Datum objave: 28. Lipanj 2017

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Tonko Ninić, svjetski poznati violinist

Diana Ferić
Diana Ferić

Prezime mi je pravo šibensko i svi misle da sam rođeni Šibenčanin, ali eto stjecajem okolnosti nisam se rodio u Šibeniku, počeo nam je priču o sebi naš proslavljeni violinist Tonko Ninić i odmah dodao da je, ako se izuzme tej  tehnički podatak o mjestu rođenja, po svemu Šibenčanin. Cijelim svojim bićem osjećam Šibenik kao dio sebe i sebe kao dio Šibenika, priznaje.

 

Kako se dogodilo da se ja, Šibenčanin, nisam rodio u Šibeniku? Moj otac Nikša potječe iz stare, poznate crničke obitelji Ninić. Njegov otac, moj djed je radio je u Šibeniku, ali tada, prije Prvog svjetskog rata, iz Crnice se u Šibenik nije smjelo ići pješice već se išlo kaićem na vesla. Kasnije između 1914. i 1915. kada su otvorena gradska vrata da i Crničani mogu u grad on nikada nije išao u Šibenik bez dvije kubure za pojasom. U to su vrijeme odnosi između Crničana i Šibenčana bili prilično, da tako kažem, složeni. Crničani nisu bili građani. Sve što je bilo izvan onih zidina koje postoje i danas bilo je vanka grada i to se nije smatralo pravim Šibenikom, a Crničani su k tome bili i poseban etnos.

S druge strane moja majka Tonka rodom je iz drevne šibenske obitelji Čala. U knjizi šibenskih prezimena Čale se spominju već u 16. stoljeću, a i danas ih ima u Šibeniku. S majčine strane imam dosta rođaka u Šibeniku. Moji su rođaci recimo Mirko Čala direktor Vinoplod-vinarije i dr. Zoran Čala je jedan od najpoznatijih naših kirurga koji je prvi u Hrvatskoj i na Balkanu uveo endoskopiju. Majka mi je bila kućanica. Ona je podrijetlom iz obitelji imućnijih težaka koji su živjeli od zemlje ali su imali i svoje težake koji su radili za njih kada je trebalo.

 

 

Uzduž i poprijeko Kraljevine Jugoslavije
Naša kuća nalazi se iznad bivšeg brodogradilišta. Djed  je  imao je šesnaestoro djece. Stjecajem okolnosti moj je otac jedini bio školovan. Što više bio je izvrstan učenik šibenske gimnazije pa je uspio dobiti državnu stipendiju i nakon mature otići na studij u Touoluse u Francusku. Kao diplomirani inženjer kemije iz Francuske se vratio u Šibenik, tu se zaljubio u šibensku curu i oženio se ali u Šibeniku nije mogao ostati. Kao državni stipendist nije se po završetku studija mogao zaposliti tamo gdje je želio već tamo gdje su ga rasporedili. Zbog karaktera svog posla i znanja kojeg je stekao morao je često seliti pa sam i ja do svoje šeste godine sa svojim roditeljima nakratko živio u skoro svim mjestima Kraljevine Jugoslavije u kojima su postojale rafinerije nafte i centri koji su snabdijevali željeznicu.

 

 

Šibenčanin rođen u Beogradu,a odrastao u Zagrebu

Tako se dogodilo da sam se rodio u Beogradu, gdje je moj otac tada službovao, a odrastao sam u Zagrebu, gradu u kojem živim od svoje šeste godine. U Zagreb smo se doselili na početku Drugog svjetskog rata kada se Kraljevina Jugoslavija raspala i tu smo ostali ali nikada nismo prekinuli vezu sa Šibenikom. Dolazili smo u Šibenik redovno svake godine, svakog ljeta. Otac i majka dolazili su u Šibenik jer su željeli barem malo vremena provesti s obitelji i uživati u onim stvarima u kojima se može uživati samo u Šibeniku jer ih u Zagrebu nema. Godinama smo dolazili u našu obiteljsku kuću u Crnici dok su u njoj živjeli moji stričevi. S vremenom su se svi raselili, rasuli. U toj kući još uvijek živi netko od moje daljnje rodbina ali se obitelj više ne okuplja tako intenzivno.

 

Jadrija

Iako odavno nema tih obiteljskih okupljanja ja i moja obitelj u Šibenik dolazim svake se godine. Ljeta provodim na Jadriji u vikendici koju je izgradio moj otac, a ja sam je dogradio. U Šibenik i na Jadriju dolazio sam još kao dijete. Poslije Drugog svjetskog rata iznajmljivali smo one kućice tamo kod pošte, čak se u najam davao i dio pošte. Jedne godine je otac došao do nekih novaca pa jer na Jadriji sagradio vikendicu, malo sam i ja pomogao, a kasnije smo je proširili i sada smo svake godine barem mjesec dana na Jadriju. Šibenik i Jadriju voli i obitelj moga sina pa bih rekao da se sada i generacijski vraćamo Šibeniku i da su naše veze sa Šibenikom snažene čak više genetski nego sentimentalno. Moj sin Nikša, već imenom daje do znanja odakle je jer je naslijedio ime svog djeda. Konačno on se i oženio Šibenčankom. Svoju suprugu nije upoznao na Jadriji kao što bi se moglo očekivati već u Zagrebu ili čak u Beču. Kada ju je doveo kući moja supruga Lavica, kazala je: -Jadan mi bog!. Treba je razumjeti jer imala je svekrvu Šibenčanku, a sada je dobila i snahu iz Šibenika.
Moja djeca pa i moji unuci iako su rođeni Zagrepčani govore za sebe da su da Dalmatinci, Šibenčani. To mi je drago. Drago mi je da su ostali, niču i traju ti naši zavičajni korijeni.

Ja sam dakle čovjek s dva zavičaja. Za sebe kažem da sam Šibenčanin, a od šeste godine živim u Zagrebu pa i njega osjećam kao svoj zavičaj. U osnovnu školu krenuo sam još u Beogradu. Otac me je upisao u školu francuskih popića. On je izvrsno govorio francuski i jako je cijenio francusku kulturu pa je bilo logično da mene, sina jedinca, upiše u izvrsnu francusku školu. Bila je to dobra škola u kojoj se govorilo samo francuski ali kada je počeo rat morali smo otići iz Beograda i vratiti se u Zagreb tako da sam prvi razred osnovne škole započeo u Beogradu, a završio u Zagrebu.

 

Ratno djetinjstvo

Bio sam neizmjerno živo dijete, stalno sam bio vani na ulici, a bio je rat. Vremena su bila teška, pogubna. Rizik je bilo čak i ići u školu koja je radila i nije radila. U tim teškim danima roditelji su pokušavali svoju djecu držati što dalje od ulice jer je u ratnim vremenima ulica bila pogubno opasna. Mi klinci već smo pušili i preprodavali svašta, imali smo oružja, ja sam čak imao i nagaznu minu. Kada je rat završio ostalo je toliko streljiva da smo pucali i pravili takozvane staljinove orgulje od metaka koje smo otvarali i iz njih vadili barut. Kada bi mi naše orgulje aktivirali svjetleći meci letjeli su iznad Zagreba kao vatromet. Pucali smo na sve strane da je to bilo strašno. Najgore je što sam se igrao s upaljačima za ručne bombe i pravo je čudo da nisam stradao jer su ta krezitna punjenja jako osjetljiva i prasnu čim ih se malo jače udari. Mi smo s tim svašta radili, stvarno je nevjerojatno što smo ostali čitavi.

Da ne bih bio stalno na ulici otac me je najprije poslao da učim slikanje. Dao me je nekoj rigoroznoj učiteljici pa to nije išlo. Onda me je dao da učim njemački ali ni to nije išlo. Bio je zabrinut jer je svakako želio odvući me s ulice i navesti da se barem nekoliko sati dnevno bavim nečim korisnim. O tome je jednom razgovarao sa dvojicom Šibenčana koji su tada živjeli u Zagrebu, a s kojima je ponekad znao zaigrati na karte, svećenikom don Krešom Zorićem i jednim Dunkićem. Taj don Krešo savjetovao oca da bi bilo najbolje da me dade da učim violinu jer da škola traje dva sata dnevno i da će me to držati barem malo dalje od ulice. Tako sam počeo učiti svirati violinu. U početku je bilo teško i mukotrpno. No otac i majka bili su jako strogi. Nisu popuštali. Prisilili su me da moram svirati i to svaki dan dva sata. To je bilo jako dugo. Dečki su me zvali da dođem igrati nogomet s njima, a ja sam morao svirati. U početku mi je sve to jako teško padalo. To mi je bila teška tlaka. Mučio sam se. Ali prsti su mi dobro radili i brzo sam učio. Imao sam sreću što sam dospio u ruke profesorice Renate Senečić koja je nas, svoje đake, odgajala tako da smo se više igrali nego što smo učili i radili pa mi je violina uz igru bila jedan oblik djetinjeg iživljavanja.

 

Bit ću glazbenik
Zavolio sam taj instrument i već u četrnaestoj ili petnaestoj godini donio odluku da ću se baviti glazbom. Već tada sam znao i bio siguran da ću biti violinist. U obitelji se prije mene nitko nije bavio glazbom. U kući nitko nije znao note i nije poznavao glazbu, nitko ništa nije svirao niti je glazba bila osobito prisutna u našem životu. Doduše jedan moj stric je svirao bisernicu na svadbama ali to nije bilo ništa seriozno. Dakle rat i životne okolnosti prisilili su me da učim violinu pa sam tako silom prilika i neprilika postao violinist.

To što je bio rat i što su bile teške prilike nije ni olakotna ni otežavajuća okolnost ali je pomogla da krenem putem glazbe koji je obilježio cijeli moj život. U svačijem životu okolnosti igraju važnu ulogu ali sada znam - važno je da postoji netko tko će mladog čovjeka usmjeriti i pokazati mu životne putove kojima može ići.

 

Nagrada za trud i odricanje

U Zagrebu sam nakon osnovne škole završio klasičnu gimnaziju i onda upisao Muzičku akademiju. Prije toga sam violinu učio i privatno kod profesora Humla. On je tada bio najveći muzički pedagog kod nas. Usporedo s gimnazijom išao sam u srednju muzičku školu tako da je violina bila prisutna kroz cijelo moje školovanje. Bilo je zbog toga puno odricanja od stvari koje su moji vršnjaci kušali, iskoristili i uživali. Vrlo rano, još kao student Muzičke akademije ušao sam u ansambli Zagrebačkih solista i u njemu ostao do kraja njegovog postojanja. Bio sam još student, a već sam radio i u Simfonijskom orkestru RTV Zagreb. Nikada mi nije bilo dosadno. Za sve mlade ljude neizmjerno je važno da znaju organizirati svoje vrijeme. Koristiti vrijeme maksimalno u svakom trenutku naučio sam u klasičnoj gimnaziji jer sam već tada morao na oba kolosijeka dobro i uspješno raditi. Kada sam došao na Muzičku akademiju imao sam formirane radne navike pa sam mogao ispuniti sve te jako velike zahtjeve s kojima sam se suočio. Radio sam i studirao ili bolje rečeno studirao sam i radio istovremeno. Od 1957. godine već sam u Zagrebačkim solistima bio profesionalni glazbenik. Tamo sam imao puno radno vrije iako sam još studirao. Nemojte misliti da pretjerujem kada govorim o važnosti ekonomije vremena i ekonomizaciji resursa vremena koje je čovjeku dano. Racionalno gospodarenje vremenom, radne navike i dobar raspored posla, navike koje sam tada stekao, dragocjene su mi i danas jer stignem bez stresa i žurbe obaviti sve svoje poslove i k tome raditi kućne poslove. Sam popravljam instalacije, zidam kada treba…a imam vremena i za slikanje.

Koncert u Skradinu - veliku uspjeh u karijeri

Tijekom karijere nastupao sam gotovo po cijelom svijetu. Nisam nikada svirao recimo u Albaniji i tu u Puščoj Bistri. Eto tu nisam bio i malo me je sram. Upoznao sam veliki broj ljudi, veliki broj zemalja i to je moje osobno ogromno, neprocjenjivo bogatstvo. Nastupao sam po cijelom svijetu ali uvijek sam se vraćao u Zagreb, u Šibenik jer sam osjećao da tu pripadam i da mi je tu mjesto.

Ima koncerata koji vam se usjeku u pamćenje. Obično su to velike koncerti u velikim svjetskim dvoranama. To se naravno pamti ali ja nosim kao dragu uspomenu recimo koncert u Skradinu. Nećete mi vjerovati ali taj nastup u Skradinu bio je veliki uspjeh u mojoj karijeri. Svirali smo u skradinskoj crkvi. Bio je to koncert za violinu i gitaru. Crkva je bila puna ljudi, našeg domaćeg svita, i bila je blaženo tiha. Bio je to zbilja dojmljiv koncert za divnu, iskrenu publiku. Nakon koncerta prišao mi je jedan čovjek i rekao da je prvi puta na koncertu klasične glazbe i da mu se to puno dopalo ali da ga jako zanima jedna stvar pa bi mi bio zahvalan da mu je objasnim.
-Koja vas barba stvar zanima?
-Reci ti meni sinko ovo sve što smo slušali jel to sve izašlo iz ove kašete? - pitao je pokazujući prstom na moju violinu
-Je.
-E onda svaka ti čast!

 

Vjera Bukić i Stari prijatelji


Nakon koncerta išli smo na večeru. Bila je to jedna od najljepših večera koje pamtim. Jeli smo izvrstan pršut i školjke. Međutim nisu pršut, školjke i divni domaćini bili ono što me se najviše dojmilo. Tamo je u neku uru došla među nas jedna klapa, jedna grupa Šibenčana koji su prekrasno svirali i pjevali. Bili u to legendarni Stari prijatelji! Te godine je zadnji puta s njima pjevala pokojna Vjera Bukić. Ona je pjevala prekrasno. Pjevala je kao slavuj, kao anđeo. Ne, ne Pariz, Peking, London ili Venecija, ono što pamtim to je taj Skradin, ta kašeta, ta crkva, ta večera i na vrhuncu ti Stari prijatelji i ta božanstvenaVjera…
Da, taj mi se Skradin zbilja usjekao u pamćenje. I lani sam svirao u Skradinu. Danas su tamo neki drugi ljudi, tamo je neki novi župnik ali nastupi u Skradinu su uvijek posebni i uvijek se tamo rado vraćam. Taj novi župnik je jeko dobro upućen u povijest pa nam je pričao neke zanimljive stvari. Ja sam njemu pričao o mojim susretima s kašetom ali i skradinskoj zbirci starih crkvenih dobara, kaleža, srebra, slika, crkvene odjeće… koju sam imao prilike vidjeti, a on mi je kazao da to postoji i dalje, da to čuvaju i da mu je neugodno što je praktični sam sa svim tim baštinskim blagom. Pričao mi je i o slici na crkvenom svodu koja je modernije koncipirana od one koja što je stradala u ratu.

Čudne su te moje veze sa Skradinom. Znate ja imam jednu malu peć. To je stara peć na špirit, a potječe iz Maroka. Kupio sam je negdje, ne sjećam se više gdje, ali kada sam je otvorio u njoj sam našao rukom pisani dokument carinarnice u Skradinu. Skradin je nekada bio očigledno važan grad kada je imao i carinarnicu. Ta peć je lijepa je ali je vrjednija o od nje ta cedulja na kojoj piše Carinarnica Skradin.

 

Moj lijepi zavičaj


Kada malo bolje razmislim gotovo i nema mjesta u okolici Šibenika u kojem nisam svirao. Bio sam svuda. Poznajem dobro Vodice, Betinu, Murter, Tisno… Jedne godine Pavle Roca organizirao je neke koncerte pa smo svirali i po marinama. Darko Petrinjak i ja. Gitara i violina. Tako sam upoznao te divne krajeve i te divne ljude, svoj lijepi zavičaj. Jedna je večera nakon koncerta u Murteru bila tako dobra da sam tamo zaboravio svoju violinu. Morao sam se panično vratiti po nju. Bilo je jako lijepo. Svirao sam i u Primoštenu. I odatle nosim lijepe uspomene.

 

Rrahim Ademi

Nikada neću zaboraviti jednu večeri i jedan koncert u Šibeniku gdje smo svirali da se skupe sredstva za Društvo Šibenčana i prijatelja Šibenika u Zagrebu. Svirali smo Maksim Mrvica i Trio Orlando ali je na taj koncert je došao i general Rahim Ademi koji je tada već bio u pritvoru u Hagu. Dozvolili su mu da dođe. Došao je i general Joso Juras koji je sada veleposlanik Hrvatske u Tuzli. General Ademi pridružio nam se i na večeri poslije koncerta i tada sam ja od njega iz prve ruke čuo sve o Šibeniku za vrijeme Domovinskog rata, o obrani grada, o topivima koji su spasili Šibenik, o Žirju ali i drugim spasiteljima grada. Pomno sam slušao Ademija. Sve me je to jako zanimalo. On mi je kazao koliko su mu pomagali domaći ljudi i da bez njih ništa ne bi uspio. Nas dvojica smo vodili jedan duuugi, duuuugi razgovor o topovima. Zašto? Ja vam imam malu vikendicu na rijeci Mrežnici koju sam bio dao na raspolaganje 110. brigadi HV, a ona je tamo imala svoje topništvo. Ta brigada imala je topove od 130 i 110 milimetara. Znao sam da su veliki i da su s lafetom dugi šesnaest metara ali nešto više o njima nisam ništa znao. A onda sam sreo Ademija koji je znao sve o topovima pa sam ga pitao i on mi je objasnio sve me je zanimalo - čije su proizvodnje, u čemu je razlika među njima, kako funkcioniraju... Svi su mislili da nas dvojica razgovaramo o glazbi, a mi smo pričali o topovima.

Šibenik kao inspiracija

Kada dođem u Šibenik volim biti s prijateljima ali mene nekako više mami taj jedinstveni ambijent, više me privlači Šibenik kao grad i priroda oko njega. Volim slikati, a Šibenik mi je vječni izvor inspiracije. Imam u Šibeniku i svoj brod. Volim s njim zaploviti. Ali brod treba održavati. Bod je obveza. Treba staviti koper, treba motor urediti ali treba po kući na Jadriji nešto popraviti, urediti… Često nemam vremena ni za što drugo pa ni za baciti tunju i loviti ribu. Uglavnom volim biti u prirodi, upoznavati nove ljude, a moji ljudi s kojima sam se družio u djetinjstvu i mladosti izgubili su se negdje kroz sve te godine. Svatko je otišao nekim svojim putem pa i ako se sretnemo teško nam je naći teme koje nas povezuju pa i sjetiti se uspomena koje dijelimo. Neke nisam viđao desetljećima, neke nisam vidio i duže od 50 godina. Vrijeme na žalost čini svoje.

 

Neuspjela misija

Ja sam, kao što rekoh, Šibenčanin iako živim u Zagrebu. Želio sam učiniti nešto za svoj grad. Recimo želio sam pomoći da Šibenik dobije školovane glazbenike. Zapazio sam dvije Šibenčanke za koje sam mislio da bi mogle biti pokretači glazbenog života i temelji glazbene kulture Šibenika ako se nakon Muzičke akademije vrate u svoj, u naš grad. Jedna je od njih bila je izvrsna ali nije se vratila u Šibenik već je ostala u Zagrebu. Kada je dobila mjesto u Filharmoniji Šibenik je više nije zanimao. Druga nije bila tako dobra kao ona prva. Nije prošla na prijemnom ispitu ali ipak smo je primili. Kazao sam joj otvoreno da nije napravila dovoljno da bi bila primljena, a ona se pravdala da ju je omelo jugo. Upozorio sam je da poziv za koji se opredijelila nema veze ni s jugom i s burom. Kada je koncert zakazan nema izgovora. Mora se biti u najboljoj formi i dati sve od sebe. Kazao sam joj da je primljena da bi mogla u Šibeniku odgajati glazbenike bolje od nje, a ona mi je na to kazala:
-Profesore ja ne ni živa ni mrva se ne kanim vratiti u Šibenik.
Tako su se izjalovile moje želje da odgojim glazbenike koji će se vratiti u Šibenik i podići glazbeni život i glazbenu kulturu Šibenika na višu razinu.

 

Nera Gojanović

Očito Šibenik još nije mjesto gdje je koncertni život ili život općenito dio potrebe da se i ovakva vrst muzike cijeni i sluša.
Sada se ko toga jako trudi Nera Gojanović i ona ima veliku i značajnu ulogu u poimanju glazbene kulture u Šibeniku, gradu koji je nekada bio mnogo više i imao veći značaj na tom glazbenom planu nego danas. Šibenik je izgradio teatar, imao je svoju operetu, imao je svoju operu, imao je publiku… danas se sve to nekako promijenilo na štetu glazbe i glazbene umjetnosti.

Šibeniku će trebati još dosta vremena da neke stvari posloži kako treba, a to će se dogoditi tek onda kada ova kriza mine i kada ljudi osjete potrebu da kultura i umjetnost budu dijelom nečega što među ljudima čini jednu korespodenciju da bi bili bolji, vrjedniji i sadržajniji. Ako toga nema onda je, vjerujte mi, svaki trud uzaludan. Ovo govorim o Šibeniku u najboljoj namjeri jer ni u Zagrebu nije stanje puno bolje ali Zagreb je veliki grad pa se to manje vidi. Ondje uvijek postoji jedna grupa ili sloj ljudi koji su ostali na toj tradiciji. Ali ako se posluša radio onda se vidi da svaka postaja ima možda tri minute glazbe između pop, rock i zabavne muzike da bi prikratili vrijeme ljudima koji rade neki drugi posao. Danas smo se sveli na to da u klozetima, liftovima i čekaonicama imamo neku glazbu koja bi trebala biti razbibriga ali koja nema nikakvog sadržaja. Koncerti su dio nečega do čega se dolazi odgojem. Nije dovoljna smo glazbena škola ili škola koja se bavi umjetnošću, neophodan je odgoj publike. Nera Gojanović dobro radi, ima dobru namjeru i jasnu viziju ali da joj nije lako to jako dobro znam.

Bez radnika nema kulture

Jednom sam razgovarao s jednim od gradonačelnika Šibenika nakon što su ugašene i srušene šibenske tvornice. Kazao sam mu da više nema radnika koji su hranili svoje obitelji pa nema više nikoga tko bi hranio i kulturu. Puno je ljudi ostalo na ulici, grad se počeo pretvarati u dućane, a sada se sve potrošilo i sve je otišlo k vragu. Kada sam ga pitao ima li nekih drugih zanimanja koje bi bilo moguće ponuditi ljudima umjesto poslova koji su nestali on mi je kazao da gradski dužnosnici nisu menadžeri i da to nije njihov posao. Tada sam vidio da u političkim sferama vlada drugačije razmišljanje od onoga koje bi ljudi očekuju i koje im može donijeti bolji život i sigurniju egzistenciju. Je li sada drukčije? Ne znam jer ne živim dolje ali prema onome što imam prilike čuti stanje se nije promijenilo.


 

Koncert na tvrđavi svetog Nikole

Ne mogu se sjetiti svog prvog nastupa u Šibeniku. To je bilo davno. Znam da smo svirali u teatru ali jedan od najljepših koncerata u mom životu, sa Zagrebačkim solistima i s Triom Orlando, nije se dogodio u teatru nego u tvrđavi sv. Nikole u kanalu sv.Ante. To je bilo zbilja veličanstveno. Sjajno! Uzvišeno! Ah, taj ambijent. Šteta što se to nije održalo i preživjelo. Znate to je malo izvan ruke ali se pokazalo da tamo ljudi neizmjerno rado dolaze. To je predivan ambijent. Tako nešto nemaju ni engleski dvorovi. To što je učinio Branko Viljac to je bilo nevjerojatno. Trebalo je zbilja potruditi se da se tamo organizira koncert. Trebalo je i klavir dovući. Sjećam se da je tada došla prvi puta naša obalna straža, da je plovio novi brod Lučke kapetanije, u tvrđavi je vladala atmosfera koju je teško zamisliti. One baklje, one sige koji vise sa stropa, one velike prostorije, ta divna publika, ta voda koja kapa… to je bilo čarobno, imao sam osjećaj kao da sam u nekakvoj škrinji s blagom. Poslije toga je bila jedna strahovito dobra večera pripravljena po samostanskim receptima. To je bilo nešto neviđeno. Proputovao sam cijeli svijet ali tako nešto nisam vidio ni doživio.
Mi smo malo kasnili i od te večere su nas dočekala samo dva velika kostura od zubataca ali taj koncert je bio, uuu, nešto fantastično. Moji kolege iz Trija Orlando Krpan i Petrač kažu da u životu nisu ništa slično doživjeli.
Koncert Tria Orlando na tvrđavi sv Nikole bio je besprijekorno organiziran s obzirom na teškoće s kojima su se suočavali organizatori. Zbilja nije lako tamo dovući klavir, postaviti pozornicu, urediti gledalište i osigurati sve ono što je potrebno da bi se moglo uživati u glazbi. Sjećam se da je i prijevoz publike funkcionirao izvrsno, da su se svi angažirali i da je općenito bila jedna sjajna atmosfera. To je bilo jedinstveno, neponovljivo. Bila je uređena i terasa tvrđave, a dolje, ta dvorana, te baklje, to je fabulozno.

 

Violina iz Šibenika mi je najdraža

A znate li da sam i svoju violinu kupio u Šibeniku? To je violina talijanskog majstor graditelja instrumenata Enrica Rocca. On je bio učenik Stradivarijem. Rocca je bio pijanac, alkoholičar pa je svašta radio, a njegovi učenici su krali njegove etiketa i stavlja li ih na svoje instrumente da bi ih skuplje prodali. Bio je to jedan sveopći kažin. Međutim gradio je vrhunske violine prekrasnog zvuka. Violina koju imam nije tipična Rocca violina no to za ovu priču nije bitno. Koliko znam u Šibeniku su postojale tri violine tog talijanskog majstora. U Šibenik ih je vjerojatno u razdoblju između dva svjetska rata donio neki preprodavač i prodao ih imućnim Šibenčanima. Jednu je kupila obitelj Pasini, jednu obitelj Šare, a treću obitelj Rizmondo. Ja sam bio jako zainteresiran za te violine i svakako sam želio kupiti jednu od njih.Obitelj dr. Rismonda mi je nije htio prodati već me je uputio da pitam kod Pasinija ali on je već bio otišao iz Šibenika. Ja sam došao iz Splita i trebao sam čekati. Naišao je tadašnji šef šibenske policije Ivan Ninić i pitao me što čekam. On je odmah angažirao svoje policijske veze da ga nađui riješio je to u trenu. Imam četiri – pet violina međutim ova mi najviše odgovara i njen zvuk mi se najviše dopada. Ima snagu i ljepotu. Ljepotu i toplinu njenog zvuka prepoznaju i oni koji nisu glazbenici. Eto tako je i moja violina iz Šibenika.
 

Iz kategorije: Volim Šibenik