Svjedoci smo ovih dana predizbornih obećanja o različitim projektima za razvoj Šibenika i ljepši život u njemu, ali autori tih projekata kod nas su uglavnom političari i dužnosnici koji rijetko slušaju kreativne stručne pojedince s referencama koje su stekli i izvan Hrvatske. Dobar primjer za to je Aleksandar Ljahnicky, poznati hrvatski arhitekt koji je gotovo svim šibenskim gradskim vlastima, osim ove aktualne jer je već u poodmakloj dobi sa svoje 84 godine, nadobudno predlagao mnoge već razrađene projekte, ali su svi na to ostajali gluhi.
Taj je šibenski gimnazijalac od 1958. godine, kada je diplomirao na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, do danas projektirao izložbene paviljone u 35 zemalja svijeta, ostvario deset total dizajn projekata i sistema vizualnih komunikacija, autor je projekata više od 30 interijera galerija, prodajnih salona, predstavništava i poslovnica, dizajnirao je više desetak kataloga, kalendara i omotnica gramofonskih ploča, dobitnik je dvadesetak nagrada za spomenike, grafički dizajn i plakate, potpisao je tridesetak projekata za hotele, pozornice, izložbe... Osmislio je golemi broj kulturnih i promidžbenih projekta poput Proljetnog i Jesenjeg zagrebačkog velesajma, Međunarodnog sajma mode u Ljubljani, Vina Hrvatske, Vina Makedonije, Moderne galerije u Beogradu, Omladinskog doma u Zagrebu, radio je idejna rješenja za Auto – moto saveza Hrvatske, Podravku, Philips... Objekti po njegovim zamislima podignuti su u Stockholmu, Beogradu, Trstu, Beču, Damsku, Tunisu, Baškom polju, Zagrebu, Moskvi, Gracu, Göteborgu, Londonu, Bruxellesu, Nairobiju, Milanu, Hanoveru, Plovdivu, Brnu Leipzigu, Nurnbergu, Teheranu, Parizu, Budimpešti, Bagdadu, Pekingu, Abidjanu, Kuvajtu, Amanu, Pragu i Lozani. Potpisao je četiri kazališne scenografije, 14 TV dizajna, a organizirao je i pet samostalnih izložbi. Punih 18 godina bio je direktor scenografije HTV-a te četiri godine direktor dizajna Oglasnog zavoda Hrvatske (OZEHA), a dizajnirao je i veliku izložbu u šibenskom Muzeju u povodu 900 godina šibenske biskupije.
Posljednjih godina živi uglavnom u New Yorku kod kćeri Andree koja je također uspješna arhitektica. Međutim u mislima je u Šibeniku. Grad svoje mladosti nikada ne zaboravlja, a duge letove avionom koristi za razradu projekata koji bi Šibeniku mogli donijeti ugled i prosperitet.
-Šibenik mora prije svega srediti svoje prostorno – planske dokumente. Njih se mora raditi u Šibeniku, a ne u Urbanističkom institutu Hrvatske iako ja jako uvažavam tu instituciju. Najvažniji je Generalni urbanistički plan. GUP je strategija prosperiteta grada, slika neminovnog bojnog polja na kojem počinje i dobiva se rat za razvoj, napredak... za bolji život. Arhitekti koji na njemu rade moraju poznavati svaku uličicu, svako pročelje, svaku travku, svaki metar obale i svaku uvalicu. Moraju osjećati tu ljepotu kamena, mirise Doca i Paklene, moraju misliti za dobrobit grada, poznavati ga u dušu, voljeti ga. Neka mi oproste kolege koji su radili dosadašnje GUP-ove ali imam osjećaj kao da su zalutali na neki nepoznati teren, u neki tuđi grad. Zato su valjda nastali i snažni otpori prema njima. Arhitekti i urbanisti svakodnevno moraju biti na usluzi gradonačelniku, da bi on u svakom trenutku mogao potencijalnim investitorima predočiti strategiju razvoja grada i gradske prioritete. Kapital je plah. Ako ulagač osjeti da mu investicija nije sigurna, da grad u koji dolazi luta, da nema čvrstu strategiju, on se ljubazno zahvali, ode negdje drugdje, najčešće kod spremnije konkurencije, i ne vraća se više nikada, kaže on
Može li to Šibenik postići sam ili mu je potrebna pomoć sa strane?
Može sam ali mora dobiti i pomoć sa strane, ali ne zbog vlastitih slabosti već zbog toga da iskoristi šanse koje mu svijet pruža. Da se to može dokazao je izvrsni međunarodni natječajem za uređenje Drage. Pozorno sam pratio taj natječaj koji je u potpunosti je uspio, a izabran je izuzetno kvaliteta rad. Taj natječaj zorni je primjer uspješne, gotovo uzorne suradnja između uprave grada, privatne firme, dakle investitora i struke. Tako treba nastaviti, a projekt Drage bez zadrške realizirati. Kada sam spomenuo pomoć sa strane mislio sam na praksu angažiranja svjetski poznatih arhitekata na uređenju Šibenika. To treba biti pravilo, normalna pojava, a ne eksces. Tako je nakon Drugog svjetskog rata radio razrušeni Berlin, tako već dugo radi Tokyo, tako je počeo raditi New York. Najsvježiji primjer je Bilbao. Taj je grad, poput Šibenika, potonuo u sivilo. Za njega kao poželjnu turističku destinaciju jedva da je netko čuo, a onda se preko noći sve promijenilo. Bilbao je povukao hrabar potez i postao turistički pupak svijeta. Kako? Dao je jednom od najboljih arhitekata svijeta da projektira Guggenheimov muzej. Ta spektakularna zgrada doslovno je poput rakete lansirala Bilbao u turistički svemir u kojem je taj grad danas jedna od najsjajnijih zvijezda.
Mislite li da bi Šibenik mogao učiniti nešto slično?
Ne mislim. Znam. Šibenik je, što više, prije dvadesetak godina imao sjajnu priliku da bude, da tako kažem, Bilbao prije Bilbaa. Čuveni japanski arhitekt, svjetska ikona arhitekture, Tadao Ando želio je Šibeniku pokloniti svoj projekt za crkvu. Kad sam o tome razgovarao s nekim šibenskim kolegama rekli su mi da krivo razmišljam, da mi imamo dovoljno kvalitetnih arhitekata i da nam nisu potrebni stranci. Kakva greška! Da je Ando realizirao svoj projekt u Šibeniku, za bi Šibenik znao cijeli svijetu. Veliki arhitekti poput Andoa prave su svjetske ikone čiji su projekti globalne turističke meke.
Izjavili ste da Šibenik ima prostor koji je globalno perspektivnije od povijesne jezgre, Mandaline, Poljane, prostora Zablaća i Kanala sv. Ante?Na što ste mislili?
-Govorim o potezu od hotela Krka do platoa TEF-a. Moj prijedlog je jednostavan i nadasve financijski isplativ. Postojeći hotel valja srušiti kao i susjedni objekt da se dobije što veći prostor. Na tom bi mjestu trebalo izgraditi manji, ali krajnje komforan hotelsko-kongresni centar. Neka se ponovo zove Krka. Za projektiranje tog objekta ne bih raspisivao natječaj već bih ciljano pozvao nekog od najboljih svjetskih arhitekata. Na umu imam najbolje arhitekte koje ima ovaj planet. Hotel Krka smješten je na ključnoj lokaciji koja dočekuje došljaka s Poljane. Njega se vidi i s istoka i sa zapada. On se prva uočava kad se uplovljava u luku... Tu ne smije stajati arhitektura oštrih, ravnih linija. Tu treba izrasti najljepši arhitektonski cvijet – šibenska orhideja. A jedina na svijetu koja je stvarala poeziju od organičke arhitekture je Zaha Hadid. Pogledajte kakve je divote napravila u Dubaiju, Pekingu i drugdje širom svijeta. Imali smo šansu i nju pridobiti za Šibenik da je bilo više sluha na lokalnim razinama. Na žalost, ona je lani umrla.
Naši Šibenčani će sigurno reći: Ma baš bi takvi ljudi došli u tamo neki Šibenik koji nema novca niti da im plati avionsku kartu?
Do sada nam nitko nije došao jer nikoga nismo zvali. Ostali smo zatvoreni sami u sebe. S jedne strane mislimo da smo dovoljni sami sebi, a s druge se zbog nekih umišljenih kompleksa ustručavamo pozvati ljude koji nam mogu, hoće i znaju pomoći. Šibenik može privući koga poželi. I, vjerujte, nije sve u šoldima. Zar ne kaže tako i jedna divna šibenska pjesma?
Kako vi vidite taj dio Šibenika u perspektivi?
- Zamislite sada da ovaj razgovor vodimo uz kavu na terasi jednog takvog arhitektonskog bisera. Što mi s te terase vidimo? Vidim ružnu, dosadnu i opasnu usku cestu zatrpanu automobilima! Ne mogu shvatiti da nešto tako ružno i nefunkcionalno još uvijek postoji kada je rješenje tako jednostavno i u današnje vrijeme tehnički lako izvedivo. Treba samo ukrasti petnaestak metara od mora i sagraditi podzemnu dvosmjernu prometnicu s kontinuiranim parkiralištem. Svi gradovi, a pogotovo Šibenik, trebaju izbjegavati automobile. Bez automobila naravno ne možemo, ali neka se oni ne vide. Iznad takve podzemne prometnice moguće je urediti veličanstveno, široko šetalište, - lungo mare s maštovitim raslinjem, odmorištima, fontanama, igralištima za djecu, klupama za odmor i sanjarenje. Takvo šetalište treba izgraditi sve do platoa TEF-a. Tek sada dolazi kulminacije ove ideje odnosno onaj njen epohalni dio koji se bezuvjetno mora riješiti međunarodnim natječajem. Govorim o prostoru TEF-a. O tom šibenskom blagu. Taj plato je Božji dar ovom gradu. Sanjam o njemu već više od 20 godina. Još od dana kada sam prvi puta predložio, doduše ne rušenje, već preseljenje TEF-a na novu lokaciju. Što će tamo biti neka kažu najbolji arhitekti svijeta. Žiri natječaja također treba biti međunarodni. Prostor TEF-a toliko je vrijedan, zanimljiv i inspirativan da uopće ne sumnjam da bi se na natječaj javili najbolji, najutjecajniji svjetski arhitekti i autoriteti. Zašto Šibenik mora pozvati najbolje svjetske arhitekte? Zato što su Šibenik, njegova katedrala, njegova povijesna jezgra, njegova prošlost... baština Svijeta. Ako se zaista želi dobro Šibeniku, ako se želi da on doživi taj željeni prosperitet onda nije moguće rješavati prostor TEF-a od bazena do brda. Prostor TEF-a počinje sa starim hotelom Krka.
Dvadesetak ste godina doslovno zasipali Šibenik korisnim idejama i projektima. Podsjetimo na neke od njih!
-Mnogo toga sam servirao na stolove šibenskih gradskih uprava i dužnosnika tijekom više od 20 godina. O mojim se prijedlozima puno raspravljalo, njih se razmatralo... ali ni jedan nije ostvaren. Sijao sam sjeme razvoja na jalove stolove šibenskih dužnosnika. No još nije kasno. Svi su još uvijek vitalni i aktualni. Nabrojat ću samo ono što je bilo potpuno spremno za realizaciju. Na prvom mjestu je svakako projekt Šibenik Rivijera. Riječ je o brendiranju Šibenika kao turističkog proizvoda sa svim njegovim vrijednostima i bogatstvima. Pri tome sam imao na umu da je Šibenik središte nevjerojatno bogate i raznolike regije. Šibenik je zapravo jako lako brendirati jer on već jest brend. Bilo je potrebno samo pronaći okvir za sve ono što on ima. Išao sam tako daleko da sam izradio ne samo plakate već i zaštitni znak – logo Šibenik. Predložio sam znak u obliku stiliziranog slovo Š u bojama sunce, mora i zelenila. Postojala je i inačica sa šibenskom kapom. Predlagao sam zatim projekt Šibenik - grad skulpture po uzoru na Tachikawu, prekrasni dio Tokija pretvoren u svjetsku galeriju suvremene skulpture na otvorenom. Oni su pozvale na suradnju sve najveće skulptore svijeta i svi su se odazvali. Svima je to bio izazov. A kakav bi tek umjetnički izazov za njih bio ovaj naš divni Šibenik!? Kao primjer naveo sam Nürnberg, prekrasni stari grad u kojem se suvremene skulpture, savršeno uklapaju u njegove povijesne ambijente. Šibenik je upravo idealan stari grad u koji bi se savršeno uklopila suvremena skulptura. Za prvu takvu skulpturu predložio sam djelo Vjenceslava Richtera, bez sumnje našeg najboljeg suvremenog skulptora koji je živio tu, u Tribunju. Usporedo s tim osmislio sam osnivanje Šibenske klesarsko-kiparske škole. Šibenik je bogom dan za takvu školu. Sav je izrastao od kamena na kamenu, a ima i kiparsko – klesarsku tradiciju. Tu su stvarali Juraj Dalmatinac, Ivan Meštrović, Grgo Antunac, vječno mladi šibenski kipar Despot, pa sjajni Balin... Škola je trebala nositi ime Jurja Dalmatinca. Najviše mi je žao što Šibenik nije dobio Mediteransko slikarsko bijenale. Uz pomoć Ante Sorića i Jakše Bučevića Šibenik je prije 20 godina dobio potporu i preporuke Centra George Pompidou u Parizu i UNESCO-a da u njemu bude sjedište i središte Mediteranskog bijenala.. Pronađena je bila i palača u kojoj će bijenale biti održano, određen je bio i direktor bijenala - Pavle Roca. Ali i ta je prilika propala. Tadašnjem gradonačelniku Šibenika rekli su u Ministarstvu kulture da je za Šibenik bolje da se toga okani jer će imati jednu brigu manje. Tako je taj projekta na tanjuru dobio Dubrovnik. Uvjeren sam da bi vrijedilo ponovo aktivirati tu ideju. Nisam odustajao pa sam predložio novi projekt koji može pomoći uzdizanju i napretku Šibenika. Bio je to projekt osnivanja Muzeja vina. Takav muzej postoji u Melbourneu, ali Australija nema ništa što bi se moglo usporediti s vinskom tradicijom Šibenika. Čujem da se na području Promine i mog Podprominja događaju veliki pomaci u proizvodnji vina.To mi je drago. Snažno sam podržavao ideju Olge Palinkaš da se u Primoštenu izgradi Kulturni i filmski centar Orsona Wellesa. Osobno sam zagovarao tu ideju kod hrvatskih ministara. Obećali su da će pomoći. Obećali su ali... Možda bi Primošten ili Šibenik za početak trebali od Olge naručiti spomenik Orsonu Wellesu. Split takav spomenik ima, a s Orsonom nema ništa.
- U međuvremenu ste još dosta toga osmislili?
Šibenik bi, recimo, morao ponovno otvoriti Internacionalna škola baleta jer baletni svijet još pamti našu Anu Roje i Oskara Harmoša. Šteta je što njihovu kuću nisu kupili Općina Primošten ili Grad Šibenik. Ta kuća je svjetski spomenik povijesti baletne umjetnosti. Trebala je zadržati svoju baletnu funkciju. Šibenik ima sve preduvjete, sva umjetnička i moralna prava da organizira Festival filmske glazbe i Festival dječjeg filma. Mislim da obrazloženje nije potrebno: Relja, Brešan, Brešan, Lučev, Višnjić... Arsen Dedić jedan od najplodnijih svjetskih kompozitora glazbe za film i teatar. U svijetu postoji bezbroj vinskih staza i putova, a Šibenik bi mogao imati Staze hodočašća, Staze ufanja, nade i vjere. Šibenska biskupija ima nevjerojatan broj osobito vrijednih i zanimljivih sakralnih zdanja, povijesna jezgra Šibenika doslovno je protkana crkvama, samostanima i zavjetnim kapelicama, da ne spominjem brojnost i povijesnu vrijednost Marijanskih svetišta u šibenskoj biskupiji. To blago doslovno vapi za turističko – hodočasničkim itinererom, ali neodložno zahtijeva i još nešto jako važno. Šibenik to blago mora čuvati, a da bi bio uspješan mora imati instituciju, dakle Restauratorski zavod za spomeničku baštinu. Postoji embrio takve institucije u jednoj crkvici nasuprot katedrale gdje je baš na tim zadaćama radila Nada Bogdanović. O ljekovitom blatu samo se priča, a ništa se ne radi. Poznajem osobno investitore iz Japana koji bi željeli ulagati u zdravstveni turizam na šibenskom području ali s njima još nitko nije razgovarao o tome. Pa onda Sajam i burza igračaka! To je velika ideja i veliki projekt koji može preko noći preporoditi Šibenik. Igračke su jedan od najvećih svjetskih biznisa. Tu se vrte goleme sume. Šibenik koji već pola stoljeća ima svoj Međunarodni dječji festival samo treba reći: Da! Ideja nije moja ali je snažno podupirem – Šibenik kao grad s opravdanim ambicijama i sjajnom perspektivom mora imati svoj aerodrom. Aerodrom je top prioritetni zadatak. Pa onda projekt Šibenske konobe i toverne. Šibenske konobe i toverne bile su čudo. Šteta što ih više nema. Šteta što su izumrle. Zajedno s konobama odmah treba vratiti i šibenske kite. Zašto Grad ne bi stimulirao ugostitelje da se sačuva tradicija šibenskih kita. Vičem, molim preklinjem: Vratite Šibeniku šibenske kite! Kite su vrhunac pučke filozofije i vrhunac dizajna. Brend par exelance.
Ljubavlju prema Šibeniku zarazili ste i zeta Japanca koji je također arhitekt!
Iz mene govore činjenice i argumenti, a nisam ni jedini koji uočava i prepoznaje potencijale Šibenika i Hrvatske. Eto, moj je zet Japanac. On obožava Šibenik i Hrvatsku. Voli ih možda više nego ja. On u Japan nosi prospekte, svima priča o Šibeniku i Hrvatskoj i svakog nagovara da dođe ovamo. Kada dođe u New York nastavlja ih neumorno reklamirati. Iako ne pije vino, nosio je šibenska vina u Japan i tamo je organizirao prezentacije tih vina. Napravio je golemu promidžbu u Japanu. Trebalo bi iskoristiti tu prigodu koju on stvara jer Hrvatska je trenutno jako popularna u Japanu.
