Sidebar Menu

Datum objave: 14. Studeni 2019

GRINTANJE ŠIBENSKE NEVISTE: Problemi sa smećem ili zašto javne službe postupaju s nama, građanima, kao s ovcama?

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Znate li onaj vic o Muji, Hasi i logici? Rade oni šutke, vrijedno i predano. Jedan otkopava rov a drugi ga zatrpava. Gledaju prolaznici u čudu i ništa im nije jasno, pokušavaju dokučiti logiku zbivanja ali im je neugodno išta pitati kako nebi ispali glupi. Naposlijetku se jedan mladić ohrabri i upita:“ Hej, dečki, što to radite? Nema logike u tome da jedan otkopava a drugi zatrpava.“ Nasmiju se Mujo i Haso, značajno pogledaju publiku i odgovore:“Ima, ima, logike ljudi moji, samo nema Ibre koji polaže kabel.“

E, kada se radi o otpadu/smeću, ja se odmah sjetim ovog vica. Čini mi se da tu itekako fali Ibro, ključna karika, koja bi besmislici dala smisao. Recite vi meni gdje je u sljedećem logika? Maknuti kontejnere (u koje smo, doduše, neosvješteno, bacali sve i svašta), kako bi nas se u duhu ekološki osvještenog svijeta potaklo na odvajanje plastike, papira, metala i biološki razgradivog otpada, da bi onda sve to iskrcali u isti kamion i tako pomiješano odvozili na smetlište. Ne vidim tu ni logike, ni razuma - samo dodatnu tlaku i zbunjolu za nas građane.

 

Sama inicijativa da se odvajanjem kućnog otpada potpomogne ekološka održivost našeg planeta i smanje komunalni troškovi onih koji to čine, bez sumnje je pohvalna. Koliko sam shvatila, sve ono što se može ponovno iskoristiti tj. reciklirati, spada u korisni otpad. On se pretvara u beskorisno i za prirodu štetno smeće kada se radi miješanja zagadi i nije više iskoristiv. Zvuči logično. No kada svjedočim onome što sam maloprije opisala, sve se pretvara u parodiju koja osvještene građane demotivira i ljuti a djecu potpuno zbunjuje. (Kakvu li im poruku odrasli šalju?) 

 

 

 

Do nedavno smo smeće bacali u klasične, glomazne, kontejnere koji bi pretrpani miješanim otpadom zijevali otvorenih poklopaca, iz njih bi ljeti neugodno vonjalo a redovito bi se mace i pantagane sladile otpatcima koje bi spretno iskapali. Oko kontejnera ljudi bi odlagali veće predmete, poput starih bojlera, stolica i polica, kartonskih kutija, obrezanih grana ili plastičnih kanti. Situacija definitivno nije bila ni ekološki, ni estetski a niti sanitarno održiva a situacija se još pogoršala kada se u nekim dijelovima grada počeo uvoditi novi režim naplate. Obližnji kontejneri su doslovce eksplodirali pod navalom smeća koji bi ljudi iz drugih četvrti dovozili nebi li uštedjeli koju kunu.

 

Shvatili su to i u Zelenom gradu pa je ubrzo nakon završetka turističke sezone na kontejnerima osvanula obavijesti kako se oni uklanjaju a komunalni otpad ubuduće valja nositi do dosta udaljenih podzemnih kontejnera. U blizini je ostao samo „zeleni otok“ s četiri spremnika za odvajanje reciklažnog otpada između kojih se uredno nađu i smrdljive vrećice bio razgradivog otpada koje se ljudima ne nose do udaljenih podzemnih kontejnera kao što su to osmislili u Zelenom gradu.

Što se tiče mene i moje obitelji, počeli smo savjesno odvajati smeće. Nabavili smo vreće za odvajanje papira, plastike, limene ambalaže, stakla i biološki razgradivog, smrdljivog, kuhinjskog otpada. Prije sam manje, više, sve bacala u jednu kantu koja se u dan, dva napunila pa bi ju bacili. Sada imam mini-smetlište na terasi jer pet vreća em zahtijeva mjesta a usto se sporo pune. Kod mene je najviše plastične ambalaže i dođe mi da već u dućanu počnem vaditi male tube iz velikih pakovanja pa neka se tgovci bakću s tim otpadom! Dobra stvar je što sam shvatia koliko malo smeća zapravo imamo. Malo mi nedostaje da se približim „zero waste“ (0 smeća) idealu kojem sve više ljudi u svijetu teži.

 

Da bi izdržao neku tlaku moraš imati motivaciju, a moja motivacija je pomisao kako činim nešto dobro za naš grad, planet i buduće generacije. Nije mi ni bilo teško nositi po nekoliko napunjenih vreća (da uštedim trud i vrijeme) do reciklažnog otoka pa s ostatkom (bio otpadom) još dalje do podzemnih spremnika, dok nisam shvatila da je sve to naivno i uzaludno.

Prvi je razlog što su nakon uklanjanja kontejnera mnogi u susjedstvu dobili kante za miješani komunalni otpad. Maknulo se smeće s ulice i njima je sada baš komotno sav otpad bacati u tu jednu kantu, iznijeti ju pred vrata a komunalci će ih redovito prazniti. Ma tko će pored takve komocije odvajati otpad, nositi ga, umjesto smetlara, do udaljenih spremnika osim ako nije baš nepopravljivi eko-entuzijast? Ako je cilj bio potaknuti odvajanje otpada u svrhu smanjenja smeća, pitam se zašto ljudima nisu dali raznobojne vreće u kojima bi ciljano odvajali kućni otpad (s time da npr. smeđe vreće za organski otpad budu deblje kako nebi pukle i zagadile drugo) a koje onda mogu odlagati u kućnim kantama. U tom slučaju bi se unatoč tome što građani koriste jednu kantu ipak spojili ekologija i komocija.

 

 

Drugi razlog je što smatram da je novi komunalni režim za stanovnike Starog grada, u kojem živim a koji obiluje strmim skalama i brojnim umirovljenicima (koji uz i nizbrdo jedva nose sami sebe) nefunkcionalan i nepromišljen. Uz sve druge izazove koje donosi život u povijesnoj jezgri eto nam još jednog. Očito su ga osmislili oni koji ovdje nikada nisu živjeli, niti uzbrdo i nizbrdo nosili pune vreće i kolica sa spizom, djecu, bolesnike, drva za ogrijev, građevinski materijal ili, pak, smeće i krupni otpad.

Prema odredbi Zelenog grada stanovnici (ali i turisti koji duže odsjedaju u obližnjim apartmanima) uz/niz brojne skale (bez rukohvata) nose pune vreće otpada do reciklažnih kontejnera gdje se mogu riješiti jednog dijela tereta (ne razumijem zašto tu nisu ostavili kodirani kontejner za biorazgradivi otpad?) Nego ljudi sada moraju još dalje šetati sa škovacama do podzemnih spremnika. Ma slažem se ja da je baš civilizirano rješenje da otpad/smeće elegantno nestaje u nevidljivm dubinama. Problem je što u spremnik jedva stane veća vreća pa ljudi krupnije stvari opet odlažu pored nih - od rashabanog namještaja, kanti od boje, pitara, sitnog građevinskog materijala, granja i sasušenog bilja, velikih kutija do vreća s garderobom. Da bude zabavnije, mnogima se dogodi da nakon što naslone karticu na skener koji aktivira mehanizam otvaranja spremnika, lipi uređaj se zablokira. Pokušavaju ljudi dva tri puta pa isfrustirano ostave vrećice sa strane jer svaki puta kada prislone karticu uredno im komunalno skida kune. Vidim da je nekima neugodno što ispadaju nekulturni ali što će? Pa neće vreće valjda opet nositi kući?

Treći razlog. Ideja je bila da se ljude na odvajanje smeća stimulira s jedne strane ekološkom i društvenom koristi a s druge strane onom financijskom. Pa tako oni kojima se zapravo fućka za okoliš ipak nađu rezona u drugome. Sakupljat će oni sve ono što se može reciklirati ako je odlaganje besplatno i neproblematično a otkrit će i čari skupljanja kora i drugih razgradivih kuhinjskih otpadaka kada shvate da ga u vrtliću ili mobilnoj komposteri mogu pretvoriti u hranjivi humus koji je em organski em jeftin. Ali davanja se nisu smanjila. Dapače, po novome, ako ste umirovljenik, samac ili u dvoje, plaćate istu fiksnu tarifu kao i višečlana obitelj. Gdje je tu logika?

 

Četvrti razlog je „customer unfriendly“ pristup komunalnog poduzeća koji su servis građanima i žive od naših davanja. Neki su dobili dopise u kojima ih se obaviještava o novom komunalnom režimu ali mnogi drugi su to saznali sa ceduljica naljepljenih na kontejnere. Odlazak do sjedišta Zelenog grada je za sve one bez auta nezgodan. Unatoč tome, koliko znam, nije postojala opcija da vam se na kućnu adresu dostave kartice za otvaranje podzemnih spremnika ili kante za komunalni otpad. Također im zamjeram što nisu uložili truda i novaca u edukaciju građana vezano za iznimno važnu problematiku odvajanja smeća (Zašto odvajati? Kako? Kuda se smije ili ne smije što bacati? Što je otpad a što smeće?). Nisu se tome posvetili ni na web stranici Zelenog grada, po uzoru na primjerice malu Makarsku. Također, nisu baš susretljivi kada im se građani obrate sa problemima ili pitanjima. Maknuli su kontejnere a nisu postavili kante za smeće čak ni na parkiralištima pa tako turisti ili prolaznici bacaju škovace pod aute ili u grmlje. A već se dugo pitam kako je moguće da uzduž skalastog dijela starogradske jezgre (Gorica, Dolac, Zagrađe), gdje prolaze brojni turisti, povećalom moraš tražiti koševe. I na kraju, zašto javne službe postupaju s nama, građanima, kao s ovcama? Oni nešto smisle i odrede bez komunikacije i konzultacije s nama, korisnicima njihovih usluga. Zar nije logično da bi se zajedničkim naporima našla najkvalitetnija rješenja?

Ima tu toliko nelogičnosti da sam totalno zbunjena i demotivirana. Definitivno mi fali Ibro iz vica na početku teksta. Na žalost se moram složiti sa prizemnom susjedom koja mi od početka dobronamjerno govori da se pustim jalova posla jer se pod ovim uvjetima ne isplati truditi. Kao pojedinac možeš biti idealist, ali si nemoćan a u društvu koje „nije briga“ za otpad ili smeće postaješ i ridikul. Pa ipak, po prirodi uporni optimist nastavljam s odvajanjem smeća, reciklirati ću što mogu, kompostirati pa čak i up-ciklirati, tj. udahnuti novi život nećemu starom. Jedino ću svojoj maloj zeleno -reciklažnoj zoni dodati još jednu vreću s natpisom „puko mi film“ – ono kada me uhvati frustracija – pa ću u nju trpati nesortirano smeće kao što u sebe za vrijeme loših dana trpam nezdrave slatkiše.

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam