Ljiljana Zmijanović, šibenska ekonomistica, magistra ekonomskih znanosti i doktorandica Sveučilišta u Rijeci na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, na doktorskom studiju „Poslovna ekonomija u turizmu i ugostiteljstvu“, bila je jedina šibenska znanstvenica koja je objavila rad na najvažnijem nacionalnom znanstveno - stručnom savjetovanju „Ekonomska politika Hrvatske“ koje organizira Hrvatsko društvo ekonomista. Na ovogodišnjem savjetovanju, koje se održava već 24 godine, sudjelovali su eminentni hrvatski ekonomisti, znanstvenici i ekonomski stručnjaci te najviši državni i politički dužnosnici, kreatori nacionalnih ekonomskih politika. Središnja tema bila je makroekonomska politika Hrvatske, a u raspravama su sudjelovali predstavnici hrvatske Vlade, Hrvatske narodne banke i akademske zajednice među kojima su bili mr. sc. Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH, dr. sc. Zdravko Marić, ministar financija, dr. sc. Tomislav Ćorić, ministar rada i mirovinskog sustava i prof. dr. sc. Boris Vujčić, guverner HNB-a. Osim o makroekonomskoj politici na savjetovanju se raspravljalo o poreznoj politici, nacionalnom bogatstvu i upravljanju državnim vlasništvom. Ljiljana Zmijanović imala je zapaženo izlaganje o rizicima upravljanja zaštićenim područjima. Njen članak uključen je u zbornik radova „Ekonomska politika Hrvatske 2017.“ pa je ona tako po treći puta od 2014. godine, od kada sudjeluje na tom znanstveno – stručnom skupu, uključena među vodeće hrvatske ekonomske znanstvenike.
Imponira podatak da Hrvatsko društvo ekonomista Vaše znanstvene radove objavljuje u svom Zborniku čiji sadržaj određuje programski odbor od jedanaest doktora ekonomskih znanosti, na čelu s prof. dr. sc Ljubom Jurčićem. Kako ste postali, sada već stalnom sudionicom najvažnijeg ekonomskog znanstveno – stručnog savjetovanja „Ekonomska politika Hrvatske“?
Nakon što sam diplomirala, kontinuirano se bavim znanstvenim radom, a posebno intenzivno nakon što sam 2006. godine upisala magisterij. Dakle, sustavno radim i istražujem ekonomsku problematiku već duže od deset godina. Svoje radove objavljujem u „Ekonomskom pregledu“, najuglednijem hrvatskom znanstvenom časopisu za područje ekonomskih znanosti, a izlagala sam ih i na brojnim stručnim skupovima i konferencijama. Zahvaljujući tome uočena sam kao potencijal za doktora znanosti te 2012. godine pozvana upisati doktorat. Stručna javnost i znanstvena zajednica prepoznali su moj rad pa me je Hrvatsko društvo ekonomista 2014. godine pozvalo da budem sudionik njihovog znanstveno – stručnog savjetovanja „Ekonomska politika Hrvatske“.
Ako ne prepozna značaj znanosti, Šibenik neće moći napredovati
Živite u Šibeniku i uspješno bavite znanstvenim radom iako ovdje, dojam je, ne postoje ključni preduvjeti. Znači li to da je usprkos tome što Šibenik nema potrebne uvijete za znanstveni rad pa ni snažnu znanstvenu zajednicu, znanstveni rad ipak moguć?
Moguć je zahvaljujući suvremenim tehnologijama, zahvaljujući Internetu putem kojega je moguć pristup bazama podataka, knjižnicama i globalnoj znanstvenoj zajednici, međutim sam naš grad kao mala i znanstveno nerazvijena sredina otežavajuća je okolnost za bavljenje znanošću.
Zašto je to tako? Zbog toga što Šibenik ne vidi vrijednost i značaj znanosti pa ne potiče znanstvenike i znanost ili jednostavno zato što u Šibeniku ne postoje elementarni preduvjeti za bavljenje znanošću?
O Šibeniku puno znam, ali bez znanstvenih teza, dokaza i podataka ne mogu znanstveno argumentirano govoriti o njegovom turističkom razvoju, turizmu i turističkoj ekonomiji. Moja su specijalnost ekonomske pojave povezane s održivim razvojem zaštićenih područja i upravljanje turizmom u zaštićenim područjima. No, živim u Šibeniku i iz Šibenika vidim što se događa na nacionalnoj i globalnoj svjetskoj razini pa mogu reći da bi moj Šibenik morao bolje prepoznavati značaj znanosti. Bez toga će teško moći ići naprijed bilo kako, a onako kako se želi razvijati neće moći uopće. Šibenik, ne da bi trebao nego bi morao prepoznavati mlade znanstvenike, morao bi im davati priliku za rad i morao bi ih uključivati u sve svoje planove, projekte i gospodarske tokove. U drugim sredinama mlade se znanstvenike podupire, prati se njihov rad, otvaraju im se prilike... Danas je nemoguće da se u Europi ili Americi pojavi perspektivni mladi znanstvenik, a da ga se odmah ne uoči i ne angažira na razvojnim projektima. Kako to funkcionira osjetila sam i na vlastitom primjeru. Prošle godine je međunarodna organizacija UNWTO uočila moj rad o utjecaju sezonalnosti na održivost zaštićenih područja i odmah mi je ponudila uključivanje u njihov program koji podržava znanstvena istraživanja i unapređenje općeg znanja o važnosti održivog odnosno, danas se više koristi termin, elastičnog turizma.
Šibenik će zaostajati sve dok ne otvori vrata izvrsnosti
Razvijene zemlje i tehnološki napredni dio svijeta vidi, dakle, naše znanstvenike i njihovu vrijednost. Sudeći po radu Hrvatskog društva ekonomista i nekih drugih institucija, i u Hrvatskoj se događa nešto slično, ali ne i na našoj, lokalnoj razini?
Znanost i tehnologija u razvijenim su zemljama i zemljama koje žele napredovati, koje žele uhvatiti korak s napretkom suvremene civilizacije, apsolutni prioriteti. Tome se pridaje veliki značaj. To se vidi i po pismu koje sam dobila od UNWTO-a, a u ime glavnog tajnika UN-a potpisao ga je osobno direktor UNWTO programa. Moj rad je, dakle, prepoznat kao značajan na međunarodnoj razini, praktično na najvišoj mogućoj instanci. Znanstvenike se prati, njihov rad se procjenjuje. Svijet danas proizvodi i traži znanje i znanstvenike. Šibenik, grad koji volim, u kojem živim i za kojeg sam spremna raditi, to još ne čini, a očekuje da bi mogao biti čak i sjedištem neke znanstvene institucije. To je iluzorno i ostat će iluzija sve dok ne postane svjestan da napretka i razvoja nema bez znanja i znanosti. Šibenik mora, po uzoru na svjetske trendove, početi prepoznavati i traži znanstvenike i davati im prilike za doprinos razvoju kroz rad na strateškim studijama. Sada, na žalost, za tako nešto još ne postoji ni potrebna razina svijesti kao ni neophodni uvjeti.
Kada govorimo o znanju i znanosti, govorimo o izvrsnosti kadrova kao ključnom preduvjetu napretka i razvoja zajednice te njenoj konkurentnosti na globalnom tržištu, zar ne?
Temelj razvoja, temelj buduće ekonomije, temelj svega što se želi postići su kadrovi. Samo kadrovi, a pri tome se mislim na znanost i znanje, jamče rast i razvoj. Dok Hrvatska, dok Šibenik, ne shvate da su jedini preduvjet razvoja i napretka izvrsnost, kvaliteta i znanje uz sve želje i napore, uz sve svoje darovite ljude, zaostajat će za onima koji su to shvatili. Ona zemlja, onaj grad koji zapusti znanstvenike, koji ne vidi bit znanosti, koji ne zna, ne želi, ne može ili zbog nekih razloga eskivira davanje prilike znanju, znanosti i znanstvenicima pokušava, da se slikovito izrazim, iz Šibenika u Zagreb stići automobilom s ugašenim motorom. Samo znanstvenici i stručnjaci guraju ekonomiju naprijed. Kada kotač ekonomije radi tada rade sve poluge razvoja, a to znači sve društvene i socijalne poluge društva u cjelini.
Zajednica koja počiva na uhljebima, nepotizmu i podobnosti urušava se i propada
Ima li Šibenik nekoga ili nešto što bi usmjeravalo mlade ljude, prepoznavalo znanstvenike i njihov rad u najranijoj fazi njihovog formiranja i uključivalo ih u strateške studije, odnosno gospodarske procese?
Nisam primijetila da se u Šibeniku na tome radi, da postoji taj netko, to nešto što bi poticalo izvrsnost, što bi uočavalo znanstvenike i vrijednost njihovog rad.
Što bi trebalo učiniti da se to promijeni?
Šibenik bi trebao vidjeti i početi poticati i usmjeriti svoje mlade znanstvenike i učenike koji su postigli dobre rezultate na nekim natjecanjima. Ako se takvom učeniku ili znanstveniku pruži takva prilika onda on svoje znanje koristiti na dobrobit svoje zajednice. S druge strane, ako na takva mjesta dođu, kako se to danas kolokvijalno kaže, uhljebi, ako su na sceni nepotizam ili politička podobnost, onda su putovi prema izvrsnosti zatvoreni, zajednica ostaje uskraćena za najvažnije poluge razvoja i napretka, a to znači da ostaje bez boljeg, kvalitetnijeg i sigurnijeg života za sve. Zajednica koja počiva na uhljebima, nepotizmu, podobnosti ili osobnim interesima nema generatore razvoja i neizbježno se urušava i propada.
Šibenik ima mnoge komparativne prednosti, ali ih ne uspijeva aktivirati. Treba li uzroke tražiti upravo u tome?
Ne treba okolišati. Treba izravno reći da je politika je ta koja odlučuje i koja presuđuje kakva će se utakmica i po kojim pravilima igrati. Politika je ta koja mora otvarati putove znanosti i znanstvenicima. Ona stvara sustav, politika je generator sinergije zajednice i znanstvenika. Politika je ta koja usmjerava prema ciljevima koje se žele postići, prema razvojnim razinama koje se želi dosegnuti. Svi izolirani pokušaji, sva nastojanja pojedinaca ma koliko bili kvalitetni, bez sustavne potpore osuđeni su na propast. Mi takav sustav nemamo. Nije stoga čudno što kod nas doktori znanosti završavaju na zavodu za zapošljavanje.
Ili završavaju na Zavodu za zapošljavanje ili odlaze u inozemstvo. Naveliko se govori o odljevu ili bijegu mozgova iz Hrvatske!
To je aktualna i vrlo popularna tema kojoj se pristupa više senzacionalistički nego racionalno, analitički. OK, znanje i pamet odlaze iz Hrvatske jer kod nas nisu na cijeni, ali postoji globalno tržište izvrsnosti. Šibenski, a to znači hrvatski znanstvenici moraju sebe i svoj rad učiniti vidljivima. Imamo sreću da živimo u vremenu modernih tehnologija putem kojih je to moguće. Onaj tko se bavi znanstvenim radom, tko ima vizije i vrijedne projekte sigurno će biti uočen ma gdje bio. Ja, evo, živim u Šibeniku, tu mi je adresa, ali sam se učinila vidljivom pa moj rad nije promaknuo tragačima za znanjem i izvrsnošću. Bez obzira na naše aktualne prilike, u znanje se isplati ulagati. Odljev znanstvenika bolna je pojava, ali nije toliko tragičan jer će nam se, po zakonu spojenih posuda, znanstvenici i znanje kad - tad početi vraćati i to s još većim odlikama izvrsnosti od onih koje su imali kada su odlazili.
Negativna selekcija na ključna mjesta dovodi loše kadrove
Bi li Šibenik, bez obzira na svoju veličinu, trenutne gospodarske prilike i druge hendikepe, ipak mogao nešto učiniti da se to promijeni?
Mogao bi, štoviše, morao bi. To nije teško, ali da bi se to postiglo glavni je preduvjet prevladavanje nekih naših duboko ukorijenjenih navika, naše folklorne prakse. Kada bi se kao temeljni kriterij postavila izvrsnost, znanje, stručnost, kada bi izvrsnost bila glavni kriterij moglo bi se i u Šibeniku puno toga učiniti, a mnogi problemi bi brzo nestali. Stvar je bolno jednostavna i svodi se na zapošljavanje ili stručno angažiranje na svim razinama isključivo prema CV-u, dakle prema biografiji odnosno prema postignutim rezultatima i dosegnutoj razini izvrsnosti. Bitne su reference. Sve ostalo je negativna selekcija koja na ključna mjesta dovodi loš kadar. Kada bi to Šibenik postigao, bio bi prepoznat i u svijetu, a to bi pokrenulo lančanu reakciju koja bi mu donijela globalnu konkurentnost o kakvoj sada teško može i sanjati.
Zaostajemo, jako zaostajemo
Mnoge zemlje jako puno ulažu u znanje i znanost, a znanje, znanstvenike i izvrsnost traže i izvan svojih granica?
Znanost ne poznaje državne granice, nacije, nepotizam... U svijetu se na tome radi na širokoj društvenoj platformi. U Hrvatskoj to još uvijek funkcionira na razini znanstvene zajednice, dok na lokalnim razinama, poput šibenske, to još nije ni u povojima. Zato zaostajemo. Možda to ne primjećujemo, ali zaostajemo i to jako.
Ako smo dobro shvatili iz ovog što je do sada rečeno, mora postojati sustav odnosno volja zajednice da u cilju svog napretka stimulira izvrsnost, ali i osobna volja pa i ambicija znanstvenika da izađe na globalnu scenu i tamo izloži kapital svog znanja i svojih postignuća kako bi ga uočili oni koji su za njih zainteresirani?
Razvijene zemlje ne prate samo svoje znanstvenike, oni prate sve što se zbiva u svijetu i odmah reagiraju na svaku izvrsnost koja se pojavi. Zato je važno učiniti sebe i svoj rad vidljivim. Važno je pojavljivati se pa i nuditi svoja postignuća na globalnom tržištu znanja i znanosti jednom riječju izvrsnosti. Istina je, učiniti se vidljivim, znači izaći u ring i suočiti se s konkurencijom, znači boriti se za svoju poziciju, ali to je jedini način da znanstvenik dobije priliku da rezultate svojih istraživanja ostvari, a to znači pridonese boljitku zajednice pa, ako baš hoćete, i čovječanstva.
Znanje otvara sva vrata
Da Vas pozovu u srednju školu sada kada se maturanti odlučuju kuda dalje, što biste im rekli?
Ne bih im govorila o tome što trebaju izabrati nego o tome da u onome što izaberu kao svoj životni poziv moraju težiti izvrsnosti i da moraju svoja postignuća učiniti vidljivima. U velikoj prednosti su oni koji su svoju izvrsnost na području koje ih zanima i kojem se namjeravaju posvetiti počeli stvarati još u srednjoj školi. Da bi uspjeli moraju dati sve od sebe, moraju stremiti najvišem što mogu postići i biti svjesni da im je znanje jedini kapital koji imaju i u koji vrijedi ulagati. Na tim postulatima trebalo bi početi raditi s djecom još u dječjem vrtiću, a učenje i usvajanje mora trajati u kontinuitetu do doktorata pa i kroz cijeli život. Znanje je bit. I ne treba imati predrasude ili osjećaj manje vrijednosti zato što se živi u Šibeniku, u Hrvatskoj. Sa znanjem se može svuda, ono će biti prepoznato i sigurno će dobiti priliku da se iskaže i ostvari. Šibenske i hrvatske škole daju i više nego dovoljno solidnog znanja za postizanje izvrsnosti i naša djeca mogu se bez kompleksa pojaviti bilo gdje u svijetu, bez straha da su inferiorna u odnosu na generacijsku konkurenciju. Ne stoji teza da je naše školstvo loše, da je naš kurikulum inferioran. I dosadašnji kurikulum davao je našom učenicima odlične temelje za postizanje izvrsnosti, no to ne znači da ga ne treba mijenjati i prilagođavati novim globalnim trendovima. Riječ je o tome da se u svijetu cijene i boduju samo znanje, samo golo iskonsko znanje. Znanje otvara sva vrata. Tko želi ići naprijed mora inzistirati na izvrsnosti.
O Ljiljani Zmijanović:
Ljiljana Zmijanović rođena je u Šibeniku 1970. godine u radničkoj obitelji Desanić. Njen otac Josip umirovljeni je soboslikar, a majka, Ana, porijeklom iz obitelji Antić, umirovljena je medicinska sestra. Ljiljana je majka dvoje djece, Lucije i Jakova, a udana je za šibenskog odvjetnika Branimira Zmijanovića. Išla je u Osnovnu školu Jurja Dalmatinca i Upravno - pravnu srednju školu u Šibeniku. Diplomirana je ekonomistica, magistra društvenih znanosti iz područja ekonomije i doktorandica Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, Sveučilišta u Rijeci. Ovlaštena je menadžerica projekata EU.
Pripadnica elitnih postrojbi HV-a u Domovinskom ratu
Braniteljica – dragovoljka iz Domovinskog rata Ljiljana Zmijanović jedina je Šibenčanka pripadnica elitnih postrojbi Hrvatske vojske i završenom vrhunskom vojnom obukom, a specijalnost su joj RPG, ručni raketni bacač i puška FAL 7,62x51 mm s optikom. U borbenom je sektoru, u specijalnim izvidničkim zadaćama, sudjelovala na najtežim bojištima i najvažnijim akcijama Hrvatske vojske od 1. siječnja 1992. do 26. travnja 1993. Završila je obuku i ima položen ispit za pilota jedrilice bez motora te ronioca, a nositeljica je dvije zvjezdice po kategoriji CMAS.
Karijera u JU „NP Krka“
Na rukovodećim poslovima iz područja ekonomije i upravljanja te kao rukovoditelj službe za prezentaciju Javne ustanove „Nacionalni park Krka“ radila je od 1997. do 2009. godine, a bila je zadužena i za organizaciju dolaska i pratnju VIP posjetitelja pri obilasku nacionalnog parka. Po najljepšim dijelovima Krke vodila je Billa Gatesa, članove obitelji kneževine Monako, kralj i kraljica Belgije te brojne državnike .
Za rad u JU „NP Krka“ dobila je niz nacionalnih i međunarodnih priznanja među kojima su nagrada Europske federacije turističkih novinara, povelja FEST-a „Zasluge za razvoj turizma“ i brončana medalja za „Zlatni cvijet Europe“.
Znanstvenica s titulom izvrsne maslinarke
Sudjelovala je u razvojnom projektu „Hrvatska, zaštićena područja“ USAID-a, Američke agencije za međunarodni razvoj. Bila je suorganizatorica i članica ekspedicije Hrvatskog istraživačkog kluba „Skrivena kulturna baština rijeke Krke" kao suorganizatorica i voditeljica znanstvene ekspedicije „Gornji tok rijeke Krke“ u suradnji s Institutom za arheologiju u Ljubljani. Osim toga, pro bono je kao znanstvenica sudjelovala u projektu Grada Šibenika „Ljetna pozornica - tvrđava sv. Mihovil“.
Među njenim brojnim znanstvenim radovima, koji su uključeni u CROSBI bazu podataka, posebno su zapaženi te objavljeni u Zborniku radova Hrvatskog društva ekonomista „Suvremeni okviri za upravljanje turizmom i rekreacijom na otvorenom u zaštićenim područjima“, „Informacijske i komunikacijske tehnologije za razvoj održivog upravljanja zaštićenim područjima“ i „Rizici održivog upravljanja zaštićenim područjima“.
Hobi su joj ronjenje, fotografija i maslinarstvo, a sa svojom obitelji dobitnica je nagrade za kvalitetu maslinovog ulja u klasi "ekstra djevičansko", što znači da ima i titulu izvrsne maslinarke.
Intervju je objavljen u 18. broju časopisa Volim Šibenik.
