Sidebar Menu

Datum objave: 18. Rujan 2020

GRINTANJE ŠIBENSKE NEVISTE / Zašto su naše najljepše uvale s broda „uiii“, a na kopnu su „fuiii“!?

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Unatoč koronavirusu uspjeli smo i ovo ljeto guštati u uobičajenoj ljetnoj mješavini druženja, kulture i odmora. Ali moram priznati da nije bilo onog pravog opuštanja jer maske u trgovinama, poluprazna ljetna pozornica i dnevne vijesti o broju zaraženih i umrlih ne dozvoljavaju prevelik odmak od pandemijske realnosti. 

Zato smo se u nekom trenutku muž i ja pokupili na barku i otplovili. To je stvarno gušt koji sam otkrila tek u poznijim godinama. No ipak je trebalo vrijeme i iskustvo da se  oslobodim straha od nepredvidivosti mora i vjetra (koji kao meni za inat, stalno mijenja smjer). Za mene je svako pristajanje i isplovljavanje izazov, a plovidba po nemirnom moru prava je avantura pa najviše uživam kada se usidreni ljuljuškamo u nekoj sigurnoj uvali. Tako smo i ljetos On i ja bili u samoizolaciji po uvalama diljem našeg Bogom danog akvatorija, sami a okruženi brojnim drugim brodicama. Plivali smo, čakulali, dremuckali, jeli, pili, čitali, rekuperali se i resetirali. Nakon nekog vremena ne fale ti ni prijatelji, ni đir po gradu, ni večernji sladoled, ni serija na televiziji. Uživaš noći u klokotanju valića koji se igraju oko broda, ugođaju skučene kabine, jutarnjem kupanju, popodnevnom maestralu, zalasku sunca, bistrini mora i luksuzu hladnog gemišta. Zadovoljan si malim stvarima - što nema jačeg vjetra i sidro drži ili što te komarci nisu izjeli. Čisti ZEN. Ali razloga za grintanje nađe se i u morskom Raju.

S nama plovi i mali pas koji mora do kopna obaviti poslić i prošetati. Nerijetko se po brodovima skupi pravo pseće društvance koje vlasnici gumenjakom ili na dasci voze u šetnju. Pošto nije red da psi uneređuju kamenjare, vodimo ih u šumicu, do neke ledine ili putića, gdje se skoro uvijek naiđe na ružan prizor - plastičnih vrećica, flaša, natikača, posuda, pa čak i krupnijeg otpada kao u priči. Naše najljepše uvale s broda su „uiii“ a na kopnu su „fuiii“! Vjerujte mi, to ekološko ruglo ne smeta samo meni nego i brojnim drugim moreplovcima i prirodoljupcima koje poznajem. A čini se i one koje ne poznajem jer se pisalo o tome kako su neki stranci s velike fensi jahte revno skupljali smeće po obali. Reći će sad neki pametnjakovići da je to čišćenje Sizifov posao, jer, uvijek će more i vjetar nanijeti nečistoću. Ali po toj logici ni domaćice ne bi trebale brisati prašinu ili vrtlari/ce kupiti lišće oko kuće. Mislim da je pristup tome stvar kulture i stupnja ekološke osviještenosti. Do sada nisam čula za organizirano čišćenje divljih plaža i priobalnog pojasa šume po nenaseljenim uvalama. A koliko znam i morsko dno čiste volonteri entuzijasti. Postoji li uopće javna služba za to?

Iako sunce prži moždane vijuge rade pa mi sine ideja da bi se dio novca uprihodovan koncesijom na bove (dakle iskorištavanjem prirodnog kapitala) mogao uložiti u čišćenje okoliša i očuvanje te divne prirode na kojoj nam mnogi zavide? Mogla bi se uvesti i neka lokalna ekološka taksa? Uvjerena sam da se nitko ne bi bunio kada bi bio siguran da će desetak kuna ići konkretno ljudima koji bi ljeti čistili vale. Ponekad mi se čini kao da naši ljudi smeće ne doživljavaju. Uzmimo za primjer neke otočke ugostitelje. Zar stvarno ne uočavaju da naplavljeno smeće u blizini njihove idilične konobe ostavlja loš dojam (posebno na Nijemce, Austrijanace ili Švicarce koji definitivno imaju drugačiji odnos prema čistoći i prirodi)? Ali čula sam negodovanje i od prijateljica koje češće prolaze šetnicom kanala sv. Ante ili odlaze na kupanje u obližnju uvalu Čapljina. Na temu smeća mogla bih unedogled, primjerice kako  odlagaonica smeća na kaprijskoj rivi od vremena do vremena toliko smrdi da je to prvi dojam koji dobiješ kada se tamo pristane ili kako se oko koševa za smeće na Jadriji gomilaju vrećice jer nema više kontejnera. Zato tu temu otpuštam. Ommmm.

Naš brod plovi sporo pa tijekom vožnje, dok sjedim za kormilom i navigiram po beskrajnoj pučini, samo naviru dubokoumne misli. Tako ja kontam kako nije pravedno da lokalno stanovništvo (mislim na one koji privatno, s obitelji, koriste svoje brodice) nema nekih nautičkih pogodnosti. Recimo, povlaštene godišnje ulaznice za NP Kornate (poput onih za NP Krka) ili diskontne cijene priveza na bove koncesionara, ili barem mogućnost sidrenja u njihovoj blizini ili pak popust priveza u javnim lukama naše županije. Prijašnjih godina domaći su ljudi tijekom sezone uglavnom radili ali ovog korona-ljeta viđala sam ih mnogo više kako plove i uživaju. E baš mi je drago! Jedino se pitam koliko dugo su si neki to mogli priuštiti, s obzirom na europske cijene a hrvatske prihode. Dobro da nam je kuća blizu pa se uz povoljan vez, ili još bolje, besplatno sidrenje, nešto unaprijed skuhane spize, sretnu ruku u ribolovu i umješnost brodskog kuhara može bogovski kruzati a da čovjeku ostane još koja kuna viška za počastiti se u restoranu (koji bi također mogli uvesti neki pred/post-sezonski popust ili happy hour za nas domaće).

Koliko god uživam u višednevnoj plovidbi, svaki puta me štrecne kada nazovem  osamdesetogodišnju mamu koja se kući kupa u znoju i namače noge u lavoru. Dok se ja brčkam, ona i njena umirovljenička ekipa to ner može iako su itekako  željni banjade. Zašto? Jer do Banja ne vozi autobus a oni mahom više ne voze i ograničeno su pokretni. Ne žele opterećivati djecu ili unuke a gradski prijevoz daje im mobilnost i slobodu kretanja (do bolnice i tržnice, a valjda jednog dana i do gradske plaže). Stoga apeliram na Gradsku upravu da konačno uvede barem ljetnu, jutarnje-večernju, autobusnu liniju. Mlađe generacije su se izborile za sufinancirani prijevoz do Martinske brodićem Avalon. Pitam tko će se izboriti za umirovljenike?

Peti i najemocionalniji razlog mog ljetnog grintanja su ulične mace koje su se namnožile - kako po Šibeniku, tako i po otocima. Pretužno je bilo pristati na Žirju a na obali nas dočekalo izgladnjelo, teturajuće, mače koje jedva mijauče. Srce ti se slama i psuješ u sebi svima onima koji su za to krivi. Isto tako čovjeka uhvati tuga kada na Zlarinu gleda zadovoljnu grupicu mačaka koje hrani neki turist ili vlasnik vikendice koji mačji jad ne može podnijeti dok je tu. A što će biti na jesen, nakon njihovog odlaska? Na pamet mi pada tragična mačja priča s Krapnja zbog koje se zgražala cijela Hrvatska. Svi smo svjesni toga da je neophodno smanjenje mačje populacije a to se jedino može kastriranjem ženki (iako postoje ljudi koji i dan danas smatraju da je potapanje mladunčadi ili bacanje istih u kontejner legitimno rješenje). Dugo sam mislila da Šibenik ima svoju ustanovu koja brine o životinjskim stanovnicima naše županije pa tako i o problematici kastracije i kontrole mačje populacije po gradu i otocima. Eeeee nije tako. As Eco je privatan pa hvataju, kastriraju i brinu o macama i kucama samo po nalogu lokalne komunalne službe. A komunalci im plaćaju iz gradskog budžeta u kojem životinje bez doma i krova nad glavom nisu neki prioritet. Kad je moja mama zvala i prijavila da se u našoj blizini, kod vatrogasaca, okuplja sve više mace (a neke su opet skotne), rekli su joj da hraneći ih, ona preuzima i odgovornost za njih. Koja li je to izopačena logika da je bolje pustiti  biće da pocrka od gladi nego umanjiti njegovu patnju. A ima brojnih primjera dobre prakse koji pokazuju kako i divlje mace, uz brigu zajednice, mogu imati lijep i dostojan život. Volonterske udruge pokušavaju pomoći ali ne mogu riješiti brojne prijave koje građani upućuju njima umjesto nadležnim, gradskim institucijama (sigurno postoji razlog !?) U Šapama su nam rekli kako trenutačno imaju 50 nezbrinutih maca bez šanse za pronalaskom udomitelja. A volontera je sve manje. Začarani je to krug. Glad mace čini napasnima a neishranjenost, kopanje po smeću i nedostatak adekvatnih skrovišta pogoduje raznim boleštinama. Ljudi od takvih mačaka zaziru pa negoduju čak i kada vide da ih netko poji i hrani ili im pokuša napraviti kakvo-takvo sklonište. Pretužno, ljudi moji! Iako nema puno nade, možda se nekim čudom ipak stvori politička volja za sustavnim rješavanjem ovog problema.

Ljeto je pa ne mogu a da ne grintam malo i na temu turizma. Iako je sezona bolje ispala nego što smo mislili, zadnji tjedni su nam pokazali koliko je ugroziv turizam koji se osniva na ljetu, moru i suncu. Ali sezona se neće produžiti samo pričama, preporukama, pojedinačnim naporima (npr. ugostitelja koji rade cijelu godinu) uređenjem tvrđava, biciklističkih staza/šetnica ili uređenjem gradskih hotela, vila s bazenom ili glamping kampova. HTZ sloganima poput „Hrvatska  puna života ili puna okusa ili puna priča“ promiče našu Lijepu diljem svijeta pri čemu u biti nema nikakvu daljnju odgovornost osim pustiti glasa kako je kod nas lipo i zanimljivo.  Konkretna realizacija tih slogana prepuštena je interpretaciji i domišljatosti pojedinaca. Stoga su sve glasniji zagovornici ideje da bi lokalne TZ osim promidžbe, treba postati su- kreatori lokalne turističke ponude, sudjelovati u edukaciji i procesu usklađivanja svih onih koji utječu na prepoznatljivost i atraktivnost turističke destinacije. Puno je tu posla i potrebno je znanje, angažman i spremnost na suradnju kako bi se uspješno produžila sezona. Pojedinačno i skupno moramo naći odgovore na pitanja poput ovih: „Čime se profilirati da u razna godišnja doba budemo prepoznatljivi i poželjni? Koje goste želimo/možemo privući? Što ti gosti od nas očekuju? Koje lokalne priče imamo za ispričati? Koje doživljaje možemo pružiti? Koje emocije pobuditi? Kako objediniti inovativnu i kreativnu snagu što više sudionika?“

Uuuu, ima tu još puno toga, ali nešto moram ostaviti i za druge kolumne.

Ne valja prenaglo napuštati fjaka stanje pa odoh prošetati do Banja da me rashladi željno očekivana bura. Hvala Bogu da još bez problema mogu gore-dolje po dolačkim stepenicama i nisam ovisna o autobusu kojeg ćemo se još načekati.

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam