Šibenčanin Bojan Cinotti ove je jeseni za svoje dvije inovacije, električni karting i Marine dron na prestižnim sajmovima inovacija dobio četiri zlatne i jednu srebrnu medalju, te postao jednom od priznatih nacionalnih zvijezda koje su znanjem i inovativnošću u stanju odgovoriti na zahtjeve vremena u kojem živimo. Zahvaljujući tome dobio je nadimak šibenski Rimac sa Stare ceste, što je veliki kompliment jer ga se uspoređuje sa svjetski poznatim hrvatskim inovatorom i pokretačem razvoja i proizvodnje najnaprednijih električnih sportskih automobila na svijetu.
Bojan je po struci brodostrojar, a odrastao je kao pravo šibensko dite čije se djetinjstvo proteže od Stare ceste do šibenskih tvrđava Barone i Tanaja. Od malih nogu bio je opčinjen tehnikom i funkcioniranjem različitih mehanizama, ali sve donedavno nije ni pomišljao na to da će slavu steći kao inovator. Poslom je od 1989. godine vezan za Njemačku, za područje južne Bavarske u kojoj ima svoju malu transportnu tvrtku, a srcem i dušom je u autosportu, posebno kartingu, sportu kojeg je odmah nakon Domovinskog rata doveo u Šibenik. O svemu tomu razgovarali smo s njim za časopisa „Volim Šibenik“, a osvojene medalje bile su samo povod da ga bolje upoznamo.
Šibenčanin, oduvijek i zauvijek
Govorite čisto šibenski, kao da iz Šibenika niste otišli niti minute, imate talijansko prezime, u svojoj biografiji navodite da ste rođeni u Mariboru, a gotovo polovicu života ste proveli u Njemačkoj. Gdje da Vas svrstamo?
Ma ja sam Šibenčanin, oduvijek i zauvijek. Cinotti je talijansko prezime koje potječe iz okolice Verone u kojoj i danas postoje obitelji Cinotti, a imaju čak i svoj plemićki grb. Moji su preci došli u Šibenik vjerojatno u doba Mlečana. Dida, kojeg pamtim, bio je soboslikar, ali ne obični pitur, nego više kao neka vrsta umjetnika. Bio je dekorater interijera koji je oslikavao prostorije, a često ga je za takve poslove angažirala i crkva. On je imao devetero djece, a s obitelji je živio najprije u kući iznad galerije „Krševan“, zatim u kući pokraj špilje Gospe Lurdske uz samostan svetog Lovre na Gorici, a moja obitelj je živjela na Staroj cesti smo od kako su tamo moji roditelji izgradili kuću. Maribor? Dakle, moja je majka Evelina rodom iz Maribora, a u Šibenik je došla odraditi stipendiju u bivšem TEF-u kao kemijski laborant i tu je upoznala mog oca Renata. Majka me je otišla roditi u Maribor pa mi se piše da sam rođeni Slovenac, ali to je samo formalno jer smo sve vrijeme živjeli u Šibenik osim što sam ja kao dijete puno vremena provodio kod bake u Mariboru. U Šibeniku sam išao u tadašnju osnovnu školu Mate Bujas, a nakon dvije godine općeg obrazovanja u Gimnaziji, školovao sam se za brodostrojara u Tehničkoj školi.
„Trčeće svjetlo“ u disco clubu KK „Šibenka“
Prilično neočekivano ukazali ste se kao inovator. Jesu li Vaše inovacije plod iznenadne inspiracije, ili su imale neku pretpovijest?
Uvijek su me zanimali tehnologija i tehnika. Kao dijete sam rastavljao igračke jer me je zanimalo što je unutra i kako to funkcioniraju. Iz igračaka automobila sam znao izvaditi motore, spajati ih na baterije različite voltaže da bih vidio što se događa. Kao tinejdžer stalno sam nešto radio oko kućanskih aparata i motora, ali uglavnom za sebe i obitelj. Kao dvanaestogodišnjak Ugrađivao sam susjedima radija u automobile. Kao četrnaestogodišnjak napravio sam, kako smo ga tada zvali, trčeće svjetlo u disko klubu KK „Šibenke“ koji je bio u prizemlju sadašnjeg Krešimirovog doma. U svijetu se tada počela koristiti elektronika za rasvjetu u disko klubovima, ali kod nas je još nije bilo pa sam ja napravio da mi u sobi žmiga žarulja u ritmu glazbe tako da sam je spojio na zvučnik, a zvučnik na radio. Taj moj „izum“ se pročuo pa su me zvali da to napravim i u disko klubu“Šibenke“. Napravio sam cijeli sistem žarulja koje su se palile i gasile u ritmu glazbe. Zvali smo to trčeće svjetlo. Tada su u taj disko klub dolazili i Dražen Petrović, Predrag Šarić, Slavica. I sam sam nekoliko godina igrao košarku. Bio sam u kadetima kada je Dražen bio junior. Znali smo ponekada zajedno zaigrati ispod koša u dvorani na Baldekinu. Nikada o sebi nisam razmišljao kao o inovatoru, ali da, ipak postoji neka moja inovatorska pretpovijest.
Dalmatinski brudet od dunavske ribe
Čula sam da Vam je sve to na zanimljiv način koristilo kada ste bili na odsluženju vojnog roka u bivšoj JNA?
Tada se odmah poslije srednje škole išlo u vojsku. Bio sam regrutiran u mornaricu. Prva tri mjeseca bio sam na obuci u Puli. Mislio sam da ću dobiti prekomandu u Split ili Ploče, a oni su me bacili u Kladovo odnosno Negotin, u riječnu mornaricu na Dunavu. Službovao sam s još osmoricom vojnika na riječnom ophodnom brodu. Nije bilo lako, ali znali smo se i dobro zabavljati. Lovili smo ogromne riječne ribe koje sam ja, po dalmatinski, pripremao na brudet. Jednog dana kada smo trebali ići na neku smotru pokvarile su se turbine na motorima našeg brodu. Nastala je panika, ali uspio sam ih popraviti. Za taj „pothvat“ dobio sam velike pohvale i bio predložen za zlatnu značku, ali oficiru koji mi je bio nadređen nije mu bilo drago da to priznanje dobije netko tko nije Srbin i to još s nekim stranim prezimenom pa je značku dobio netko drugi, a ja sam dobio 15 dana skraćenja vojnog roka što mi je vrijedilo više od bilo kakve zlatne značke.
Od spavača ispod mosta do vlasnika tvrtke
Kako to da niste nastavili školovanje i završili fakultet, a imali ste za to predispozicije i mogućnosti?
Nakon vojske sam upisao Fakultet strojarstva u Mariboru. Studirao sam dvije godine, ali mi je bilo jako teško jer sam imao puno rupa u znanju iz matematike i fizike. Ono što se tamo tražilo za mene je bila znanstvena fantastika jer naše školstvo je tada puno zaostajalo za slovenskim. Vratio sam se u Šibenik i zaposlio u TLM-u. Radio sam u razvojnom dijelu u kojem smo proizvodili strojeve koji su bili poput malih bagera koji su razbijali šljaku. Tu sam imao nesreću na radu pa sam završio na bolovanju, a onda mi se preko nekih poznanika pružila prilika da odem raditi u Njemačku i to sam prihvatio.
Zašto? Što je presudilo da bez nekog radnog iskustva i prakse u struci odete u inozemstvo?
Nisam se mogao pomiriti s tim da radim u žici osam sati dnevno za malu plaću od koje ne mogu kupiti ni auto. Htio sam nešto više. Zato sam otišao u Njemačku. Posao sam dobio u „Peugeotovom“ servisu u gradiću u blizini Munchena. Prvih nekoliko noći spavao sam ispod mosta jer sam imao vrlo malo novca koje sam nastojao sačuvati što duže jer nisam znao hoću li se snaći i ostati na poslu. No, krenulo je dobro. Ubrzo sam pokrenuo i vlastit posao. Kupio sam kombi i prevozio različitu robu. Išlo je dobro pa sam proširio posao tako da sam imao deset dostavnih vozila. Usporedo s prijevozničkim poslom tri godine sam s kolegom držao i prodavaonicu audio opreme u središtu Munchena. Tijekom 20 godina rada u Njemačkoj napravio sam sigurno tri i pol milijuna kilometara. No uskoro je kriza zahvatila cijelu Europu, posao je pao, a i ja sam zbog toga stresa imao zdravstvenih problema. Na bolovanju sam šest mjeseci razmišljao što i kako dalje. Bio sam u dvojbi da li nastaviti posao u Njemačkoj i ulagati u njegov razvoj ili se vratiti u Šibenik i tu nešto započeti. Odlučio sam se za kompromis. Zadržao sam tvrtku u Njemačko i odlučio biti u Šibeniku pa sam bio malo tu malo tamo.
Čizme i odore za branitelje
Čula sam da Vam neki zamjeraju to što ste za Domovinskog rata ostali u Njemačkoj. Je li to točno?
Rat sam proveo u Njemačkoj jer sam vodio svoj posao i nisam ga mogao napustiti. Neki to ne shvaćaju pa su mi zamjerili kada sam na svoj karting na otvaranju utrke karića „Tri bogena“ na želju organizatora stavio hrvatsku zastavu. Mislili su, valjda, da nisam dovoljno dobar Hrvat. Istina je da tijekom rata nisam stalno bio u Šibeniku, ali oni koji mi to spočitavaju ne znaju što sam za Šibenik i Hrvatsku činio tijekom rata. Blizu glavnog kolodvora u Munchenu bila su skladišta u koja se dovozila humanitarna pomoć za Hrvatsku i odatle transportirala dalje. Ja sam tu dolazio nakon radnog vremena i iz noći u noć pomogao tovariti kamione za Hrvatsku. S prijateljima i poznanicima prikupljao sam odjeću, obuću hranu za Hrvatsku i hrvatske branitelje. Prikupljenu pomoć, za koju su naši ljudi u Njemačkoj skupljali novac, dovozio sam u Šibenik svojim kombijem. Bilo mi je jako krivo i jako me je pogodilo kad sam vidio da tu hranu, deterdžente i ostale potrepštine koje sam ja tovario u Njemačkoj u kamione Crvenog križa, neki u Šibeniku prodaju na ulici. Pomogao sam i na druge načine. U to sam vrijeme živio u Bad Tolzu u kojem se nalazila američka vojarna. Amerikanci su te svoje vojarne zatvarali i uklanjali iz njih oružje i opremu. U nekoliko navrata iz njih sam nabavljao čizme i odore za naše branitelje koji su na bojište išli u trenirkama i patikama. Nikada se nisam time hvalio, ali sada sam to morao reći zbog nekih zlih jezika koji tvrde da sam se u ratu distancirao od Hrvatske i Šibenika. Kako bih to uopće mogao učiniti kada je moj Šibenik stradavao, kada su mi u Šibeniku bili roditelji, prijatelji...
Kako ste se zarazili kartingom?
Prvi put sam vidio karting još kao dijete u Mariboru. Te trkaće formulice su me oduševile, ali se s njima više nisam sretao dok nisam otišao u Njemačku. Tamo sam došao prvi put u izravni kontakt s tim sportom i jako mi se svidio. To mi je dalo ideju da u Šibeniku uredim karting stazu što sam prije točno 20 godina i učinio. U „Solarisu“ sam unajmio prostor za karting stazu i kupio nekoliko karting vozila. Trebao je to biti dobar posao, ali nije to moglo biti komercijalno jer nije bilo turizma. Jedino su pripadnici UNPROFOR-a dolazili voziti karting, a publika su im bili prognanici koji su bili zbrinuti u „Solarisovim“ hotelima. Dolazili su voziti i neki Šibenčani, Kebo, Štrkalj, Rogulić te još neki mlađi momci. U trećoj godini mi je „Solaris“ podigao cijenu toliko da to više nisam mogao plaćati pa je staza bila uklonjena, kartinzi su završili u mojoj konobi, a ja sam se vratio u Njemačku i počeo se baviti auto sportom. Kupio sam „Hondu“ CRX i natjecao se u autoslalomu. Postigao sam i neke zapažene rezultate. Dvadesetak pehara krase moju vitrinu.
S reputacijom iskusnog vozača automobilističkih utrka vratili ste se u Šibenik i priključili Auto klubu „Mihovil“?
Došao sam u Šibenik sa svojom „Hondom“ i priključio se Auto klubu „Mihovil“, a i dalje sam živio od posla u Njemačkoj kojeg je vodio moj partner. Imao sam s autosportom u Šibeniku velike planove i ambicije. Kao predsjednik „Mihovila“ s tadašnjim tajnikom pokrenuo sam neke dobre stvari no to nije baš išlo kako smo zamislili. Bilo je otpora i nesuglasica. Ostali smo i bez prostorija u bivšoj vojarni Bribirski knezovi. Sve se u klubu počelo mijenjati na loše, a ja sam samo želio napraviti nešto dobro i korisno za Šibenik.
Međunaslov: Je li to razlog što ste se okrenuli kartingu?
Da. Okrenuo sam se karting, ali prvenstveno kartingu za djecu, kartingu kao „pogonu za proizvodnju“ budućih šampiona autosporta. Od tadašnje gradske uprave, zahvaljujući zamjenicima gradonačelnika Županovića Franku Vidoviću i Petru Baranoviću, dobili smo terena na Šubićevcu, ali tu nije bilo dovoljno mjesta za karting pa smo prešli na parking trgovačkog centra „Dalmare“. Pojedincima u klubu sve je to zasmetalo. Optuživali su me da soliram, da sam privatizirao klub... Vidio sam da su otpori preveliki i da to neće ići pa sam osnovao udrugu „Cina racing kart“ i u njoj okupio ljude voljne raditi. Od dva kartinga došli smo do njih 14, a prihodima smo plaćali najam i ulagali u vozila. Taj je projekt bio odlično prihvaćen. Dolazilo nam je i po pedesetoro djece dnevno. Cilj je bio da karting staza postane mjesto okupljanja i motor lokalne zajednice pa smo organizirali i humanitarne akcije i različita događanja. Pojedinci iz Auto kluba „Mihovil“ su nam opet pravili probleme i usporavali nas. Na kraju je sve to bilo riješeno zahvaljujući razumijevanju novog predsjednika Auto kluba „Mihovil“, a podržala nas je i bivša miss Hrvatske Maja Spahija koja je postala naša karting ambasadorica.
Dobra volja gradonačelnika Burića
No sve vam je opet krenulo nizbrdo kada ste sredinom prošle godine saznali da nećete moći produžiti ugovor s „Dalmareom“, a niste imali drugu lokaciju pa ste morali privremeno obustaviti rad. Postoje li mogućnosti da se karting ponovno pokrene?
Zatražili smo pomoć od sadašnje gradske uprave. Obećana nam je pomoći i sugerirano nam je da ne odustajemo od traženja nove lokacije. Imali smo u vidu vojarnu Bribirski knezovi, ali u gradskoj upravi su mi kazali da je to državna imovina i da treba čekati da država taj prostor prepusti Gradu Šibeniku. Odbila nas je i Agenciji za državnu imovinu. Gradska uprava savjetovala nam je da se obratimo upravi TEF-a. To smo i učinili, ali nikada nismo dobili odgovor. Pogodilo me je kad sam vidio da su tamo smjestili luna park, a nama se nisu udostojili niti odgovoriti. Tako je za sada završilo jednogodišnje nastojanje da dobijemo novi prostor za karting stazu. Usprkos svemu optimista sam jer smo dobili potporu gradonačelnika Željka Burića koji je pokazao zanimanje za taj projekt. On ima neke konkretne prijedloge kako bismo to mogli riješiti i ne čini mi se da će sve ostati na obećanjima. U svakom slučaju ne odustajem od kartinga. Želim nastaviti i vidim ga kao dio turističke ponude Šibenika jer ako ga se poveže s turizmom on može biti samoodrživ.
Električni karting i Marine Dron
A sada su vam se dogodile inovacije s kojima ste postigli puno uspjeha u kratkom vremenu. Ima li to veze sa zamiranjem kartinga?
Ima. Kada sam bio prisiljen napraviti pauzu u kartingu jer više nismo imali stazu, ostalo mi je dosta slobodnog vremena koje sam nečim morao ispuniti. Posvetio sam se konstrukciji električnog kartinga, ideji koja me je već dugo zaokuplja. Električni karting u svijetu postoji, ali ne i u Hrvatskoj. Imao sam u glavi neka vlastita rješenja. Nisam razmišljao o inovacijama nego o kartingu kakav želim. Međutim pročulo se što radim pa su k meni došli ljudi iz šibenskog društva inovatora "Faust Vrančić". Da nije bilo njih ne bi otišao na sajmove inovatora pa ne bi bilo ni nagrada kao potvrda vrijednosti moga rada. Za svoj karting na struju dobio sam zlatnu medalju na Nacionalnom sajmu inovacija u Rijeci, dvije zlatnu medalju na Sajmu ARCA u Zagrebu te zlatnu i srebrnu medalju na INOVA-i u Zagrebu
Kako je nastao Marine Dron koji je nagrađen s dvije zlatne medalje?
Dok sam radio električni karting, razmišljao sam da bi njegov pogon mogao biti modularan tako da se može skinuti i koristiti za pokretanje nečeg drugog. Prvotna ideja je bila da to bude plovilo, brod na kojemu će tenda od solarnih panela istovremeno štititi putnike od sunca i puniti baterije. Ali, takav je projekt bio dosta kompleksan pa sam odlučio napraviti nešto manje, ali sa širom paletom uporabnih mogućnosti. Ideju sam dobio gledajući grupu djece na plaži kako se satima igraju s malom daskom za surfanje od stiropora. Napravio sam prototip budućeg Marine Drona, drona koji ne leti nego plovi, i dao ga onim istim klincima na plaži da se s njim igraju. Kroz njihovu igru shvatio sam što trebam napraviti i kakve široke mogućnosti primjene ima ta naprava koju sam nazvao Marine Dron.
I tako ste se nakon svega potvrdili kao inovator?
Drago mi je što je moj rad prepoznat kao zanimljiv i vrijedan. Dobio sam te medalje, ali to nisam planirao niti sam za to radio na svojim projektima. Pošteno rečeno ne bih uopće dobio priliku da ih dobijem da nije bilo našeg Društva inovatora koje me je podržalo i financiralo odlaske na sajmove. Drago mi je i što su te moje medalje došle u ovoj godini u kojoj obilježavamo 950. obljetnicu prvog pisanog spomena Šibenika. Volio bih da ta velika obljetnica bude prijelomni trenutak u kojem će se moj grad početi poštivati i cijeniti svoje ljude koje ne vidi i ne uvažava iako mu oni svojim radom i znanjem donose ugled, razvoj i napredak.
Teks je objavljen u 16. broju časopisa "Volim Šibenik"
