Sidebar Menu

Datum objave: 05. Siječanj 2020

GRINTANJE ŠIBENSKE NEVISTE / Jeste li unatoč komercijalizaciji uspjeli u blagdane unijeti osobni duh?

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Prosinac je proletio u šušuru i pripremama za Božić i NG, a onda su i ti blagdani prošli u obiteljskom druženju, iću, piću, darivanju i čestitanju. Ne znam za vas ali ja sam se definitivno izgubila u poplavi elektronskih, tekstualnih, slikovnih i video čestitki koje su stizale e-mailom, sms-om, Wapp-om, Viberom, Facebook-om ili Messenger-om. Jedne privatne, druge poslovne, pa onda osobne i grupne (najgore je kada niti ne poznaš druge ljude iz grupe). U nekom trenutku nemaš više pojma kome jesi ili nisi čestitao, jesi li jednom ili više puta ili jesi li možda nekoga zaboravio. Nikada nisam mislila da ću to reći ali blagodati komunikacijske tehnologije za mene su „too much“. Što je previše je previše! S nostalgijom se prisjećam klasičnih, rukom ispisanih čestitki, koje je netko s ljubavlju sročio i poslao tako da je u sandučićima osim reklama i računa bilo i lipih želja. U naše doba to je postalo rijetkost, nešto posebno. I upravo radi toga bih sljedeće godine mogla krenuti u oživljavanje te lijepe tradicije.

 

Osim čestitanja čini se da se i bit darivanja tijekom godina promijenila. Pročitala sam kako u razvijenim društvima uobičajeni pokloni ljude više ne usrećuju. Razlog tomu je da imamo previše stvari, pogotovo garderobe, koje nam s godinama sve više zakrčuju životni prostor. Iz tog razloga ljudi koje poznajem sve više cijene jestive poklone, pogotovo one iz domaće radinosti. Pošto je danas ljudima uglavnom lakše nešto kupiti nego uložiti trud, vrijeme i ljubav u izradu domaćih kolača, keksića, kobasica, džemova ili likera, takvi darovi su dragocjeni izraz pažnje.

 

 

U našoj obitelji su se odrasli već godinama odrekli poklanjanja (uglavnom suvišnih) stvari. Darujemo si vrijeme, druženje, pažnju i lijepe uspomene. A ove godine smo si darovali nešto doista posebno, sreću spašavanja malog mačjeg života. Siroče se motalo oko smeća i spavalo ispod parkiranih auta. Molećivo bi nas gledao kad god bi prolazili ili ga hranili. Imao je nevjerojatno musavo, uljem zašporkano krzno i sprženu njuškicu i uši (možda se pokušao grijati na vrući motor nekog parkiranog auta). Znao bi zamijaukati kao da kaže: Spasite me! Iako nam se srce stezalo od žalosti, dugo smo se dvoumili da li da ga udomimo. Kod kuće su već carovale tri mace - maneken Roko, lovac Miško i maza Vivi - koje ljubomorno brane svoj teritorij. Novi micko sigurno bi unio brojne probleme pa sam ga zdušno pokušavala uvaliti svim mogućim prijateljima i znancima. Ali nitko ga nije htio. U Šibeniku maca beskućnica na svakom kantunu i mnogima ih pun kufer. Prenose bolesti, smatraju jedni, pa ne žele ni da ih se hrani a kamoli da bi ih udomili. Drugi se boje obaveze, veterinarskih troškova, dlaka, reakcije ukućana a treći čak misle da je macama prirodno stanje da spavaju na mokrom i hladnom i hrane se ljudskim otpacima.

Da skratim priču, nismo imali srca prepustiti malog Žućka ulici i borbi za preživljavanje. Smjestili smo ga u improviziranu, slamom ispunjenu drvenu kutiju na terasi , odveli veterinaru da ga pregleda, deratizirali od nametnika i uživali promatrajući ga kako se nestašno igra i istražuje novu okolinu. No tik što je došao, mačić se razbolio i završio u veterinarskoj stanici gdje su ga tjedan dana liječili. Moram priznati da su veterinarski troškovi bolna točka svih vlasnika kućnih ljubimaca. I ja sam progutala knedlu kada sam vidjela račun. Srećom je mama, veliki mačkoljubac, uskočila. A opet, koliko vrijedi spašavanje jednog života? Koliko vrijedi osjećaj da si učinio nešto dobro i plemenito? Koliko vrijedi radost i pozitiva koju Žućko svakodnevno unosi u naš život?

 

Nadam se da i vi uživate u svojim poklonima kao mi u našem.  

Uskoro završava dugi period božićnih blagdana tijekom kojih se svi nekako trudimo biti što bolji ljudi. No to ne znači da čarolija treba prestati a Božićni duh nestati. Svatko od nas, tko učini dobro nekom drugom, bilo čovjeku ili životinji, održava Christmas spirit na životu i nakon Božića. A ima toliko toga što možemo učiniti a da nas ništa ne košta osim dobre volje i vremena - srdačan smiješak, lijepa riječ, otvoreno uho, ruka pomoći, širenje pozitive, povremeno ili stalno volontiranje u domovima i azilima, doniranje starih stvari, udruženo udomljavanje i briga o nekoj životinji (stanari zgrada) itd. Budimo promjena koju priželjkujemo i neka božićni duh živi 365 dana u godini.

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam