Kao što je u 21. stoljeću pojava društvenih mreža ili električnih romobila i bicikla nametnula potrebu donošenja novih zakona, pravila igre i uređenje društvenog ponašanja tako je tridesetih godina 20. stoljeća, trebalo mijenjati pravila, bonton pa i zakone zbog novih plesova. Pojavili su se dinamični charleston, shimmy, foxtrot, fox-blue i shimmy-fox, ali i po tadašnje društvene norme pogubniji spori plesovi poput bostona i bluesa. Te nove plesove koji su preko noći postali moderni trebalo je, naravno naučiti pa su se i u Šibeniku, u to doba poznatom po odličnoj glazbi, izvrsnom jazzu i sjajnim plesačicama i plesačicama, pojavili učitelji modernih plesova. Ali ti novi plesovi nisu bili čedni kao stari pa nije bilo dovoljno naučiti samo korake i pratiti ritam. Potpuno su se promijenili odnosi između plesačica i plesača. Žene su počele dolaziti na ples same bez pratnje roditelja, braće ili kavalira, a one su privukle usamljene muškarce, udvarače, zavodnike, profesionalne ljubavnike, novu vrstu kavalira pa i pasionirane plesače bez ljubavnih namjera.
Profesori gracijalne umjetnosti
Zbog toga su se i u Šibeniku, uz već poznate učitelje plesa, pojavili učitelji gracijalne umjetnosti među kojima je bilo i diplomiranih profesora gracijalne umjetnosti. Najpoznatiji učitelj plesa i gracijalne umjetnosti bio je vrsni šibenski mađioničar, plesač, opsjenar, akrobata i majstor cirkuskih vještina, Carlo Mattiazzi koji će se nedugo iza Drugog svjetskog rata proslaviti u SAD-u kao vrhunski majstor kabareta i varijetea. Što su radili ti profesori i učitelji gracijalne umjetnosti? Njihova je misija bila da plesačice i plesače poduče kako se treba ponašati na plesu. Oni su, pojednostavljeno rečeno, davali poduku iz novog plesnog bontona. Pravila su bila uvozna, ali su u njih unesene i neke lokalne posebnosti. Uglavnom, postojalo je desetak novih plesnih zakona kojih su se plesačice i plesači morali pridržavati da bi se na plesu lijepo zabavili, da bi uživali u glazbi bez nevolja i neugodnosti te, u konačnici ako se ukaže prilika, na zgodan i društveno prihvatljiv način pronašli ljubavnog ili životnog partnera.
Kada dama pri plesu osjeti kavalirovu spolnu očitost...
Plesovi su dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća u Šibeniku počinjali u 17 sati, a završavali su ovisno o prigodi i atmosferi. Kada su došli novi plesovi, plesalo se do zore s tim da su se do ponoći ili ure dvije iza ponoći plesali živi, dinamični plesovi, a kasnije spori, senzualni plesovi uz prigušeno svjetlo no boston i blues nisu u Šibeniku istisnuli tango pa ni valcer koji se, primjerice u hotelu Krka, redovito plesao u cik zore kada bi šibensku rivu obasjale prve zrake sunca.
Puno toga se podučavalo vezano za ples pa i što učiniti kada dama pri plesu na sebi osjeti kavalirovu spolnu očitost.
O tomu više pročitajte na https://issuu.com/volimsibenik/docs/volim__ibenik_no35
