorica Vesna Mrša.
Ona u genima nosi taj dar za pjesništvo i književnost. Potječe s otoka Žirja, a po mami iz obitelji Dobra koja ima taj gen. Rođena je i odrasla u Šibeniku, ali ima sklonost i prema otočnoj čakavštini na kojoj također piše, a "u uho joj je ušla" zahvaljujući djedovima i bakama uz koje je provodila ljeta. Članica je Amaterske kulturne udruge Žirje koja organizira Žirajska kulturna ljeta s nastupima pjesnika, književnika, kazališnih ansambala poput Histriona, kino projekcijama i to zahvaljujući suradnji s Turističkom zajednicom Grada Šibenika. Prikupili su, zahvaljujući donacijama Gradske knjižnice u Šibeniku knjige za buduću knjižnicu na Žirju, pomogli restauraciju crkvice sv. Mikule na kojoj su zvona obnovili braća Šare, potomci čuvenog šibenskog industrijalca Stipe Šare, atiskali su i mapu za obilazak svih sedam žirajskih vrhova.
Treće polje djelovanja je u Hrvatsko - Makedonskoj tangenti u kojoj odnedavno vodi Odjel za kulturu. Sudjelovala je na njihovim međunarodnim pjesničkim susretima na Zlarinu, na književnim susretima u Skopju na kojima su promovirali šibensku kulturu. Zahvaljujući tim susretima upoznala je makedonsku pjesnikinju Snježanu Stoičevski koja je prevela neke njezine pjesme na makedonski jezik. Zvučat će čudno, ali je istinito - Edita još nema svoju izdanu zbirku poezije već pjesme objavljuje u nekim biltenima i publikacijama a jedna je od 9 šibenski pjesnika čije su pjesme u Zbirci zavičajne poezije "Voljenom gradu" posvećenoj Šibeniku.
Jednako kao i na svoj rad na popularizaciji poezije u zabačenijim sredinama i općenito svoje aktivnosti na području kulture Edita je ponosna i na svoje dvoje djece, kćer i sina koji su se opredijelili za tehničke znanosti, ali i njima je u genima umjetnost, a sin piše i pjesme za alternativne bendove. Na pitanje kako je doživjela kandidaturu za Šibensku grandecu iskreno odgovara: " Bila sam iznenađena, pomalo preplašena jer ne volim se nikako javno eksponirati pa ni davati izjave medijima. Nisam baš bila odlučna hoću li pristati ili neću. Drago mi je što je netko prepoznao moj rad, a prvenstveno i to što i na ovaj način mogu predstaviti javnosti što sve radimo u našim udrugama, u Ogranku Matice Hrvatske koja pod vodstvom naše predsjednice Zdenke Bilušić njeguje hrvatska kultura, pisanje, duhovnost, likovnu umjetnost, znanost, suradnju s drugim narodima. Želim da ovo bude poziv za sve ljude da nam se jave bez predrasuda. Treba raditi nešto za dobrobit zajednice, za druge ljude, bilo u učionici, u kvartu,u udruzi, na otocima u Zagori. To je ono što vrijedi", zaključila je Edita Vlahov.
O Joji Ricovu
Joso (Joja) Ricov rođen je u Kalima (Zadar), 25. ožujka 1929. Osnovnu školu završio je u Kalima (1940.), pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskoga obalnog područja i vlastitog prezimena te jasno izražena rodoljubnoga i antitotalitarističkoga stava isključen.
Sudionik je hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom koncentracijskom logoru Musapstan kod Zadra (1944.). Potom nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945.-1950.), upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike (1959.). Neposredno nakon povratka s III. festivala jugoslavenske poezije, 17. srpnja 1959. na autoputu “Bratstvo i jedinstvo” na relaciji Beograd – Ohrid uhićen je i odveden u zatvor u Savskoj cesti 60, u Zagrebu. Odatle je 26. studenoga 1959., bez procesa i presude izgnan u dvogodišnje zatočeništvo na otok sv. Grgura.
Na peticijsku intervenciju talijanskoga nobelovca književnika Salvatorea Quasimoda osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19. travnja 1961. pušten je iz zatvora.
Od rujna 1962. do lipnja 1963. umjetnički je konzultant kazališne institucije “Il Trebbo – centro di lavoro teatrale” Tonija Comella u Milanu. Godine 1966. i 1968. stipendist je Pier Emmanuelova “Comité d’écrivains et d’éditeurs pour une Entr’aide Européenne” u Parizu. Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni je urednik „D’Ars Agencya“, milanskoga časopisa za suvremenu umjetnost s rubrikom Lettera dalla Jugoslavia.
Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni je urednik „D’Ars Agencya“, milanskoga časopisa za suvremenu umjetnost s rubrikom Lettera dalla Jugoslavia. Od 1. travnja 1968. do 12. studenoga 1970. član je uredništva Hrvatskog književnog lista. Jedan je od utemeljitelja zajednice samostalnih pisaca Tin.
