Svojim anđeoskim sopranom, kojim ne zaostaje za opernim divama, Stella Čubrić, članica klape „Skradinke“ osvaja publiku. Rijetki znaju da je to samo jedna od odlika te rođene Zeničanke, akademske slikarice, sada učiteljice likovne kulture u Osnovnoj školi Vidici koja se nakon Sarajeva Zagreba i Knina skrasila u Šibeniku i svojim radom i hobijima promiče lokalnu sredinu, ali i gradi mostove među svoja dva zavičaja, između Šibenika i Sarajeva. Članica je šibenskog „Kola“, predsjednica Vijeća učitelja likovne kulture Šibensko – kninske županije, a aktivna je i u svojoj župi sv. Ante na Šubićevcu što je više nego dovoljno razloga za razgovor s njom za časopis „Volim Šibenik“. Srdačna, širokog osmijeha i otvorenog srca iz čega se lako dade iščitati neposredna, bosanska duša primila nas je uz pravu bosansku baklavu u stanu na Šubićevcu u kojem su zidovi ukrašeni njezinim apstraktnim slikama koje puno govore o njoj i njezinom temperamentu.
Kako se rođena Bosanka našla i snašla u dalmatinskoj klapi i u dalmatinskoj glazbi?
Na nagovor gospodina Ive Mikuličina postala sam članica klape „Skradinke“. Mene je njemu preporučio kolega Mate Višić koji me je čuo kako pjevam u župnom zboru na Šubićevcu. Ja sam bila stvarno iznenađena i odmah sam gospodinu Mikuličinu rekla da je pomalo nespojivo da jedna Bosanka pjeva u dalmatinskoj klapi. Puno bi više priličilo da pjevam sevdalinke ili duhovnu glazbu. Pa ja ne znam ni dalmatinski dijalekt, ali on me uspio nagovoriti i, evo, sa „Skradinkama“ sam već četiri godine. Cure su odlične i mislim da sam se dobro snašla.
Ruža Pospiš Baladni: „Mala završi solfeđo i ja te primam!“
Krenimo od početka Vašeg životnog puta. Kako to da netko s takvim glasom i sluhom završi na likovnoj, a ne na glazbenoj akademiji?
Ma oduvijek sam voljela pjevati, ali nemam nikakvo glazbeno obrazovanje. Još kao djevojčica odlučila sam da ću biti umjetnica. Rodila sam se i Zenici u kojoj sam završila osnovnu školu. U sedmom razredu sam već znala da želim biti likovna umjetnica i cilj mi je bio upisati Umjetničku školu u Sarajevu, odakle mi potječe otac. Nije bilo lako privoljeti roditelje da me nakon osnovne škole puste na školovanje u Sarajevo, ali sam uspjela u svom naumu. Dvoumila sam se između glazbe i likovne umjetnosti, ali kako nemam nikakvo formalno glazbeno obrazovanje prevagnula je likovna umjetnost. Kad sam došla u Sarajevo stric me je nagovorio da se uključim u pjevački zbor „Slobodan Princip Seljo“, kao, kad već volim pjevati zašto se ne bi i u tome okušala. Pristala sam i evo pjevam već 30 godina. S tim sam zborom obišla pola Europe. Dirigent nam je bio poznati glazbenik Miroslav Homen koji je bio i direktor riječke opere. To su bili moji glazbeni početci i tu sam otkrila ljubav prema glazbi. Kao studentica sam bila i solistica „Stella Banda“ koji je uglavnom svirao rock glazbu.
Kako to da niste pokušali solističku karijeru?
Nije da mi je to bilo strano. Kada sam završila Likovnu akademiju u Zagrebu otišla sam na Glazbenu akademiju sa svojom kolegicom Darinom Blaće, čisto da me posluša Ruža Pospiš Baladni. Ona mi je kazala: „Mala završi solfeđo i ja te primam!“, ali bilo mi je kasno za takvu karijeru s 26 godina. Život me odnio nečemu drugom. Kolegica koja mi ponekad pomaže sa savjetima u pjevanju Ana Grubić Miškić, profesorica u šibenskoj glazbenoj školi mi kaže da sam ja čisti natursinger. To je Bogom dani glas i ništa više. Ja znam da imam nedostataka u pjevanju, ali kroz praksu to pokušavam ispraviti. Kada sam došla na studij u Zagreb, također na nagovor mog strica, uključila sam se u crkveni zbor u Palmotićevoj i nastavila pjevati, a moja pjevačka karijera stagnirala je jedino dok sam radila i živjela u Kninu. Čim sam došla u Šibenik postala sam članica župnog zbora na Šubićevcu i Pjevačkog društva „Kolo“, a nakon toga klape „Skradinke“.
Sama kroz pakao rata iz Sarajeva u Zagreb
Profesionalno ste se ipak okrenuli likovnoj umjetnosti. Zašto ste i kako iz Sarajeva došli studirati u Zagreb?
Ja sam najprije u Sarajevu upisala Likovnu akademiju, ali ubrzo je počeo rat koji je paralizirao život u tom gradu tako da nisam mogla niti pohađati studij. Nisam se s tim pomirila pa sam odlučila studij nastaviti u Zagrebu u kojem sam imala dosta rodbine. U Zagreb sam, došla nakon jedanaest mjeseci rata u Sarajevu. Pri upisu na Akademije u Sarajevu odmah se opredijelila za grafiku i grafički dizajn iako se danas više bavim slikarstvom jer je grafika zahtjevna. Traži i prostor i posebnu opremu i pribor, a slikarstvo je u tom smislu manje zahtjevno. Nakon dvije godine studija u Sarajevu odlučila sam se prebaciti u Zagreb. Moji su roditelji ostali zatočeni u ratnom Sarajevu, a ja sam uspjela izići kao studentica, zahvaljujući vezama i vezicama. Iz Sarajeva sam izašla u jednom dječjem konvoju s kojim sam došla do Kiseljaka, a kasnije sam krenula kroz ratno područje sama. Nakon šest dana stigla sam u Split, a odatle u Zagrebu gdje sam upisala treću godinu primijenjene grafike kod profesora Zdravka Tišljara.
Od Zeničanke, Sarajke, Zagrepčanke i Kninjanke do Šibenčanke
Jeste li se lako prilagodili novoj sredini? Taj prelaz sigurno nije bio lak?
Naravno da mi je trebalo vremena da se snađem. Ali moja je obitelj velika tako da sam imala rođake i u Zagrebu. Oni su me prihvatili, a i ekipa na Akademiji je bila odlična. Na Akademiji u mojoj klasi kolegice su me naučile pravilno govoriti hrvatski, ispravljale su mi u početku svaku riječ. Brinule su se o meni, oblačile su me i hranile.
Jeste li kao studentica izlagali svoje radove'
Imala sam jednu izložbu u Kulturnom društvu „Napredak“ kada je moja prva slika otišla za Sarajevo, a izlagala sam i na Akademiji. Imala sam 60 slika od kojih je trideset izašlo u javnost.
Studirali ste grafički dizajn, primijenjenu grafiku, a okrenuli ste se slikarstvu?
Grafički dizajn je bilo nešto što sam željela, ali na kraju sam se ipak okrenula slikarstvu jer mi je to bilo nekako jednostavnije. Slikati možete gdje hoćete, ali za bavljenje grafikom treba puno više toga. U međuvremenu sam u Zagrebu upoznala svog supruga, također rođenog Zeničanina, udala se, rodila sina i život mi se dosta promijenio. Nakon što sam završila Akademiju dobila sam posao u jednom velikom fotolaboratoriju za profesionalnu izradu fotografija i tu sam radila četiri godina. Nisam mogla birati posao, a kroz taj sam posao, koji je ipak blizak dizajnu upoznala i fotografiju kao umjetnički izričaj.
Zašto ste se iz Zagreba preselili u Knin?
Jednostavno, zbog posla. Nakon porodiljskog dopusta nije za mene više bilo mjesta i tom fotografskom studiju. Otišla sam u Ministarstvo obrazovanja i kazala: „Ja sam ta i ta, završila sam Likovnu akademiju i molim vas kažite mi gdje za mene ima posla?“ Predložili su mi Knin ili otoke. Izabrala sam Knin i 1998. godine zaposlila se u Prvoj osnovnoj školi kao učiteljica likovne kulture kada mi je sin ima tek četiri mjeseca. Knin je tada bio u tužnom stanju. Mnogima je bio više tranzitni grad nego stalno mjesto boravka, ali nisam mogla birati. Bilo mi je bitno što sam napredovala u struci, u pedagoškom radu. Tada se nisam bavila ni pjevanjem ni slikarstvom. U Kninu sam radila deset godina, a onda me je na nekim skupovima uočio ravnatelj Osnovne škole Vidici Darko Relja i kada se otvorilo radno mjesto učitelja likovne kulture pozvao me u Šibenik. Tako sam nakon Zeničanke, Sarajke, Zagrepčanke i Kninjanke konačno postala Šibenčanka.
Život kao izvor inspiracije
Kada ste se vratili slikanju?
Prije tri godine. Motivirao me je kapelan u župni na Šubićevcu fra Damir Ćiro Čikara koji i sam slika. Ja sam prije Toga vodila likovnu radionicu za djecu. On mi je predložio da napravimo neku izložbu u župi. Rado sam to prihvatila uzdajući se u moje kolege iz Vijeća koji su se odmah odazvali. Među njima su bili Zdenka Bilušić, Antonija Modrušan, Velibor Janković i Milena Mikulandra te kolege iz Trogira i Splita. Odabrali smo vjersku tematiku, od muke Isusove, Uskrsnuća i slično, a sve smo slike poklonili Župi. Prije dvije godine smo s tom izložbom bili u Sarajevu. Budući da je naša župa svetog Ante palo mi je na pamet da se povežemo sa samostanom i crkvom svetog Ante u Sarajevu. S nama su bile i „Skradinke“ i bili smo odlično prihvaćeni.
Što Vam je izvor inspiracije?
Pa to je jednostavno moj život. Moja prva izložba je bila vezana za moj životni put. Nazvala sam je „U snovima“, a slike su bile popraćene i stihovima koje sam napisala. Slike su čista apstrakcija, ali svatko tko me imalo pozna shvatit će da one predstavljaju mene, u njima prepoznaje moj život. Slike ne prodajem već ih poklanjam. Drago mi je da se ljudima sviđaju i da krase njihove domove. Sve što radim radim iz ljubavi i zbog dobrih ljudi, a živim od svoje nastavničke plaće i to mi je dovoljno.
Nemirnog ste duha i stalno gurate naprijed, u nove akcije. Lani ste organizirali i izložbu s vjerskom tematikom u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Njemačkoj, u Frankfurtu povodom 50. obljetnice te misije,a organizirali ste i nastup „Kola“ u Sarajevu.
Imam i neke organizacijske sklonosti tako da ne bježim i od takvih aktivnosti. Vodila sam svoje kolege slikare i klapu „Skradinke“ u Frankfurt na proslavu obljetnice Hrvatske katoličke misije i to je zaista bilo vrijedno truda. Gdje god idem ja idu i moje kolege. Potrpamo se u dva kombija i krenemo na ta putešestvija uz veliku potporu sponzora među kojima bih istaknula Turističku zajednicu Grada Šibenika, Nacionalni park „Krka“, Grad Šibenik. Šibensko – kninsku županiju i Gradski parking. Bez njih to ne bismo mogli organizirati. Odvela sam i „Kolo“ u Sarajevo. Bili smo smješteni u vrhbosanskoj bogosloviji, a koncert je zaista bio odličan.
Ljudi otvorenog srca su svugdje dobro došli
Postajete spona između dviju kultura koje dijelite, između Vaša dva zavičaja.
Jako cijenim i poštujem baštinu i tradiciju svake sredine u koju dođem i želim pomoći u njihovom promicanju, a volim i spajati ljude različitih kultura. Mogu najaviti da ću ove godine u proljeće organizirati izložbu svojih slika u Mostaru, u galeriji „Aluminij“, istu koju sam imala prije dvije godine u Šibeniku.
Čini mi se da je važan dio vašeg djelovanja i pedagoški rad, rad s djecom pa tako ne samo što ste vodili likovnu radionicu u župi na Šubićevcu i što Vam je to i posao, nego godinama vodite i likovnu radionicu na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku u kojoj potičete dječju maštu i kreativnost. Jedne godine ste oživljavali stare stolice, druge godine ste udahnuli novi život starim cipela, pa ste izrađivali šešire na tvrđavi, lepeze...
Djeca su sama od sebe kreativna, pogotovu djeca u najranijoj dobi pa do negdje sedmog – osmog razreda osnovne škole kada postaju malo uokvireni i zatome svoju kreativnost. Njih na likovno izražavanje nije potrebno posebno motivirati, dovoljno ih je pozvati na radionicu. Ja se u svom radu s djecom uglavnom vežem za baštinu koja mi je vječna inspiracija. Volim djecu i rad s djecom. Slikanje im je prirodno jer dijete čim uzme u ruke olovku počne najprije crtati.
Kako ste se snašli u Šibeniku?
Pa kad zbrojim što sve radim vjerujem da sam se dobro snašla i da su me ljudi prihvatili. Otvorena sam i neposredna, rado ljudima pomažem, volim druženje i mislim da je to dovoljno. Ljudi otvorenog srca su svugdje dobro došli pa tako i u Šibenik.
