Sidebar Menu

Datum objave: 26. Listopad 2016

Upoznajte Šibenčane koje poznajete:Ante Mrvica,Žirijanin i prvi čovjek Jadrolinije u Splitu

Diana Ferić
Diana Ferić

Antu Mrvicu, malo tko u Hrvatskoj ne doživljava kao poznanika pa i prijatelja iako ga nikada nije osobno upoznao, niti se s njim rukovao, a kamoli popio kavu. Kada se pojavi na TV ekranu gledaju ga i slušaju čak i oni na kopnu koji nikada nisu, a možda ni neće zaploviti iz Splita prema otocima. Iako se često pojavljuje u medijima, iako uživa rijetko viđenu popularnost, on nije zvijezda nego nešto više od toga. On je naš čovjek, pouzdani prijatelj, netko kome obradujete kad ga vidite i, što je najvažnije, a danas je prava rijetkost, netko kome se vjeruje. Zovu ga dobrim duhom splitske trajektne luke jer je uvijek na usluzi putnicima, mornarima i novinarima. Antu svi znaju, ali je malo onih znaju njegov životni put koji nije kao američki san, ali je velika i inspirativna priča o tomu da čovjeka kada zna što želi i sve tome podredi, uspjeh ne može mimoići. Intervju s njim, u kojem otkriva cijeli svoj život od  bavača cime  Slavkinog broda za Martinsku do toga kako je postao doktor znanosti prenosimo iz posljednjeg broja časopisa "Volim Šibenik".

Kada voliš to što radiš uvijek se za sve nađe vremena

Ante Mrvice je rođen 1952. godine na otoku Žirju. Kao siromašan dječak sa Žirija je s nepunih jedanaest godina došao na školovanje u Šibenik, a onda je šesnaest godina, sve do 1986. godine kada je u 34. godini postao student Pomorskog fakulteta u Splitu, oplovio sva mora svijeta. Od 1986. do 2105. godine završio je dva fakulteta i stekao akademski stupanj doktora znanosti u tehničkim znanostima te tehnologiji prometa i transporta. Sada je na putu da stekne zvanje docenta, a da nikad nije mijenjao adresu. I danas je prijavljen na Žiriju iako na njemu ne stanuje već 53 godine, ali je često na svom rodnom otoku na kojem obrađuje svoj vinograd i maslinik, a kad god mu dopusti pasao u splitskoj luci koji traje u četiri i po ujutro pa dok ne završi kasno uvečer, ide u lignje i na hobotnice.
-Kada hoćeš, kada ti je stalo i kada voliš to što radiš uvijek se za sve nađe vremena, kaže taj simpatičan, otvoren čovjek britkog jezika, brzog uma i slonovskog pamćenja koji ne štedi ni sebe pa si, primjerice, zamjera što je oplovio sva mora svijeta, a još nije bio u susjedstvu, u Kornatima.
Čim smo počeli razgovor iznenadio nas je zaista neočekivanom gestom. U priču o sebi i svom radu uveo nas je romantičnim ljubavnim stihovima pjesme šibenskog pjevača, jedne od prvih i najvećih pop zvijezda bivše Jugoslavije, našeg kolege fotoreportera Duška Jaramaza:
Korakom tihim
ona prođe gradom,
svi joj se dive i gledaju kradom,
svi bi je željeli i ukrali bi nju,
ali ona će ostati samo u mom snu.

Krstili su me morem i starim motornim uljem

Rođen sam na Žiriju 1952. godine gdje sam završio niže razrede osnovne škole, a onda sam 1963. godine došao u Šibenika kako bih nastavio školovanje. Bio sam, u neku ruku, povlašten jer mi je dida radio u Americi pa je u Šibeniku kupio kuću koja se nalazi tik do Lučke kapetanije. Prvih mjesec danas sam išao u Dolac u školu pa u Crnicu, a onda sam se prebacio u osnovnu školu „Simo Matavulj“. Nakon osnovne škole upisao sam Školu učenika u privredi ne zato što nisam volio učiti, nego zato što sam bio siromašan. U domaćinstvu smo živjeli mater, moje dvije sestre, dida i baba i moja neudana teta. Otac je naviga i svi smo živjeli od jedne plaće. Koliko puta sam pitao mater novac da idem u kino, a ona bi mi rekla da ne mogu, jer da ne nemamo novaca. Tek kasnije shvatio sam da je to: nemamo novaca, zaista značilo da nemamo novaca, a ne da mi je mater bila stroga pa mi nije dala ići u kino.

Kažete da ste otišli sa Žirija s jedanaest godina. Je li u Šibeniku došla s Vama obitelj ili ste bili sami?

U kući u Šibeniku živjeli smo moje dvije sestre i ja, a mater je bila na Žirju. Obrađivala je zemlju i bavila se ribarstvom. Starija sestra se brzo udala pa smo mlađa sestra i ja živjeli sami. Nismo imali puno novaca tako da sam vrlo rano naučio da se moram sam snalaziti. Čim sam završio Školu učenika u privredi, smjer motoriste, zaposlio sam se u „Slobodnoj plovidbi“ i odmah se ukrcao na brod. Rado bi ja bio nastavio školovanje, ali kako smo bili siromašni to mi nije palo na pamet. Osamnaesti rođendan dočekao sam na Atlantiku ploveći od Acre za Kinu, a proslavio sam ga oko ekvatora. Krstili su me morem i starim motornim uljem. To je tradicija kod prvog prelaska ekvatora. Dvije godine sam plovio na brodovima „Slobodne plovidbe“, ali nisam prestao razmišljao o tome kako bih, na koji način smogao dovoljno da nastavim školovanje. Prilika mi se pružila 1973. godine kada je u Šibeniku otvorena Viša tehnička škola, kao podružnica fakulteta iz Maribora. Odmah sam se upisao. Ta je škola radila samo godinu dana jer je bilo malo kandidata, a nije se moglo ni prolaziti bez učenja. Od početka sam shvatio da od zanata na brodu, čast svakom, nema puno vajde. Bio sam mehaničar brodskih motora. Imao sam ponudu da nakon završene srednje škole odem na specijalizaciju u Rusiju za motore u raketnim čamcima, ali to me nije privlačilo pa sam se kao mehaničar ukrcao na brod „Šibenik“. Plovio sam 14 mjeseci, a onda mi je umrla majka pa sam se iskrcao. Nakon toga sam se ukrcao na brod „Šubićevac“, a onda sam jednu sezonu radio i na brodovima na Krki koji su plovili do Visovca i Roškog slapa. Vrlo brzo sam uvidio da od toga nema ništa, da se to ne isplati. Smatrao sam da kad već tučem more, a to je težak kruh s puno odricanja, onda bih morao dobro zarađivati pa sam s domaćih brodova otišao na stranca.

Na brodu slavne tete Slavke

More vas je očito odredilo u profesionalnom smislu, ali i prije nego što ste završili srednju školu. Niste li se okušali i kao mornar na brodu čuvene Slavke koja je vozila na Martinsku?

Teta Slavka, kako smo je zvali, vozila je brod za Martinsku, a pristajao mi je skoro pod prozorom. Kao tinejdžer sam joj pomagao. Skupljao sam karte od putnika i hvatao cimu. More me je privlačilo od mladih dana. Ali nije to bila u to doba moja jedina veza s morem. Kad sam išao u osnovnu školu bavio sam se ronjenjem u Sportskom društvu „Jastog“, a jedno vrijeme sam veslao u veslačkom klubu „Krka“, najprije u skifu, a onda u četvercu.

Sve što ste ispričali je klasična priča siromašnog mladića s mora koji privređuje ploveći. Kako to da vas to nije ponijelo nego ste se ipak odlučili nastaviti obrazovati?

Shvatio sam da s osnovnom i srednjom školom, čast svakom, nemaš što tražiti na brodu i znao sam da se moram školovati. Neki se moji kolege sjećaju da sam im tada govorio, da ću ići u školu i učiti i da će oni svi slušati mene, a ja neću slušati njih. Ali trebao sam prije toga skupiti novac za školovanje. Zato sam 1974. godine otišao navigati na stranca, na jedan potpuno automatiziran njemački brod koji je plovio pod malteškom zastavom. Prevozili smo cargo teret i kontejnere. Na tom sam brodu bio dvadeset i pet mjeseci i dvadeset pet dana bez iskrcaja. Bio je to brzi brod, linijaš. Putovali smo recimo jednu rutu od Le Havrea do Paname devetnaest dana. Inače, najduže sam bez stajanja na jednoj ruti plovio od Osake do Buenos Airesa. Ta je plovidba trajala pedeset dana. Plovio sam poslije toga samo na dvije strane kompanije. Na tim sam brodovima brzo napredovao. Jedan sam ispit za časnika broda polagao u New Yorku, a drugi u Roterdamu. Tu sam stekao časničku naobrazbu. Kasnije sam plovio na brodovima hladnjačama koji su brzi, ali si dugo na moru, a vrlo malo stojite u luci. Na jednom takvom brodu sam bio šesnaest mjeseci.

Tridesetčetverogodišnji brucoš

Što vam se posebno urezalo u sjećanje?

Nakon jednog putovanja iskrcao sam se u Le Havreu i došao kući u Žirije da bi me tek što sam stigao zvali da nešto nije u redu s frižiderima i da se moram vratiti jer sam na tom brodu jedini bio specijalizirani inženjer za te hladnjače. Bilo je to u vrijeme Olimpijade u Moskvi, a mi smo im transportirali voće. Ostao sam na tom brodu još dva mjeseca. Rusija tada nije imala hladnjače da može iskrcati odjednom 10 tisuća tona voća pa su s našeg broda koji je bio usidren u Rigi, potrebi ina kopno transportirali voće za sportaše.

Koliko ste ukupno godina navigavali?

Navigavao sam šesnaest godina. Vrlo brzo sam postao upravitelj stroja na stranim brodovima na kojima sam bio, ali mi je bilo jasno da sa srednjom školom, s obzirom na napredak tehnologije, ne mogu daleko dogurati i da ne mogu biti rukovodeća osoba na brodu. U to vrijeme sam zaradio dosta novca pa sam se 1986. godine sam se iskrcao i upisao Višu pomorsku školu u Splitu. Rekao sam sebi da nema povratka na brod dok ne završim fakultet. Našao sam u Splitu stan u kojem namjerno nisam imao televizor kako mi ne bi odvlačio pažnju od učenja. Stanovao sam blizu hotela „Marijan“ u koji sam predvečer odlazio na kavu, pogledao bi nešto što mi se sviđalo na TV-u, a potom se vratio kući i uhvatio knjige. Među prvim sam diplomirao.

Nisam želio da mi netko da sam samo „makiništa“

Vjerojatno Vam nije bilo lako u 34. godini sjesti u studentske klupe s devetnaestogodišnjacima?

Ma nisam se time zamarao. Imao sam pred sobom cilj i on mi je jedini bio važan. Dva puta sam, dok sam studirao, ljeti naviga. Očistio sam godinu u rekordnom roku i onda bi do sljedeće nastavne godine otišao na jedno putovanje brodom kako bi zaradio novac. Nakon što sam završio Višu pomorsku školu pri Sveučilištu u Splitu bio je otvoren Pomorski fakultet koji je bio podružnica dubrovačkog fakulteta. Ja sam bio prva generacija na tom fakultetu i na njemu sam 1990. godine diplomirao strojarstvo. Te godine sam se zaposlio na „Jadroliniji“. Imao sam licencu da mogu upravljati najsloženijim strojevima. No, na „Jadroliniji“ nisam nikad plovio jer sam odmah postao inspektor za brodove na potezu od Šibenika do Dubrovnika. Ipak, to mi nije bilo dovoljno. Još nisam bio zadovoljan. Bio sam strojarski inženjer, a uvijek me je privlačila nautika. Nisam želio da mi netko u poslu kaže da s tim nemam veze, da sam samo „makiništa“ pa sam 1992. godine upisao nautički fakultet i stekao još jednu diplomu. S njom sam 1995. godine postao koordinator Plovnog područja Split i na tom sam mjestu evo već 21 godinu.

Kasno ste se počeli i obrazovati, ali nakon što ste stekli visoku naobrazbu niste stali. Što vas je motiviralo da nastavite dalje i dosegnete akademski stupanj doktora znanost?

Lijepo je ići u školu i učiti. Stalno nešto novo spoznajete i stalno vas to obrazovanje tjera da idete dalje, do samog vrha. Valjda sam ja takav tip!

Kod nas svi sve znaju, ali ja ne spadam među takve

Očito, jer ste unatoč tomu što ste imali dobar posao u „Jadroliniji“ u kojoj ste se mogli dokazati kao stručnjak, nastavili školovanje i započeli znanstvenu karijeru. Kako ste se uspjeli tome posvetiti uz zahtjevan i stresan posao koji obavljate?

Mi smo narod u kojem svi sve znaju, ali ja u te ne spadam. Da bi tvrdio da nešto znaš moraš proći i neke škole, moraš učiti i to je moj životni moto. Kako sam to stizao? Jednostavno, uzeo sam knjigu i učio. Nema tu puno filozofije. Prije desetak godina u Splitu se na Pomorskom fakultetu otvorio magistarski studij iz pomorskog menadžment. To mi je bio novi izazov. Magistrirao sam 2006. godine, ali to je bio loše organiziran trosemestralni studij i nije bio znanstveni. Nakon dvije godine otvorio se doktorski studij na Pomorskom fakultetu u Rijeci koji je formiralo nekoliko hrvatskih sveučilišta, ali ni tako ujedinjeni nisu imali dovoljno kadrova pa su nam kolegije držali i profesori iz Maribora, Beča, Grčke. Doktorat mi je bio izazov jer to je vrh obrazovne piramide. Rekao sam sam sebi; kad si se već 12 godina vrtio po višim školama i fakultetima zašto ne bih to začinio doktoratom. Upisao sam doktorski studij „Logistika i menadžment u pomorstvu“ i to je trajalo sedam i pol godina. Moj magistarski i doktorski studij financirali smo moja supruga i ja. Nisam htio da me školuje firma jer si nisam mogao dopustiti da mi mornari u luci prigovaraju da imaju malu plaću, a meni se plaća školarina.

Pretpostavljam da ste onda radili i na istraživačkim projektima i objavljivali znanstvene radove. Je li vam pri tome koristilo Vaše životno iskustvo i bogata praksa?

Radio sam na znanstveno – istraživačkim projektima regionalnog razvoja koji je financiralo Ministarstvo znanosti. Mentor mi je bio profesor Dragan Čišić. Proučavali problematiku zaustavlja depopulacije ruralnih područja Like, Dalmacije i otoka. Cilj je bio ustanoviti što treba napraviti da se stanovništvo zadrži. Recimo, možemo u nekom mjestu izgraditi školu, ali što će ti škola ako nema djece. Treba sve planirati barem 15 godina unaprijed.

Što je bila tema Vaše doktorske disertacije?

Doktorirao na temi međusobnog povezivanja otoka što je kod nas nužno organizirati. Recimo, onaj tko živi na Žiriju, a želi ići na Prvić mora doći u Šibenik pa onda se ukrcati u drugi brod, pa se opet vratiti u Šibenik kako bi se vratio na Žirije. Napravili smo model za povezivanje otoka u splitskoj regiji i uspostavu kružne linije. To je složen model, ali ja se nadam da će jednoga dana biti primijenjen. Taj sam model napravio na temelju istraživanja na terenu. Razgovarao sam s lokalnim vlastima, s političarima, ljudima u lučkim upravama, ali najvažnije mi je bilo što kažu otočani. Pitam tako jednu staru ženu iz Vele Luke kako to da njih na brzom brodu, katamaranu, nekad ima puno, a nekada nema gotovo nikoga. Odgovorila mi je kako je mislila da sam pametniji jer je stvar jednostavna. otočani uvečer gledaju na televiziji Dnevnik i kad na prognozi vide na srednjem Jadranu tri strelice to znači da će biti jak vjetar ne idu nikamo. Katamarani jesu brzi, ali valjaju i nisu ugodni.
-Kad se iz katamarana koji plovi po vitru iskrcamo na kopno još nam se dva sata vrti u glavi i krivudamo kad hodama, a ljudi misle da smo pijani pa je po takvom vremenu najbolje ostati kod kuće, odgovorila mi je ta gospođa.
Brodove treba raditi za ljude, za njihove potrebe. Pustimo mi komercijalne razloge. Stalno se spominje održivi razvoj na otocima, a nitko ne zna što bi to trebalo biti. Na svim otocima u Hrvatskoj, prema službenoj statistici, ima oko 126 000 stalnih stanovnika u što spadaju i Pelješac, Murter ,Vir i Čiovo koji nisu odvojeni od kopna, ja mislim da je realna brojka barem za 30 posto manja.

Lastovo je naše, zar ne? (1.puta)

Ima li smisla za tako malo ljudi uvoditi moderne brodove i primjenjivati te složene modele povezivanja na kojima ste radili?

Stari Lastovljani su mi pričali da su, kad su bili pod Italijom, imali dva puta dnevno brodsku vezu s Venecijom i brod koji je plovio brzinom 23 čvora, a imali su i avionsku liniju. Kad je netko u talijanskom Parlamentu pitao zašto se toliko troši na povezivanje s Lastovom, njihov premijer mu je odgovorio da začepi jer je najvažnije da je Lastovo njihovo. Kad bismo gledali samo komercijalno na sadašnje brodske veze za Lastovo one bi bile nepotrebne jer zimi možemo samo u jednoj vožnji prevesti toliko putnika koliko se vozi brodovima tijekom cijele zimske sezone, ali ta logika u ne igra. Lastovo je naše, zar ne?

Sudbina otoka kroji netko tko nema pojma o životu

Jeste li kroz svoj rad došli do saznanja može li se zaista nešto učinit da ljudi ostanu na otocima ili je to utopija?

Nema nekog jedinstvenog znanstvenog modela ili zaključka kada je o otocima riječ. Nema ni cjelovitih studija o toj problematici. Svaki je otok drukčiji. Svaki je za sebe. Evo jednog primjera. Prema našim pravilima svaka kuća na otoku ima pravo na dva kubika vode mjesečno. Ali ne troši vodu kuća nego je troše ljudi koji u njoj žive. Svakom je bjelodano jasno i bez znanstvenih elaborata da dva kubika nisu jednako dovoljna mladom bračnom paru s troje djece i nekom samcu koji živi na otoku. No to se ne uvažava. I dalje se na otoke vozi dva kubika vode po kući. To je odrezao netko u nekoj kancelariji koji nema pojma o životu. Tragedija. Imamo birokratski sustava u kojem nitko ništa ne razumije. Takozvane političke elite kada dođu na otok bivaju dočekane jastozima i finom ribom. Oni onda kažu kako im je na otoku sve divno i krasno, ali odmah pitaju kad imaju brod za natrag. Tu i ljudi na otocima griješe. Treba njima dati kruh od četiri dana i slane srdele. Treba im dati ono što mi na Žiriju jedemo kada zbog lošeg vremena nekoliko dana nema broda s kopna, da shvate u čemu je problem, a ne častiti ih kraljevskim delicijama.

Ima li šanse da se život na otocima sačuva?

Depopulacija ne pogađa samo otoke nego i zagoru. Ja mislim da je svako mjestu u kojem se zatvori škola osuđeno na propast. Možete vi imati vikend naselja, ali to nije to. Na Žiriju se još šezdesetih godina zatvorila škola. Već dvije tri godine nema dućana... Kako zadržati ljude kada nemaju ono bez čega se ne može. Bez toga ni u Šibeniku nitko ne bi ostao, a kamo li na Žirju!

Možete zimi na Žirju ispeći i janje i prase, ali nećete naći tri čovjeka da ih počastite

Uzmimo upravo kao primjer Žirije. Može li se taj otok na neki način razviti i privući mlađe ljude i obitelji da na njemu stalno žive?

Mislim da najprije treba na otok dovući grupu mladih ljudi, ali da bi ih se dovuklo moraju imati što raditi. Možda bi se nešto u tom smislu promijenilo da je recimo u uvali Stupica, o čemu se nekada razmišljalo, napravljena marina pa bi tu barem nekoliko ljudi našlo posao. Žirije je zimi pusto. Možete zimi na Žirju ispeći i janje i prase, ali nećete naći tri čovjeka da ih počastite. Kad zimi u pet i po uri isplovi brod za Šibenik na otoku nema nikoga. Ali još smo mi dobri kakvi su neki drugi otoci poput Suska ili Unije. Demografske je probleme teško riješiti iako se, zahvaljujući turizmu, zadnjih godina stvari ipak mijenjaju na bolje. Prije je sezona trajala, gledajući brodski promet, od 15. lipnja do Velike gospe, a sada je značajno produžena, pogotovu na velikim otocima, i sada traje od Uskrsa do polovine studenog. Ali ne može se živjeti samo od turizma. To sam naučio od Židova. Oni kažu da je jedino sigurno ulaganje u proizvodnju hrane. No kod nas se danas ljudi nerado bave poljoprivredom, a i ne znaju što bi s onim što proizvedu. Lakše je izgraditi dva tri apartmana i na tome zarađivati.

Meni se čini da su brze i učestale brodske veze preduvjet bilo kakvog razvoja otoka i egzistencije na njima?

Otočanima je najvažnije da imaju sigurnu vezu i sigurnu luku, a ne toliko da brod često vozi.

Kad ste spomenuli sigurnu luku i sigurnu vezu to je baš ono što Žirje i Kaprije nemaju.

Nije to problem samo Žirja i Kaprija. Ni mnogi drugi otoci u Hrvatskoj nemaju dobre i sigurne luke. Osim toga nisu dovoljni samo putnički brodovi. Trebaju nam i trajekti za otoke ma kako oni maleni bili. Svjestan toga, a živeći životom otočana, zalagao sam se da se uvede trajekt za Žirije. Taj trajekt je zaslužan što Žirje živi. Sada više nije problem popraviti ili napraviti kuću, a i auto je moguće dovesti, a bez njega je na Žirju život u današnje vrijeme nezamisliv i neodrživ jer mi nemamo samo kuće uz more nego i u unutrašnjosti otoka.

Kuriozitet je da ste upravo Vi dovezli prvi auto na Žirije i to bez trajekta?

To je bilo 1972. godine dok sam još naviga. Bio je to terenac Steyr-Puch iz 1939. godine, vozilo koje je njemački Gestapo koristio u Drugom svjetskom ratu. Prebacio sam ga na Žirije vodonoscem “Pirovac”. Imao je registraciju ŠI 10-48. Takav je auto imao i stari Roša koji je bio predsjednik Auto – moto kluba u Šibeniku. Kad se on s njim provozao do Slapova Krke Šibenčani su o tome više pričali nego kad se čovjek spustio na Mjesec.

Na Žirju se mora graditi nova luka

Vratimo se na problem pristajanja trajekta u Muni zbog čega Žirjani negoduju. U čemu je problem?

Neki ljudi se rugaju s kapetanima koji zapovijedaju trajektom i zovu ih „kapetani od bonace“, ali to su gluposti. Prije su na toj relaciji plovili drukčiji brodovi poput „Iloka“ ili „Tijata“ koji su imali nisko nadvođe i duboki gaz. Kad bi se zaustavili oni su, bez obzira na vjetar, bili kao sika na moru. Možda bi se malo nagnuli i to je bilo to. Današnji trajekti imaju visoko nadvođe i komandni most, a gaz svega metar i pol. Kad se zaustave oni se ponašaju kao jedrilice. Takvi brodovi moraju imati sigurnu luku i zavjetrinu što je na Žiriju problem. Luka nije prilagođena i treba graditi novu, pomoćnu luku.

To nitko spominje. Koliko je to realno?

Već postoje neka rješenja. I ja sam se za njih zalagao, ali nisam naišao na podršku.

Jesu li Žirjani u pravu kad se bune?

U pravu su što se žale, ali nema ništa od kuknjave. Ne treba graditi ništa megalomanski jer je riječ o malim trajektima, ali po mom mišljenju alternativno pristanište je jedino rješenje. Žirije treba manji, ali jak brod jer je relativno daleko i treba prijeći otvoreno more. Ljeti je lako, ali problemi nastaju zimi. Sada je malo lakše jer vozi katamaran, ali to nije dovoljno. Žiriju treba i trajekt i novo, alternativno pristanište. Žao mi je što je prošlo tako puno vremena otkako se ponudilo rješenje. To se nije dovoljno ozbiljno shvatilo . Bojim se da je ta mogućnost izgubljena.

Lastovo je naše, zar ne? (2.puta)

Ima li smisla za tako mali broj ljudi koji žive na Žiriju ulaziti u takvu investiciju?

Jeftinije bi nam bilo da Žirjane i Kaprijane preko zime smjestimo u hotel pa ne bi trebao nikakav brod ni pristanište. Ali, Lastovo je naše, zar ne?
Mislim da mi općenito živimo u zabludi kada je riječ o povezanosti otoka. Ja sam za izradu doktorske disertacije puno proučavao povezanost kopna i otoka i međuotočno povezivanje i kako je to organizirano u svijetu. Otoci s kojih se godišnje preveze do 100 000 putnika nemaju niti jednu dnevnu, stalnu vezu nego povremenu brodsku liniju, dva ili tri puta tjedno. Prema direktivi Europske unije ne može se dogoditi da imate dva puta dnevno katamaransku i jedna put običnu brodsku liniju, a da se preveze petnaest putnika. Pred nama su promjene i sigurno smanjenje broja brodskih linija prema otocima. Sa Žirija i Kaprija se godišnje ipak preveze više do 300 000 putnika pa neće biti drastičnih rezova. Čekaju nas, međutim, promjene čije posljedice još nismo u cijelosti sagledali. Otočanima će uskoro prijevoz biti besplatan, a turistima će karta poskupjeti i do tri puta što bi se moglo negativno odraziti na turizam koji je sada glavna gospodarska djelatnost na otocima.

Nikad ne mogu reći; e sad je kraj, moje je radno vrijeme prošlo

Stignete li uopće uz sve obveze otići na Žirije?

Jako sam vezan za svoj rodni otok. Ljeti zbog posla baš nemam prilike na njemu puno boraviti, ali sam zimi na Žiriju vrlo često. Obrađujem vinograd i masline, idem u lignje i u lov na hobotnice. U tome uživam.

Vaš je posao stresan i odgovoran, poput kontrolora leta?

Na meni je sva odgovornost i nikad ne mogu reći; e sad je kraj, moje je radno vrijeme prošlo. Nije tu riječ samo o organizaciji prijevoza putnika i vozila. Gotovo su svakodnevne izvanredne situacije u kojima moraju intervenirati vatrogasci ili hitna pomoć, da ne govorim o vremenskim nepogodama, ljetnim gužvama. U svim tim situacijama moram donositi odluke u trenu. Kada se dogodi zbog vatrogasca, hitne pomoć ili nevremena dođe do zastoja odmaći ljudi to strpljivo podnose jer znaju da su u pitanju životi i da drukčije ne može biti, ali sezonski putnici znaju negodovati i zahtijevaju da se isploviti. Tada moram biti čvrst, moram biti neumoljiv. Nema riskiranja. Kada po prognozi vidim da se sprema vrlo jako jugo ili olujna bura onda otočanima već uvečer poručim da sutra nema isplovljavanja.

Što Vam je od tih slučajeva kada ste morali biti čvrst i neumoljiv usjeklo u sjećanje?

Pamtim jednu stariju gospođu, Talijanku, koja se umjesto na brod u Anconu zabunom ukrcala na brod za Supetar. Posada ju je smjestila u kabinu, dala joj večeru i vratila je nazad u Split. Ponudio sam joj da u Anconu ode s drugom kompanijom ili da čeka još dva dana u hotelu. Nije htjela ni drugu kompaniju ni hotel. Ostala je dva dana na trajektu za Supetar. Živjela je kao kraljica. Imala je doručak, ručak i večeru, a o njoj je brinulo 18 mladih momaka. Od Splita do Brača i nazad plovila je 20 puta. Kada se iskrcala nakon zadnjeg “vijađa” dočekao sam je s isprikom i cvijećem, a je rekla da se u životu nije bolje provela. Ili recimo slučaj od prije tri godine. Nazvali su nas iz Centra hitne medicinske pomoći iz Jelse da imaju trudnicu s kompliciranom trudnoćom koja trebala roditi svakog trena, a porod će biti zahtjevan. Bilo je olujno jugo. Prijevoz policijskim gliserom ili helikopterom nije dolazio u obzir. Jedina preostala opcija bio je trajekt koji se nalazio u luci Stari Grad na Hvaru. Nakon konzultacija sa zapovjednikom broda i liječničkom ekipom, odlučeno je da se trudnicu hitno prebaci u Split. Trajekt je nešto prije jedan ujutro isplovio, a žena je ujutro u splitskom KBC-u rodila djevojčicu. Trajekt se zatim vratio u Stari Grad i u pet ujutro odradio redovitu liniju za Split, bez kašnjenja.

Hoćete li na mjestu rukovoditelja Plovnog područja Split dočekati mirovinu?

Ove sam godine počeo predavati na fakultetima u Splitu i Zadru i uskoro bi trebao imati nastupno predavanje za primanje u zvanje docenta. Možda se okrenem poslu predavača jer želim svoje znanje i iskustvo prenijeti mladima. Mogao bih još ovih nekoliko godina provesti kao predavač na fakultetu, a onda, što drugo nego moje Žirije.

 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.
Saznaj više Prihvaćam