Datum objave: 06. Listopad 2017

Marin Bego o Šibeniku:Veseo i blistav na suncu, strašan po rđavom vremenu,baš kao šibenska ćud

Diana Ferić
Diana Ferić

Odlomci putopisa Marina Bege (1881. – 1962.) iz 1912. godine prema fragmentima rukopisa koji je sačuvao Mate Relja (1922. – 2006.) donosi zanimljiva zapažanja o Šibeniku i Šibenčanima tog doba, a spominje si "strašnu šibensku ćud".


Ulice Šibenske penju se i spuštaju, rijetko se kada steru u pravcu. Na mnogim mjestima uspon je tako velik da je čovjek uvjeren da mu radiš o glavi, vodiš li ga po tim strminama. Popločane su kamenom i često prolaze kroz svodove, kojima su vezane kuće. Sve starije zgrade imaju na vidljivom mjestu uklesane grbove jer Šibenik je viteški grad, grad grbova. Po starim gradskim uredbama važnije službe mogli su obavljati samo plemići. Oni su sačinjavali gradsko veliko vijeće i malo vijeće i vije¬će petnaest mudrih, itd. Bilo je naročito određeno da plemstvo imade svake godine na blagoslov svetog Mihovila pridružiti jednu novu obitelj iz puka. Tako se je vanredno množio broj plemića, ali ujedno, uslijed natjecanja, porodiše se mržnja, nečuvene smutnje i krvoprolića. Od svega toga ostadoše do danas grbovi i bojovna ćud Šibenčana. Grbovi predstavljaju obično oružane vitezove ili golu raku s mačem ili buzdovanom, ili svetog Jurja ili svetog Mihovila gdje ubijaju zmaja. Sve što podsjeća i osjeća na tučnjavu, na to kada treba nešto gnječiti ili dotući do kraja, sviđa se Šibenčanima od pamtivijeka.

Šibenski Adama je go, ali već znade da je sagriješio

Stolna crkva sv. Jakova spada u remek djela srednjovjekovne arhitekture. Njezinu kupolu zamijeti se odmah, dolazi li se s mora ili s kopna. Crkva je sagrađena na tri lađe u gotičkom stilu pomiješanim s renesansom. Tu su uz Adama i Evu svi apostoli, neizbježivi sv. Juraj i sv. Mihovil i nebrojeno mnoštvo rusih glava. Adam je potpuno go, no ipak znade da je već sagriješio jer desnom rukom pritište smokov list pod pupkom na način kako bi se današnji čovjek radi grijeha udarao šakom o prsa. Eva, s druge strane, u znak ženstva stoji malo raširenih no¬ga.

Šibenčani se ponose Tommaseom zbog njegovih širokih leđa

U općinskom vrtu podigoše Šibenčani ogroman spomenik svom sugrađaninu, glasovitom Nikoli Tommaseu. Na malom podnožju stoji kršni Tommaseo u potpunoj zimskoj opremi. Okrenuo je leđa buri koja mu je rasplela i kosu i bradu i šešir odnijela s glave. Šibenčani se ponose svojim Tommaseom, ne zato jer je on Talijane naučio talijanski, nego i zato jer imade ramena široka kao dva druga čovjeka. A tek gnjati? Bilo bi bolje poginuti od groma nego od one šake!

Sad je svak poštenoga oca sin

Odmah uz spomenik Tommasea, stoji stara crkva svetog Frane. Na njezinu pročelju utisnut je kameni stup gdje bijahu, po starom običaju, uklesana imena velikih zločinaca i izdajica. Ova se imena više ne raspoznaju. Radi sablazni dali su ih izbrisati, jer ista imena nosi još danas mnoga čeljad, a sad je svak poštenoga oca sin. Imade u Šibeniku još mnogo starih spomenika, ali bolje je to ne spominjati jer bi se pokazalo da sve što grad ima, ima od prošlosti, a da mu sadašnjost nije ništa donijela osim industrije karbida i Rorina sukna, vojnički školski brod i brzojav bez žica.

Zlarinjani su Šibenčanima ravni, a svi potječu iz iste kuće

Šibenčanin je neobuzdan u srčbi i jednom stečeno uvjerenje ne mijenja lako. Sva okolišna mjesta nisu jednako viđena u Šibeniku. Zlarinjane smatraju Šibenčani gotovo sebi ravnima, jer Zlarinjani su svjetski ljudi, uvijek zaposleni na parobrodima. Šibenčani za njih drže da svi potiču iz Šibenika, iz jedne nedavno porušene kuće na obali. Tamo je bilo od pamtivijeka sastajalište mornara. Zlarinjani su u toj kući redovito uricali sastanke sa svojim ženama kad bi brodom na kratko vrijeme pristali u šibenskoj luci. Dvadeset žena odjednom je dočekalo tamo dvadeset svojih muževa pa se kuća nagnula...
Borajcu nitko u Šibeniku ne bi povjerovao da je Borajac kad bi htio da se predstavi bez svog magarčića. Ljudima iz raznih sela pripisuju Šibenčani razna svojstva. Općenito ih nazivaju plemenima ili još bolje vražjim plemenima, te se na koncu ispostavi da tih plemena imade to-liko koliko ih nije bilo ni kod obsijedanja Troje. Dubravljane cijene radi žilavosti kojom se odlikuju i zato što na izbore dolaze na konjima, obskrbljeni hranom za tri dana. Krapljane smatraju Šibenčani mlakim ljudima jer nisu nikakovi razbijači. Betinjani su strašni parlamentarci koji iznenađuju čas umjetnošću čas razboritošću svojih opazaka, čas posvemošnjim neznanjem najjednostavnijih stvari. Vodičane Šibenčani smatraju dugopristima, a k tome su Vodičani u vječnoj zavadi sa šibenskim kupravendama. Konjevraćani su mučaljiva čeljad i tipovi zagorskog krivokletnika. Prvićani su poznati mudrijaši i šalčine.

Otočanke – žene snažnih ruku, jedrih bedara, pune zdravlja i snage

Na šibenskim otocima žene su u većini, jer se ljudi ili iseliše ili su po moru. One zamjenjuju čovjeka u svakom poslu, krče, kopaju, sade, veslaju, polijevaju i obrezuju lozu. Te rumene, krupne žene dolaze ranim jutrom na lađama u šibensku luku. U susjedstvu unajme jednog muškarca i vode ga sa sobom kao pratnju. Žene veslaju, a čovjek drijema na krmilu i ćiri u snažne ruke i jedra bedra koja se pomoče dok pomiču brod. Sitan je taj unajmljeni otočanin, a kad bi bio i dvostruko veći, izgledao bi neznatan pod zaštitom onih žena punih zdravlja i snage.

Strašna šibenska ćud

Sred tako šarovita svijeta diže se nebu pod oblake Šibenik, veseo i blistav na suncu, strašan po rđavom vremenu, baš kao šibenska ćud. Sa sve četiri strane Šibenik je opkoljen utvrdama. S juga na moru stoji mu tvrđava sv. Ane, na sjeveru prema istoku sv. Ivan i Šubićevac. Kad sunce upeče, čitavo to golemo kamenje odrazuje ljubičasto - crvenkaste zrake. Nebo uslijed sparine ovije se bijelim dimom što suklja iz usijane zemlje. Čini se da plamen oblizuje liticu. Blistaju nad gradom visoki zvonici, uzdižu se jedan povrh drugih neizmjerno u vis, odrazuju se živim bojama prozori na zidovima, a Poljana, glavno šetalište, rumeni se posred grada, nalik je oranici. Od planina i zidova odsijeva bljesak. U luci titra more poput rastaljenog srebra. Zlatne zrake pozlaćuju i grad i sivi krš, zemlju crvenicu, tiha sela i daleke planine, ali to posuto zlato ne može umanjiti silovit izražaj kojim pod suncem kriči svaka stvar.

Nigdje krv ne poteče tako lako

Kad se oblaci nadviju nad gradom, slika se naglo promijeni, nebo se smrači, golemo kamenje potamni, postane slično željezu izvađenu iz vode. Duboke sjene skrivaju tada oblike okolišnih gora, neznanih strana i pustih provalina, u koje se s bregova kotrlja mrtva voda. Oblaci provlače se okolicom i spuštaju se na vrhunac velikog brda, ispunjena zgradama. Samo kupola stolne crkve ističe se postrance među zidovima što se suču sve do vrha, do tvrđave sv. Ane, na kojoj je šibensko grobište. I kao da nijesu utrnute sve naslijeđene strasti preminulih i ubijenih... oblaci tmurni što se olujom i teškim prijetnjama obaraju na zemlju, kao da podsjećaju da nigdje krv ne poteče tako lako kao u Šibeniku gdje je i grobište, kao nigdje drugdje, postavljeno na vidiku čitavom svijetu. Eno ga stoji na vrh grada poput ogromna žrtvenika na kom zemlja pridonosi nebu svoje žrtve....

 

Marin Bego (Split, 16. studenoga 1881. — Zagreb, 24. rujna 1960.) je bio hrvatski pripovjedač, romanopisac, novelist i putopisac. Po struci je bio odvjetnik. Rodio se u Splitu 1881. godine. Pučke je škole pohađao u Splitu, Šibeniku i Kninu, klasičnu gimnaziju u Sinju i Splitu, a u Beču i Zagrebu je studirao pravo. Poslije studija bio je na sudskoj praksi u Trstu i Rovinju. Radio je kao odvjetnik u Trstu, Voloskom, Pazinu i Splitu. Prevodio je s latinskog i grčkog. Napisao je i 1912. godine objavio knjigu putopisa Niz našu obalu, u kojoj se govori i o Šibeniku. Fragmente rukopisa Marina Bege sačuvao je Šibenčanin Mate Relja.
 

Iz kategorije: Zavičajni putopis