Sidebar Menu

Datum objave: 28. Studeni 2016

Upoznajte Šibenčane koje poznajte:Umirovljeni profesor Ante Duvančić cijeli život posvetio inovatorstvu

Diana Ferić
Diana Ferić

 Priznanja koje je u protekla dva mjeseca za svoje inovacije dobio Šibenčanin Bojan Cinotti, četiri zlatne i jednu srebrnu medalju, konačno su svratili pozornost javnosti na predani rad inovatora i šibensko Društvo inovatora "Faust Vrančić". jedan do najzaslužnijih ljudi za promociju inovatorstva u proteklih nekoliko desetljeća na šibenskom području j sigurno je umirovljeni srednjoškolski profesor Ante Duvančić koji je i dalje aktivan u tom društvu inovatora.

Taj diplomirani inženjer elektrotehnike cijeli svoj radni vijek proveo je u prosvjeti radeći kao rudar u dubokim oknima iz kojih se iznose i novim naraštajima daruju opća i ljudska dobra – rad, znanje, poštenje i kreativnost. Iako je u mirovini, uopće ne miruje, već i dalje aktivno radi na poticanju i promicanju inovatorstva kao glavnog pokretača napretka i izvora dobrobiti za zajednicu i sve ljude svijeta. Na tom području djeluje u Društvu inovatora Šibensko-kninske županije Faust Vrančić čiji je osnivač zajedno s Josipom Laburom. Za sebe kaže da je Prominac, jer je rođen u selu Razvođu kod Oklaja pod planinom Prominom, i Šibenčanin, jer je gotovo cijeli život proveo u Šibeniku, ali i Vodičanin, jer zadnjih desetak godina stanuje u Vodicama. Njegova obitelj preselila je iz Razvođa u Šibenik odmah nakon njegovog rođenja zato što mu je upravo tada otac dobio posao u Autotransportu. U Šibeniku je išao u osnovnu školu i gimnaziju, a u Splitu je diplomirao na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje. Nakon studija zaposlio se u Tehničkoj školi u Šibeniku.

 

Ušao u prosvjetu i – ostao u njoj zauvijek

- Nikada nisam razmišljao o radu u školi. Prosvjeta mi nije bila ni u primislima. Slučaj je htio da dobijem posao u školi i da u prosvjeti ostanem cijeli svoj radni vijek. Kada sam se javio na natječaj za radno mjesto u Tehničkoj školi, mislio sam da će to biti privremeno, ali prevario sam se. O školi i prosvjeti, kažem, nisam uopće razmišljao kao o životnom pozivu, ali, eto, našao sam se u tome. Lijepo mi je bilo raditi s djecom, vidjeti kako se u djeci budi znatiželja, želja za znanjem i novim horizontima. Lijepo je vidjeti radost na licima djece kada svojim rukama naprave nešto što radi, funkcionira i ima smisla. To me je osvojilo. U tome sam vidio smisao svog života i rada. Kao diplomirani inženjer mogao sam brzo otići iz škole. Tada je za inženjere bilo posla posvuda. Zvali su me u Elektru, Poštu, TLM… U tim su poduzećima plaće bile veće, a uvjeti rada bolji, ali ja sam se zaljubio u prosvjetu. Sve sam te ponude odbacio i ostao u školi. Nisam pogriješio. Nisam se pokajao. Naprotiv, lijepo mi je bilo vidjeti sve te svoje učenike kako se vraćaju u Šibenik kao izvrsni studenti, inženjeri, kao doktori znanosti, kao uspješni ljudi… Vidjevši ih, bio sam sretan i ponosan. Bilo mi je drago što se i naš Šibenik ima kime i čime podičiti. To me je ispunjavalo zadovoljstvom − s ponosom nam priča profesor Duvančić.
Inovatorski bodovi za stan

Otkriće prosvjete kao životnog poziva nije bio jedini takav preokret u njegovom životu. Za drugo skretanje sa zacrtanog puta bila je kriva jedna inovacija, jedan praktičan i napredan izum. Nakon studija i fakultetske diplome namjeravao je dosegnuti više akademske razine pa je upisao magisterij iz automatike. Došao je gotovo do samog kraja, a onda stao i više tim putom nije išao. -Bio sam mlad, upravo sam zasnivao obitelj i shvatio da s magisterijem neću steći dovoljno bodova potrebnih da bi se dobio stan. I tada su se stanovi kupovali, ali i dobivali, a za dobivanje ključeva stana bili su potrebni određeni bodovi. Magisterij, ma koliko vrijedan bio, nije mi donosio dovoljno bodova. Presudne bodove donio mi je prijavljeni patent elektroničkog ključa za zaključavanje telefona. Ta je moja inovacija bila je zapažena, donijela mi je dosta dobroga, a kada je krenula u proizvodnju, stekao sam uvjete za sklapanje ugovora za, kako se to tada nazivalo, kadrovski stan. Tako je magisterij ostao po strani. Računao sam da će kasnije biti vremena za to, ali nije.
Elektronički ključ

Tako su rad s djecom i inovatorstvo obilježili život profesora Duvančića. U školi je dobio priliku da sve što voli poveže u cjelinu i odgoji niz naraštaja uspješnih učenika Tehničke škole, a najveća su mu nagrada bila djeca kod koje je probudio kreativni i stvaralački duh. Usporedo s tim nastavio je i svoj inovatorski rad.
- Inovacija su mi u krvi. Prije tridesetak godina imao sam prijavljeni patent elektroničkog ključa za telefone. Bila je to, kako se kaže, prava stvar u pravom trenutku, a postojalo je i društveno ozračje u kojem su takve inicijative, čak i na lokalnoj razini, padale na plodno tlo. Tada se prekomjerno i neovlašteno korištenje telefona u poduzećima onemogućavalo mehaničkim bravicama koje nisu bile efikasne i lako ih se moglo provaliti. Ja sam konstruirao elektronički ključ za zaključavanje telefona koji je blokirao pozive po želji ili samo nulu. Za taj uređaj na sajmu inovacija RAST YU 1980. godine u Rijeci dobio sam brončanu medalju. Njegovu vrijednost prepoznali su naši ljudi u Šibeniku pa je ubrzo nekadašnja tvornica rasvjetnih tijela Rastovac u Tisnu sa mnom sklopila ugovor i počela ga proizvoditi. Rastovac se tim proizvodom afirmirao na tržištu. Kasnije sam imao još jednu zgodnu inovaciju za koju, nažalost, nije bilo zainteresiranih za primjenu. Radilo se o grijalicama s ugrađenom elektronikom za programiranje vremena i temperature koje se montiraju na zid, čega u to doba uopće nije bilo na tržištu. Šteta što ga nitko nije prepoznao kao tržišno isplativ proizvod jer je ubrzo uslijedio bum sličnih proizvoda u Europi. Jako sam želio da te grijalice proizvodi netko u Šibeniku, ali nije bilo interesa.

Autoritet i kolega

Profesor Duvančić nije, međutim, bio inovator samo na polju elektronike i automatike. Značajna pedagoška inovacija bila je i njegov osobit pristup učenicima u šibenskoj Tehničkoj školi. S tom inovacijom problem je što je se ne može proizvoditi i što je ne može svatko primijeniti. Po svemu sudeći, njegov pristup učenicima i njegove metode poučavanja moraju čekati da se pojavi netko sličan njemu, netko s istim senzibilitetom prema djeci, voljan posvetiti joj se potpuno i bez ostatka. On je uspio spojiti naoko nemoguće. Učenicima je istovremeno bio autoritet i, kako sam kaže, kolega. Radio je bez prevelikog dociranja i odnosa ex katedra .
- Svojim sam učenicima govorio da sam ja inženjer, a da oni uče za tehničare i da smo mi kolege. Davao sam im do znanja da s njima želim komunicirati na toj kolegijalnoj razini i dosljedno sam se ponašao. To je bio jedan od načina kojim sam im želio približiti struku kojom će se baviti i od koje će živjeti. Istodobno sam ih usmjeravao pa i poticao da što više rade rukama jer sam uočio da konkretni praktični rad najviše nedostaje našoj djeci, a ona sama nisu svjesna da im znanje bez vještine neće puno vrijediti kada završe školu i krenu u potragu za poslom. Inzistirao sam da puno rade kod kuće, da imaju svoj alat, da vježbaju i stječu vještinu. Imao sam zbog toga i „sukobe“ s dosta roditelja svojih učenika. Neki od njih negodovali su zbog toga što njihovu djecu potičem da kupuju alat i da kod kuće imaju nekakav svoj kutak za rad. Pitali su me što će im alat, zašto trebaju trošiti novce na njega. Uzvraćao sam im protupitanjem bi li odbili kupiti svom djetetu violinu ili gitaru ako ono ide u glazbenu školu i uči svirati. Onaj tko ide u Tehničku školu mora imati svoj instrument za mjerenje, lemilicu, kliješta, svoj alat… Roditelji koji su u početku negodovali redovno su mijenjali mišljenje kada su vidjeli što njihova djeca rade u školi i kakve rezultate postižu.
Tako profesor Duvančić tumači svoj pristup radu s učenicima o čijoj uspješnosti svjedoče desetci naraštaja uspješnih šibenskih tehničara, inženjera, znanstvenika i inovatora.

Ne postoje nezainteresirana djeca

Osim toga on je argumentirano osporio uvriježeno mišljenje da većina srednjoškolaca nije osobito zainteresirana za učenje, pogotovu za usvajanje i primjenu teoretskog znanja, i da im je važno samo dobiti kakvu-takvu prolaznu ocjenu. Takve predrasude još su izraženije i agresivnije u današnje vrijeme u kojem su mnoge vrijednosti postavljene na glavu, a znanje, radno iskustvo i vještine učenicima su, pa i njihovim roditeljima, vrlo nisko na ljestvici životnih prioriteta.
- To jednostavno nije istina. Nikada nisam imao problema s učenicima i njihovim odnosom prema učenju. Ako se tim mladima ljudima priđe na pošten i iskren način, ako im se ukaže kako mogu pokrenuti svoje osobne potencijale i ako ih se motivira, onda takvih problema nema. Nikada nisam imao problema s djecom. Možda sam za cijelog svog radnog vijeka imao problem samo s jednim učenikom.
Nakon završetka školovanja mnogi učenici Tehničke škole koji su imali sreću da im Ante Duvačić bude profesor priznali su mu da ga se nisu nikada bojali, nego su ga poštivali jer su shvatili da ih uči nečemu korisnom od čega mogu živjeti.
- Oscilacija od generacije do generacije ima, ali uvijek se može s djecom puno postići. Jedne smo godine napravili eksperiment i dozvolili smo da se u elektrotehničko usmjerenje upišu oni učenici koji to žele bez obzira kakav su uspjeh imali u osnovnoj školi. Ta generacija je postigla izvrsne, možda i najbolje rezultate. Selekcija prema ocjenama nije uvijek najbolje rješenje. Nije isto dobiti u neko školsko usmjerenje dijete koje želi ili dijete koje se nije uspjelo upisati u gimnaziju ili neku drugu školu pa se u tehničku školu upisalo preko volje te na nastavu dolazi nemotivirano i nezainteresirano. Trudom i radom uvijek se nešto može postići i s takvim učenicima rezultati su daleko bolji − objašnjava Duvančić. Kreativni cunami

 

Djecu je često teško privoljeti da s pažnjom prate nastavu i da na njoj aktivno sudjeluju, a kamoli da se odluče okušati u inovacijama u koje se danas, od lokalne do državne razine, svi glasno zaklinju, ali ne čine baš ništa da društvena klima bude poticajna za razvoj inovatorstva, a nisu vojni ni na neka ozbiljnija ulaganja. No profesor Duvančić uspio je razbiti i tu barijeru. Njegovi učenici, a mnogi od njih nisu ni sanjali da se u njima krije inovatorski genij, pobrali su pregršt nagrada, priznanja i medalja za svoje izume čak i na europskoj razini. Kao odličan primjer on ističe jednog svog bivšeg učenika čiji je otac imao peradarnik. Vidjevši oca kako naporno radi, došao je na ideju da napravi automatiku za čišćenje, grijanje i provjetravanje peradarnika. Tu je svoju ideju ostvario, čak i uspješno primijenio u očevom peradarniku.
U kasnijim generacijama bio je još jedan sličan rad. Osvojio je tri zlata na izložbama inovacija u Hrvatskoj. Za njegov izum čak je bilo zainteresiranih u Indoneziji!
Njegov je učenik Ante Petković u Nürnbergu osvojio nagradu i bio velika zvijezda tamošnjeg sajma inovacija. Došle su ga intervjuirati ekipe brojnih televizijskih kuća, a CNN je prvi objavio tu vijest.
- Kada bi neki učenik dobio nagradu za svoju inovaciju, to nije bio poticaj samo za njega, već bi ta nagrada probudila cijeli njegov naraštaj. To je izazivalo buru oduševljenja i pravi cunami stvaralačkog rada i razmišljanja. Nakon toga su se mnogi javljali, nudili i objašnjavali svoje ideje kako bi nešto moglo funkcionirati bolje, brže, jednostavnije i racionalnije. Ah, sve je letjelo, sve je iskrilo od stvaralačkog naboja!

 

 

U svakom djetetu spava inovator

 

Pogrešno je razmišljati da su samo odlični đaci potencijalni inovatori, tvrdi profesor Duvančić. On je, uostalom, svojim radom dokazao da u svakom djetetu spava inovator kojeg je moguće probuditi i razigrati ako mu se priđe na pravi način.
- Imao sam jednog učenika ponavljača. Kada sam nakon prvih kontakta vidio što radi, kazao sam mu: - Pa ti si, čovječe, vizionar. Ti ćeš biti vrstan inovator! I bio sam u pravu. Moguće je da ga je taj poticaj probudio, završio je ne samo srednju školu, nego i fakultet, a postao je i fantastičan inovator. A sjedio je u zadnjoj klupi, frustriran, depresivan… I danas čuvam jedan njegov mali rad. Jedan drugi moj učenik je u SAD-u u vrhu jedne velike kompanije za proizvodnju računala. Neki rade po nuklearnim centralama. Jedan je naš učenik bio dekan na Visokoj školi u Velikoj Gorici. Ima ih svuda. Iz Šibenika su potekla najmanje četiri jaka poduzetnika na području informatike i automatike. To su vrhunski stručnjaci koji su izašli iz naše Tehničke škole. Kasnije, kada su pokrenuli vlastite poslove, zvali su me da im preporučim nadarene i perspektivne učenike koje bi mogli zaposliti. Najdraže priznanje mi je kada naši učenici koji su otišli studirati dođu ljeti u Šibenik i kažu: - E, profesore, ono što ste nas učili je prava stvar. Dosta naših kolega na fakultetu muči se sa stvarima koje su nama jednostavne. Kada vidim te ljude, kada vidim kako su uspješni i kada pomislim da sam tome i ja barem malo pridonio, onda sam zaista ponosan.

 

Neostvareni san - muzej radova učenika Tehničke škole

 

 

Neostvareni san profesora Duvančića bio je da se u Tehničkoj školi odredi prostor koji bi funkcionirao kao svojevrstan muzej najuspješnijih učeničkih radove te da se na kraju svake školske godine organizira izložba novih radova. - Naši su inovatori imali fantastične radove. Puno puta molio sam da se u školi pronađe prostor u kojem će ti radovi naći svoje mjesto. Ne mislim pri tome samo na tehničke radove i inovacije, već općenito na sve uspješne učeničke radove iz bilo kojeg područja. Takve prostore imaju mnoge škole i oni su njihov ponos, njihova tradicija. Ono najbolje i najljepše neka bude u vitrinama. Neka to vide novi naraštaji. Neka to vide roditelji. Žao mi je što taj prijedlog nije nikada naišao na odaziv. Mislim da šibenska Tehnička škola, gledajući njene rezultate i sve ono što su u životu postigli učenici koji su je završili, zaslužuje stalnu, reprezentativnu izložbu. Još nije kasno da se to napravi − nada se Duvančić. Pa dobro, ljudi, što vi to radite?

 

 

Nakon što je cijeli radni vijek proveo kao profesor u srednjoj školi, kaže kako mu ni jedan dan rada nije teško pao i da mu nikada nije bilo teško raditi s učenicima. Drago mu je vidjeti svoje učenike kada se vrate u Šibenik, a tužan je jer ta naša zlatna mladež ostaje u drugim gradovima, odlazi u inozemstvo jer u Šibeniku za nju nema posla. - Kada me sretnu i kažu da su u našoj Tehničkoj školi dobili poticaj da napreduju i postignu u životu ono što žele, to mi najveća moguća nagrada − priznaje i zaključuje kako je on, kada se svi punti zbroje, sretan i zadovoljstvom ispunjen čovjek.

 

Sada je u mirovini, ali je i dalje aktivni član Društva inovatora Šibensko-kninske županije Faust Vrančić. Ponosan je na rezultate inovatora koji djeluju u tom društvu kao i na to što su, u znak priznanja za svoj dugogodišnji rad, ove godine bili domaćini INOVA-e, ali je duboko svjestan i problema s kojim se inovatori susreću.
- Veliki su troškovi registracije i zaštite patenta. Ideje se kradu više nego ikada. Bilo bi dobro kada bi postojao netko tko ima novce i tko bi vidio svoj interes u tome da ga uloži u razvoj inovacija, da postoji netko tko bi došao i kazao: - Pa dobro, ljudi, da vidimo što vi to radite, kakve koristi možemo imati od toga, vi, ja, Šibenik, Hrvatska? To bih volio doživjeti. No čini se da je danas najlakše uvesti jeftinu robu i prodati je skupo svojim ljudima. Nitko ne vidi da kuna uložena u inovacije donosi bogatstva.
Svjestan svega toga još upornije radi u Društvu inovatora Faust Vrančić i s Izvršnim odborom pomaže članovima u osiguranju potpore za rad.

(Tekst je objavljen u časopisu Šibenik tim)


 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam