Datum objave: 29. Listopad 2019

Šibenik i Jadrija u mom srcu

Karmen Jelčić
Karmen Jelčić

Neke od najljepših ljubavnih priča ne počinju nužno sa simpatijom na prvi pogled. Tako je to bilo i s mojim mužem, porijeklom iz Dalmacije, i gradom njegovog djetinjstva. Šibenik sam prvi puta posjetila u ljeto 1999. godine, dakle prije dvadeset godina. U to doba su Istra, Opatija i Krk bili u mom srcu a Dalmaciju sam tek počela otkrivati. Prvi dojmovi nisu baš bili ohrabrujući. Kako autoput još nije bio izgrađen činilo mi se da putovanju nikada nema kraja, guza mi se odrvenila od dugog sjedenja i jedva sam čekala da stignemo do Jadrije gdje mi je dragi obećao poseban doživljaj. Očekivala sam mondeno kupalište u retro stilu, nešto poput Lida u Veneciji, a dočekala su me ružnjikava svjedočanstva slavne prošlosti i duhovite anegdote iz mladosti mog dragog. Jedva sam zatomila svoje ogromno razočarenje! Nakon toga sam godinama izbjegavala Jadriju i čudila se svima koji su ljeto provodili tamo umjesto na obližnjim otocima, Prviću i Zlarinu koji su mi sjeli od prve.

Moram priznati da me u to doba ni sam grad Šibenik nije odviše oduševio. Potaknuta muževim pričama opet sam imala neku predodžbu u glavi koja nije imala ništa zajedničkog s onim što sam oko sebe vidjela. Osim katedrale i najužeg centra najviše mi se dopala Vitićeva arhitektura. I danas se znam diviti zgradi knjižnice gdje prozračne staklene fronte omogućavaju pogled unutra ali i kroz nju, na toranj crkve sv Frane. Nije da mi je Šibenik bio ružan, više čudan, s rivom duž kanala, bez pogleda na pučinu, vonjem kanalizacije koji se povremeno ćutio, oronulim tvrđavama, korovom obraslim puteljcima i raspadajućim skalama oko obiteljske kuće, dvorištima punih građevinskog otpada i plaža do kojih si morao brodom ili autom. Ne, nije to bilo mjesto gdje sam sebe ikada mogla zamisliti! Bio je to grad tuđih priča i uspomena koje mene nisu osobno doticale a sve ono, što danas volim i cijenim, tada nisam registrirala.

Prekretnica se dogodila mnogo godina kasnije, kada su nas nagovarali da otkupimo babinu kuću kako bi ostala u obitelji. U to doba bila sam fascinirana dizajnom i estetikom prostora. Listala sam brojne časopise za uređenje interijera i ponosno prezentirala naš elegantno uređen zagrebački stan. Šibenska nekretnina kao i četvrt u kojoj se nalazila nikako nije zadovoljavala moje estetske kriterije - sve se činilo prilično sirovo, neurbano, neuredno i neodržavano. U tim uvjetima teško je bilo razviti viziju ambijenta u kojem bih se mogla dobro osjećati i radi kojega bi napustila Zagreb. A ipak, bilo je tu nešto što nas je privlačilo. Muža vjerojatno povratak korijenju a mene, kontinentalno čeljade, more za kojim sam uvijek patila.

Dosta smo se nećkali, razmatrali razne opcije i mogućnosti, kalkulirali... A onda smo jedno predvečerje sjedili s rodbinom na terasi trošne obiteljske kućice, pijuckali susjedov crnjak iz starih nesparenih čaša i mezili kruh, pancetu i kajmak. S fafarinke je odzvanjao koncert cvrčaka a crvenkasto-žuti odsjaj zalazećeg sunca odražavao se u mirnoj vodi kanala. Predivan trenutak ispunjen čistom srećom. Tko to more platit? Tada se rodila ljubav - za tu staru, obiteljsku kuću, taj zapušten a ipak prelijepi kraj i te greze a divne ljude. Nakon toga odluka je brzo pala. Kupili smo kuću, mukotrpno ju obnovili i nadogradili (ima tu još ohoho posla), preselili sve ono do čega nam je stalo a uspjeli smo smjestiti u dosta manji dom. Uz dobru dozu melankolije oprostili smo se s prijašnjim životom i mnoštvom dobrih prijatelja ali se nismo niti jednom pokajali! Unatoč svim nesavršenostima kuća ispala savršeno mjesto za obiteljski život i druženje a Šibenik grad s potencijalom za guštanje koji nismo ni naslućivali.

Karmen Jadrija

Što se tiče Jadrije, njezin šarm nisam uspjela dokučiti sve do ovog ljeta. Vjerojatno zato što sam ju doživljavala vizualno, zapažajući najviše ono što ju nagrđuje – oronule kabine i betonske konstrukcije, hrđavo željezo, zapuštene sportske terene, neugledne kafiće ili rupe u šetnici. Tek kada sam se usredotočila na domaću atmosferu koja tamo vlada družeći se s ljudima po vikendicama i na brodicama, shvatila sam da se ljepota Jadrije, ali i samog grada Šibenika, krije u sferi nematerijalnog -emociji, priči, kužini i pismi. Može li biti slučajnost da mene, koja se profesionalno bavim nematerijalnim kapitalom, put nanese baš u ovaj kraj?

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3