Sidebar Menu

Datum objave: 12. Prosinac 2016

Zašto je Marija Vatavuk (ne)zaboravljena šibenska heroina

Diana Ferić
Diana Ferić

Dražen Petrović, Ante Šupuk, Branko Bubica, Da te mogu pismom zvati, Arsen Dedić, Mišo Kovač, Šibenska balada, Vice Vukov, Stari prijatelji, Marija Vatavuk… Da, Marija Vatavuk važna je šibenska povijesna ličnost ako je suditi po emocijama koje izaziva spomen na njeno ime i činjenica da je više od pola stoljeća nakon smrti snažno prisutna u kolektivnom pamćenju Šibenčana. Štoviše, dojam je da u novijoj povijesti ni jedna žena nije ostavila tako dubok trag i zaslužila tako trajno sjećanje kao ta poduzetnica iz Masne ulice. To je neobično jer ona nije bila glumica, pjevačica, književnica, liječnica ni aktivistica pokreta za prava žena, nije bila ni političarka ni znanstvenica. Marija Vatavuk bila je jedna od žena koja je nekoliko desetljeća prije i nakon Drugog svjetskog rata vodila oštariju koja je formalno bila registrirana na njenog supruga. Pa zašto je onda važna ta žena koja iza sebe nije ostavila nikakav pisani trag, nikakav spomenik ili neko veliko djelo po kojem bi se mogla tako duboko urezati u sjećanja Šibenčana?
Važna je zato što je postala sinonimom za šibensku marendu. Iako je bilo i drugih koji su u njeno doba pripremali i nudili obroke između doručka i ručka, Marija Vatavuk slovi kao začetnica svega onoga što danas podrazumijevamo pod pojmom marende. Oko toga u Šibeniku nema sporenja. Marija Vatavuk je gradska ikona koja prerasta u legendu samo zbog toga što je u jednom razdoblju novije šibenske povijesti vodila najpopularniju oštariju u Masnoj ulici poznatu po friganoj ribi.
O njoj nitko ništa nije napisao, njen život nitko nije izučavao niti se itko bavio socijalnim i kulturološkim fenomenom marende, oštarija, toverni i Masne ulice.

 

Tko je bila Marija Vatavuk?

Marija je bila rođena kao jedno od četvero djece Oršule Grubišić i Vice Jakovljevića. Njena sestra Pava (1901.-1971.) udala se u kuću Baranovića. Brat Ante (1903. - ?) zvan Aga učio je pekarski zanat kod Ante Šare. Bio je sitan ali srčan pa nakon što se jednom hrabro potukao s nekolicinom vršnjaka koji su bili veći i jači od njega, a Šare mu rekao da je isti aga Hasanaga, prozvali su ga Aga. Kod Stipe Šare radio je do Drugog svjetskog rata, a nakon rata otvorio je vlastitu pekaru u Crnici preko puta vrta Anice Zaninović. Njegova je pekara je radila do 1956. godine i mnogi je se Crničani još uvijek sjećaju. Najmlađi brat Josip (1905.-1958.) bio je zanatlija. Prije Drugog svjetskog rata radio je u Belgiji i Nizozemskoj. Bio je vrlo aktivan u radničkom pokretu i ranim sindikatima. Imao je troje djece, kćerku i dva sina. Oršulin suprug Vice Jakovljević umro je rano pa je ona odgajala njihovo četvoro djece uz pomoć brata i sestre. Njegova kćerka Vjera udana Prgin radi u Jadranskoj banci.
Oršulin suprug Vice Jakovljević umro je vrlo rano pa je ona ostala sama s četvoro djece.

 

 Božo Vatavuk

Kada se Marija udala za Božu Vatavuka, sina Marije i Stipe, koji je bio porijeklom iz Drniša, njegova je obitelj već imala gostionicu u Masnoj ulici, ali nije zapamćeno kako se zvala. U svakom slučaju bila je u istom lokalu u kojem je Marija kasnije vodila svoju legendarnu oštariju koju su Šibenčani zvali Kod Marije Vatavuk, a njeno pravo ime je bilo Gostionica Bože Vatavuka o čemu svjedoči sačuvani pečat na poleđini jedne požutjele fotografije.
Koliko se moglo saznati, Božo je potjecao iz ugledne i imućne obitelji. Navodno su njegova braća i rođaci živjeli u Zadru pa je i on neko vrijeme bio u tom gradu u kojem su oni kotirali dosta visoko na društvenoj ljestvici. Nagađa se da je u studirao pravo u Zadru, ali to nije potvrđeno. Nema pouzdanih informacija, ali čini se da je bio protjeran iz Zadra jer je odbijao biti potalijančen.
Marijin suprug Božo, prema sjećanjima rodbine i prijatelja, nije radio ništa ili se barem nitko ne sjeća da je nešto radio. Tvrde da je bio bonvivan. Najviše vremena provodio je sjedeći ispred Zenićeve pekare na trgu pred crkvom sv. Duha. Bio je lovac i često je išao u lov, ali navodno nikada ništa nije ulovio. Uglavnom je, priča se, kupovao zečeve od drugih lovaca.
Marija i Božo imali su troje djece. Najstarija kći Rosa udala se u Italiju. Mlađa kći Milena za voljenim je čovjekovom putovala u SAD-e. Živjela je u Italiji i bila je tajnica nekog talijanskog pisca. Sin Marije i Bože Vatavuka Ante Vatavuk bio je mladi učitelj kada se priključio antifašističkom pokretu. Poginuo je u partizanima. Ni danas se ne zna gdje mu je grob.

 

 

Oštarija u Masnoj ulici

Oštrija u Masnoj ulici bila je zatvorena tek nakon smrti Marije Vatavuk 1961. godine. Tri godine kasnije, 1964. kuću u kojoj je bila oštarija kupio je povratnik iz Australije Petković, a lokal je kćerka Rosa prodala jednoj crnogorskoj tvornici cipela koja je ondje imala prodavaonicu sve do Domovinskog rata 1991. godine. Tvornica cipela preuredila je pročelje lokala i uvukla izlog tako da on više nema izvorni izgled.
Kada je Marija počela voditi oštariju, ne zna se pouzdano, možda odmah nakon što se udala za Božu. Desna ruka u poslu bila joj je Perina Dunkić koja je Mariju zvala Parona. Marijini potomci sjećaju se da je ona bila prava vladarica i kraljica kuće. Bila je stara cura. Nikada se nije udavala. Bila je neumorna, pouzdana i vrijedna kao mrav. Uvijek je na glavi imala šudar iako je imala prekrasnu dugu kosu. Bila je nevjerojatno poštena, a Mariji je bila beskrajno odana. Živjela je u maloj kući nedaleko od današnjeg Caritasa. Prva je dolazila u oštariju i zadnja odlazila. Jedino je ona imala ključeve svih vrata u kući Vatavukovih, a poštivali su je i djeca i odrasli. Vrata na oštariji nisu se nikada zaključavala iako su imala veliku, masivnu bravu, golemi kračun, koji nikada nije upotrebljavan.

 

 

Frigana riba i jetrica umido

Oštarija Marije Vatavuk bila je poznata prije svega po svježoj ribi koju je svako jutro kupovala od ribara iz Mandaline i s otoka Krapnja. Osim toga ribu joj je redovito donosila jedna mlada lijepa ribarica čijeg se imena danas nažalost više nitko ne sjeća. Ovisno o stađunu Marija je stalno imala na jelovniku frigane srdelice, gavune, brafune, trilje, bižote, lokarde, lignje i salatu od hobotnice. Uz ribu uvijek je služila salatu od krumpira i kapule. Osim frigane ribe bila je cijenjena i njena riblja juha koju je uvijek kuhala od kanjaca. Suprotno već uvriježenom mišljenju oštarija Marije Vatavuk nije bila rana verzija fast fooda već dobro uhodan restoran s bogatom i raznolikom ponudom toplih jela. U njenoj kuhinji vrsne su šibenske kuharice kuhale brudete, juhe od mesa, gulaš, tripice, jotu, jetrice umido s purom, a nudila je i lešo meso. Ovisno o godišnjem dobu dodaci su bili biži, fažol i bob kuhani ili na salatu. Služila je janjetinu s toćom od pomidora te pečenu janjetinu i prasetinu, ali i pečenu tuku pa i pečene i lešo pivce. Meso je pekla u krušnoj peći jedne od obližnjih pekara, a šibenski bonkulovići još dobro pamte kako ga je spretno sjekla na banku. Meso je prije Drugog svjetskog rata kupovala najčešće kod mesara Stošića i Baice, a tuke, pivce, lozu za gradele i drva za svoj golemi špaker na Starom pazaru. Kupovala je samo tuke iz Gaćeleza. Drva su dovozili seljaci na magarcima, a prodavana su na samare.
Marija je bila jako ponosna na spizu koju nudi u svojoj oštariji, trudila se da uvijek ima svježu ribu i da gost može izabrati ono što mu je po guštu. Jednoga dana u oštariju je svratio jedan gradski šaljivčina koliko je Marija osjetljiva na svoju spizu i pita:
-Evala šjora Marija što dobroga imate danas?
-Sve friško mali moj. Frigane srdelice, girice, brafune, gavune i trilje, brudet ugora s purom, salatu od hobotnice, sipice, juhu od starog pivca…
-I što još? – pita šaljivčina.
-Ima još ono na salatu! – bijesno mu odbrusi Marija, -Marš van mulac jedan!, a on pobjegne iz oštarije smijući se.
Vatavukovi su neko vrijeme obrađivali u Donjem polju vinograd koji je Marija naslijedila s majčine strane, ali nema podataka da je obitelj Vatavuk u svojoj oštariji točila vlastito vino.

 

Sluškinje s padelama lešadure za bogataše

Pitanje marende i marendaša nije bilo tako jednostavno kao što se čini. Postojale su tu velike socijalne razlike. Općenito se zna da su tijekom dopodnevne radne stanke na marendu u Masnu ulicu dolazili lučki radnici, šegrti, trgovački pomoćnici, maranguni i sitni obrtnici, a da su gazde dolazili popodne na izdašnije obroke. Istraživanje života Marije Vatavuk iznijelo je na svjetlo dana podatak da su dopodne na marendu u oštarije dolazili ponajviše siromašni Šibenčani, oni koji su naporno radili i malo zarađivali. Srednje imućni Šibenčani, malo bolje stojeći trgovci i obrtnici, dolazili su u oštarije, ali nisu u njima marendavali, nego su marendu odnosili kući u portaprancima. S druge strane imućni Šibenčani uopće nisu zalazili u oštarije u Masnoj ulici, već su po marendu slali svoje služavke. Bogati Šibenčani obavezno su za marendu uzimali najbolje komade najkvalitetnije oborite ribe i to ne pečene nego lešo. Gospoda su rano ujutro slala svoje sluge da im naruče ribu koju žele, a Marija bi je lešala u točno dogovorenu uru. U juhu od lešadure stavljala je šaku riže i žlicu maslinova ulja i onda njom polijevala ribu. Tako pripremljenu služavke su je odnosile na padelama. Inače u oštarije su desetljećima zalazili gotovo isključivo muškarci. Ženama ulaz nije bio zabranjen, ali one su bile rijetke gošće oštarija, dok u toverne i konobe nisu zalazile nikada. Jedine žene koje su dolazile bile su sluškinje, ali one se nisu zadržavale da bi nešto pojele ili popile.

 

 Marija dobra srca

Priča o marendama šibenskih bogataša otkriva jedan drugačiji Šibenik, jednu drugačiju Mariju Vatavuk. Ona je, doznali smo, sama određivala cijene najbolje oborite ribe, ali cijena nije bila za svakoga ista. Ovisila je naime i o platežnoj moći gospode koja su je naručila. Ali Marijin motiv da bogatima naplati više nego onima manje bogatima nije bila osobna korist i zarada. S jedne strane bila je stroga poslovna žena, a s druge, koja je ostala nepoznata kao tamna strana Mjeseca, plemenita i milosrdna osoba koja skrbi o nesretnima. Nije pomagala samo služavkama. Brinula je i o sirotinji, pogotovo o siromašnoj djeci, a nakon rata o ratnoj siročadi koja je bila privremeno zbrinuta u Šibeniku. Ta su djeca u poratnim godinama živjela teško, slabo su se hranila i jedva su imala što obući. Dolazila bi k Mariji pojesti barem nešto kripno, a obećavali su joj platiti kada dobiju ono što su zvali hranarinom. Nikada je nitko od njih nije prevario niti je zaboravio doći platiti dug. Došli bi k njoj s novcima, a ona ga nije uzimala, nego ih je poslala da si kupe kaput ili cipele. Mnogi od njih kasnije su je posjećivali i uvijek bi joj iznova zahvaljivali, ali nije voljela da je hvale.
Pomagala je Marija potrebitim djevojkama. U Šibeniku je bilo puno vojske i mornara, a bilo je i puno prostitutki. Među njima je, priča se, bila i jedna nesretna žena koju je životna tragedija natjerala na prostituciju. Jedne zime bilo je tako hladno, pričaju stari Šibenčani, da se i duša smrzavala. Vidjela je Marija jednu od tih nesretnica kako kroz prozor gleda u toplu gostionicu. Pozvala ju je da uđe. Nije htjela. Kada ju je Marija ponovno pozvala, ušla je i zaplakala. Bila je jadno obučena. Imala je stari kaput i ispod njega samo kućnu haljinu, a na nogama bičve drito i roveršo smotane u rolu na koljena i neke iznošene natikače. Hrpa jada, tuge i nevolje.
-Hvala vam, Marija, malo ću se utopliti -šaptala je.
-Hajde, mala moja, sidi. Ne boj se! - povela ju je Marija prema stolu uz peć.
-Nemam vam čime platiti.
-Ajde, ajde, lipo sidi.
Uđe ona napokon i zguri se na stolici u kantunu, a Marija zove Perinu da odmah dođe.
-Parona, evo me!
-Pijat juhe daj maloj! Napravi joj cancarele. To je za okripiti se. Daj joj malo prošeka da se ugrije. Daj joj jesti i daj joj dva deci vina i kruva koliko može pojesti.
Kada je nesretnica pojela što joj je Marija dala i kad se ugrijala, ustala je od stola i kazala:
-Šjora Marija, bog vas blagoslovio.
-Mala moja, vrata su ti moja uvik otvorena dok je duha u meni.
-Hvala vam, ali ne mogu vašu dobrotu zlorabiti.
-Mala moja, gdje je jedan pijat tu mogu biti i dva. Uvik si dobro došla.

 

Zimi su Vatavukovi pod svoje oštarije prosipali lumbelom – piljevinom i drvenom strugotinom da na njemu ne bude blata i nečistoće. Uzimali su ga od stolara Pise ili Bartulovića koji je imao pogrebno poduzeće i uz njega radionicu za izradu kapsi tamo gdje je danas atelje kipara Ale Guberine. Marija je za Božić obavezno pekla tuku, frigala fritule i pekla orahnjaču, a supruga njenog brata kuhala je rambašiće u golemoj teči. Najviše ih je znao pojesti njen suprug Božo koji ih je obožavao rambašiće i nije im mogao odoljeti.
Božić i drugi blagdani protjecali su mirno i u obiteljskoj slozi iako se Marija inače često sporila oko pitanja boga i vjere sa svojim bratom koji je, kako su ga opisali oni koji su ga poznavali, bio socijalist u najboljem smislu te riječi. Marija je, s druge strane, bila jako pobožna i redovno je išla u crkvu. Znala je opsovati kada se naljuti, ali je odmah trčala u crkvu da se ispovjedi.

 

 

Međususjedski odnosi

Život u Masnoj ulici imao je svoje vrline i mane, tragedije, drame i junake, ali i svoju komičnu stranu. Marija nije voljela jednu svoju susjedu i nikada je nije oslovljavala po imenu nego je, kada bi je morala spomenuti, govorila Ona. Stalno su bile u sukobu, a na ulici se ne bi ni pogledale. Izgledalo je da je Marija neizmjerno mrzi, ali nije bilo tako. Jednom je Marija pozvala svoju odanu Perinu i pitala je:
-Gdje je Ona, nisam je dugo vidila?
-A Parona, ona je bolesna.
-Ajde vidi što joj je.
-Ima febru. Nije joj dobro.
-Perina, uzmi odmah u gambelu obrane juhe, ako i ima fibru, voli ona dobar bokun. Uzmi najbolji komad leša mesa, kruva i kompota pa joj odnesi. Daj joj to, stani uz nju dok triba, ali nema divanjenja. Vidi kako je, a ako triba pošalji joj likara.
Perina je učinila kako joj je rečeno. Odnijela je susjedi juhu, kruh, meso i kompot.
-A biće te Marija poslala? – pitala ju je susjeda.
-Niš ne znam, niš ne govorim – kazala joj je Perina i ostala uz nju koliko je trebalo. Susjeda se ubrzo oporavila, pridigla iz postelje i prišla prozoru koji je gledao u prozor Vatavukovih, a Marija govori:
-A eno, neko nam se diga.
-Puno mi je vridilo to što si mi poslala. Evo ozdravila sam.
-A je li!? – uzvrati joj Marija pakosno i nastavila međususjedski rat tamo gdje je stao.

 Međuoštarijska špijunaža

Marija nije sve svoje nećake i unučad voljela jednako. Nećaka je obožavala, mlađu nećakinju je voljela jer je bila šesna i mazna, a stariju nije voljela nikako jer je bila pametna i svoja. Osim toga nećak i starija nećakinja rado su pristajali biti njeni špijuni, a mlađa se tim poslom nije htjela baviti.
Marija ih je naime slala da špijaju druge konobe i oštarije, posebno one u neposrednom susjedstvu. Zadaća špija bila je da vide koliko je svita kod Zlatanovih i u drugim oštarijama, tko tamo zalazi, a ne dolazi k njoj, koliko se što naplaćuje i gdje nabavljaju spizu. Budno je pratila što radi konkurencija, a njeni nećaci su rado u tome sudjelovali. Mlađa nije htjela ni čuti za špijanje, ali je zbog toga imala problema jer se Mariji nije moglo reći ne.
Djeca, nećaci i unuk, na kraju školske godine morala su joj donijeti svjedodžbe na uvid, a ona ih je nije nagrađivala samo prema postignutom uspjehu nego je uzimala u obzir koliko joj je tko od njih pomagao u međuoštarijskoj poslovnoj špijunaži.

 

 

 Kako je Marija zbog kralja renovirala svoju oštariju

Oštarija Marije Vatavuk, iako su je neki pogrdno nazivali šporkom, bila je za ondašnje higijenske standarde dobro uređena i opremljena. Bio je to velik i dobro uhodan pogon. Pored ulaznih vrata stajala je velika jacera, drvena škrinja, iznutra obložena latom u kojoj se na blokovima leda držala riba i meso. Led je svakodnevno iz ledare u Dragi dovozio Duje Sabioni. U odvojenoj prostoriji postojao je veliki ozidani špaker dug gotovo pet metara na kojem se neprekidno nešto kuhalo i krčkalo, a vatra se u ložištu nikada nije gasila. Oštarija je bila redovito čišćena i piturana, a u cijelosti je renovirana kada je Šibenik posjetio kralj Jugoslavije Aleksandar Karađorđević. Vatavukovima, ili možda tadašnjoj gradskoj upravi, bilo je stalo da kralj iz Šibenika ponese dobre dojmove, a kako je bilo predviđeno da kralj nakon katedrale posjeti pravoslavnu crkvu u Masnoj ulici, pa možda i navrati u oštariju, Marija je uložila puno novaca u uređenje pročelja, izloga i lokala. Točnije rečeno, uložila je sav novac koji je njen brat štedio i čuvao za svoje školovanje. Radove je izveo zidar Ilijaš, a potomci Vatavukovih još čuvaju njegov originalni račun. Je li kralj uopće zapazio oštariju Marije Vatavuk, ne zna se, ali se zna da joj je brat godinama prigovarao zbog uludo potrošenog novca koji je štedio za svoje školovanje.

 

 

S druge strane Atlantskog oceana

Moguće je da je do uređenja oštarije zbog kraljeva posjeta Šibeniku došlo i zbog toga što je Marija Vatavuk već tada bila jako popularna i poznata po svojim marendama. Da je bila na zbilja dobrom glasu uvjerio se njen mlađi brat koji je bio je prvi časnik stroja i neko je vrijeme navigavao. Ploveći na brodu Carica Milica 1930. i neke godine doplovio je u New York. Kada su pristali uz dok, izašao je s prijateljima na obalu i otišao u neku gostionicu. Taman su sjeli za stol kad se gost za susjednim stolom počeo glasno žaliti:
-K vragu oni i ove njihove ribe! Riba im je ajme majko. Ne vridi ništa! E da mi je sada malo friganih girica od Marije Vatavukove iz Šibenika. Da mi je onih njenih lipih gustozo mirisnih gavunića, spasija bi se!
Tako se saznalo da se glas o Mariji i njenim marendama prenio i preko oceana.

 

 

Slovenke

Nakon Drugog svjetskog rata Marija je bila jedna od rijetkih privatnica u Šibeniku, a obitelj Vatavuk možda i jedina kojoj oštarija nije nacionalizirana. Komunističke vlasti zacijelo je nisu dirale zbog Marijinog sina koji je poginuo kao partizan i antifašist, ali je inače kao i svi privatnici bila na udaru tadašnjeg režima kojem je ideal bio društveno vlasništvo. Živjela je teško i jedva je spajala kraj s krajem. Kada su joj zbog neplaćenog poreza finaci došli rubati imovinu morao joj je u pomoć priskočiti brat koji je u poduzeću podigao novac iz kase uzajamne pomoći i podmirio dugove.
Vodila je oštariju sve dok nije umrla. Glavni izvor prihoda bili su joj nakon Drugog svjetskog rata stalni abonenti. Imala ih je tridesetak, a među njima je bilo puno partijskih i policijskih dužnosnika. Iz tih godina Šibenčani, osim marendi, pamte i dvije izvrsne konobarice koje su kod nje radile. Obje su bile Slovenke. Najpoznatija je bila Marta Bauman iz Malečnika kod Maribora. Druga Slovenka kojoj je ime bilo Marija ostala je u Šibeniku i udala se za jednog Šibenčanina, ali o njoj nemamo nikakvih podataka. Glavni posao im je bio posluživati goste, ali su pomagale i u kuhinji kada je zatrebalo. U kuhinji su uvijek radile iskusne kuharice iz Šibenika. Marta i Marija bile su ljubazne, vedre i vrijedne, a u Šibenik su došle posredstvom Šibenčana koji su imali trgovinu vinom u Mariboru. Marija ih je podučavala da nikad ne smiju zaboravljati dobročinstva koja im je netko učinio, a ako im je netko činio nešto loše, da mu ne smiju zamjeriti, nego samo poželjeti da mu bog prosvitli pamet.

 

 

 

Marendaški memorijal

Takva je bila Šibenčanka Marija Vatavuk. Ima o njoj još neispričanih priča, a sve što se o njoj zna postoji samo u sjećanjima Šibenčana. Fotografija iz njene oštarije nema. Nema ni pisanih tragova o njenom poslovanju. Stolovi, pijati i pinjuri odavno su nestali tko zna kamo. Nema više ni jacere, a golemi špaker odavno je srušen. Čak ni izlog oštarije nije isti. Ni Marije nema već pedeset i dvije godine. Na njen se grob ne polažu službeni vijenci, ne pale se svijeće i ne održavaju jubilarne komemoracije. Po svemu trebala je ona odavno nestati u magli zaborava, a prisutnija je u svom Šibeniku i slavnija među Šibenčanima nego ikada prije. Možda je vrijeme da se razmisli o okruglom stolu posvećenom fenomenu Marije Vatavuk i marendaškon memorijalu Marije Vatavuk?


Tekst je objavljen u  časopisu Šibenik tim br. 13

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam