Sidebar Menu

Datum objave: 22. Kolovoz 2016

Ante Mile Nakić, prvi šibenski sportaš ovjenčan nagradom HOO-a za životno djelo 'Matija Ljubek'

Šibenik News
Šibenik News

Ante Mile Nakić, proslavljeni međunarodni vaterpolski trener koji je vodio najbolje klubove Grčke i Saudijske Arabije te bio trener izbornik i trener reprezentacija četiriju država, Jugoslavije, Grčke, Slovačke i Irana, a od 1992. godine ima status veleposlanika hrvatskog sporta, kao prvi šibenski sportaš i trener, krajem 2015. godine dobio je jedno od najviših nacionalnih sportskih priznanja. Hrvatski olimpijski odbor dodijelio mu je nagradu "Matija Ljubek" za životno djelo.


O tomu da je Šibenčanin Ante Mile Nakić, na svečanosti Velikog dana HOO-a u Zagrebu, na kojoj su najboljim sportašima Hrvatske bili proglašeni atletičarka Sandra Perković i strijelac Giovanni Cernogoraz, dobio priznanje za životno djelo, izvijestili su svi hrvatski mediji, a osobno su mu čestitali Zlatko Mateša, predsjednik HOO-a, Damir Knjaz, izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Vedran Mornar, ministar sporta i Milan Bandić, gradonačelnik glavnog grada Hrvatske.


Međutim, vijest o tomu da je Šibenčanin Ante Mile Nakić dobio nagradu HOO-a „Matija Ljubek“, u njegovom rodnom Šibeniku u kojem je sportsku karijeru počeo 1957. godine te kao trener osim u vaterpolu, dao doprinos i stvaranju budućeg slavnog košarkaškog kluba „Šibenka“, prošla je nezapaženo, a nitko od gradskih i županijskih dužnosnika nije mu čak ni formalno čestitao na tom priznanju na koje bi Šibenik i Šibenčani trebali biti ponosni.

 

Zašto bi Šibenik i Šibenčani morali biti ponosni ne samo na visoko nacionalno i olimpijsko priznanje koje je dobio jedan Šibenčanin, nego i na činjenicu da je Šibenik dao takvog sportskog velikana kao što je Ante Mile Nakić, čiji je rad značajan i u svjetskim razmjerima? Za one koji ne znaju odgovor na ovo pitanje, časopis „Volim Šibenik“ u Repasažu donosi priču o njemu, njegovom životu, radu i sportskoj karijeri koja je prvi puta bila objavljena u časopisu „Šibenik tim“ 2010. godine.

 

Strpljivim i upornim radom od naših ćemo mladića stvoriti vrhunske vaterpoliste koji će šibenskom vaterpolu vratiti ugled i slavu

 

Biografija:

 

Ante Mile Nakić rođen je u Šibeniku 1942. godine. U Šibeniku je završio i osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1966. godine, a 1977. godine diplomirao je i na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu. Vaterpolsku karijeru započeo je 1957. godine u Šibeniku u Sportskom klubu "Mornar" s Bojanom Krvavicom, Mišom Kneževićem, Nenom Glomusom, Duškom Maleševićem, Krešom Lovrićem, Valkom Vuletinom, Ivicom Sekso, Ratkom Karakovićem i Vlatkom Miletom.

 

Zbog ozljede prestao je igrati vaterpolo pa 1967. godine postaje trener, najprije VK "Šibenik", a potom, 1973. godine, VK "Solaris" kojeg 1975. godine, kao prvi sportski klub u povijesti Šibenika, uvodi u najviši rang državnog natjecanja. U Grčku odlazi 1978. godine i tamo trenira jedan od najboljih grčkih i europskih vaterpolskih klubova, slavni "Olympiakos". U Šibenik se vraća 1980. godine i postaje trener omladinske reprezentacije Jugoslavije te trener vaterpolista u Biogradu na Moru i Betini.

 

Od 1982. do 1983. godine bio je trener reprezentacije Jugoslavije, ali zbog sukoba u Vaterpolskom savezu bivše države odlazi s te dužnosti prije Olimpijade u Los Angelesu za koju je pripremio ekipu. Nakon toga kao trener radi isključivo u inozemstvu: Grčkoj, Iranu, Slovačkoj i Saudijskoj Arabiji. Bio je izbornik i trener reprezentacija četiriju država: Jugoslavije, Grčke, Slovačke i Irana. Veleposlanikom hrvatskog sporta Hrvatski olimpijski odbor proglasio ga je u Domovinskom ratu, 1992. godine. 

 

Početak sportske karijere s 15 godina

 

-Vaterpolo sam počeo igrati na Pakleni 1957. godine kada sam imao 15 godina. Do tada sam u školi igrao košarku, a pomalo i rukomet. Otac mi je bio ljekarnik, a majka učiteljica. Do 1949. godine živjeli smo u Biogradu na moru, gdje mi je otac bio u službi. Majka me je, na njegov zahtjev, došla roditi u Šibenik, tako da sam rođeni Šibenčanin. U djetinjstvu i mladosti uglavnom sam se bavio školom i sportom, a nastupao sam i u nekoliko dječjih predstava Šibenskog kazališta koje je režirao Ilija Ivezić te Splitskom akvarelu, kaže Ante Nakić koji je, a to ne bi smjelo biti zaboravljeno, u sezoni 1970. / 1971. bio i prvi trener Košarkaškog kluba "Partizan", buduće slavne "Šibenke", u kojem je tada igrao prvi naraštaj velikih šibenskih košarkaša; Amanović, Škarica, Bobić, Iljadica, Krnić, Lepur, Vuletin, Juras, Lakoš i Ramljak.

 

Spavao sam s kapicom na glavi i loptom u rukama

 

-Kada sam počeo trenirati vaterpolo, do improviziranog bazena na Pakleni prevozila nas je ratna mornarica s mula Krka. U glavnoj ekipi tada su bili Mišo Knežić, Neno Glomus, Krešo Lovrić, Ivica Sekso, Valko Vuletin i Bore Baošić. Trenirali smo i igrali samo dva ljetna mjeseca, jer nije bilo zatvorenih bazena. Kondiciju smo održavali tako što smo zimi u školskoj dvorani igrali rukomet, košarku i odbojku, a na utakmicu izvan Šibenika prevozili su nas vojnim remorkerom. To je trajalo do 1961. godine kada je izgrađen bazen u Crnici. Kad smo igrali prvu utakmicu protiv Biograda, dvije noći nisam oči zaklopio. Ležao sam u krevetu s golmanskom kapicom na glavi i loptom u rukama. Bila je to lopta namazana mašću za parkete. Balun je prije bio kožnat pa se po šavovima morao mazati mašću za parkete da se ne bi raskvasio. To su morali raditi golmani prije svakog treninga, a mazalo se ne jedan nego šest, sedam baluna. Namazane balune moralo se stavljali na sunce da se osuše.



Za košarku i nogomet nitko nije mario. Vaterpolisti su bili glavni

 

-Dok se igralo na Pakleni ili u luci, vaterpolo nikoga u Šibeniku nije zanimao. Ali kada smo počeli igrati na novom bazenu u Crnici, kada se ulazilo u Prvu ligu, bilo je čudo gledatelja.
Rušili su vrata i ograde, suci nisu mogli prići bazenu... Za košarku i nogomet tada nitko više nije mario. Bili smo glavni. Za izgradnju bazena u Crnici, na čijem podizanju sam i sam kao gimnazijalac radio, jer smo svi tada išli na radne akcije, zaslužan je pokojni Anton Baica, predsjednik "Jadranske banke" te vaterpolskog i plivačkog kluba. Njemu je vaterpolo bio u srcu, a i sam je bio dobar vaterpolist. Nismo imali stalnog trenera. Baica je dovodio iz Splita Tonija Petriča, a povremeno su uskakali Vinko Cvjetković i profesor Milivoj Petković iz Gimnazije. Ja nisam volio plivati i zato sam odmah postao golman. Imali smo u klubu zbilja dobre plivače. Jedan od najboljih bio je Radoslav Koštan , da baš onaj Radoslav Koštan iz slavne klape "Šibenik". On je bio prvak Jugoslavije u leđnom plivanju. Odličan je bio i Franko Stojnić koji je bio prvak u prsnom plivanju, potom Mišo Martinović, prvak na 800 i 1500 metara. Bili smo dobri i u vaterpolu. Osvajali smo prvenstva Hrvatske 1963. do 1965. godine i ušli u Drugu ligu. U toj ekipi igrali su Ratko Karković, kasnije trener plivačke reprezentacije Jugoslavije i PK "Mladost", izvanredni Slaven Pema, Mate Junaković - Đibuli, Joško Ćaleta, Rade Bego, Mišo Martinović, Siniša Belamarić... To romantično doba šibenskog vaterpola trajalo je do 1967. godine. Ja sam već bio otišao studirati u Zagreb, ali sam i dalje bio golman jer se igralo samo ljeti.

 

Bio sam najveći u ekipi pa sam pazio na red na bazenu i postao trener

 

-Iz vojske sam se vratio 1967. godine i zaposlio u šibenskoj općinskoj upravi kao pravnik, ali kada su mi ponudili da budem trener, odmah sam prihvatio. Mene je trenerstvom zarazio pokojni Toni Petrič. Kad on ne bi bio na treningu, palicu smo preuzimali Ratko Karković i ja. Pazili smo da bude red. Mene je odabrao jer sam bio najveći, a Ratka jer je bio najstariji. Tako sam počeo učiti trenerski zanat. Kad sam postao trener, igrali smo kvalifikacije za ostanak u Drugoj ligi. Bili smo zadnji. Dobio sam pet - šest "netalentiranih" plivača, jer takve su upućivali u vaterpolo, među kojima su bili nekadašnji direktor "Slobodne plovidbe" Vito Juraga, njegov brat Žarko, mali Šare koji je otišao u Švicarsku i Goran Škarica. Noću smo putovali, danju igrali pa se opet noću vraćali u Šibenik i ujutro išli na posao. Kada je klub ojačao, bilo mi je teško podnositi sve te obveze pa sam se počeo baviti samo vaterpolom.

 

Povijesna 1974.

 

-Napredovali smo korak po korak. Za nas je došao igrati pokojni Vjeko Duhović iz Splita, inače Zlarinjanin, koji je bio golman VK "Jadran". Vjeki su iz Kluba pomogli da u Šibeniku otvori zlatarnicu i tako je on ostao u Šibeniku. Počeli smo ozbiljnije trenirati i uvijek smo se u Drugoj ligi borili za vrh. Uglavnom smo imali domaće igrače i svega jednog ili dvojicu sa strane. Među njima su bili bivši reprezentativac Ante Matošić, Pere Jakaša i Darko Gojanović, inače Šibenčanin. Uspjeli smo 1974. godine doći na vrh Druge lige i ući u Prvu ligu. To je bilo prvi put u povijesti šibenskog sporta da je jedan klub ušao u Prvu ligu.

 

Nitko nije mogao dati gol Grgi Renji

 

-Golman nam je tada bio Grgo Renje. Njega sam otkrio dok se zezao po bazenu. Rekli su mi: -Tu je jedan mali koji stalno dolazi i nitko mu ne može dati gol, a uopće ne trenira! Odmah sam se dao u akciju. Otišao sam mu kod matere i ćaće i slomio ih da mu dopuste trenirati. Duhovića sam onda prebacio na beka. Imali smo tako dvojicu golmana u obrani i igrali smo odlično. Ušli smo u Prvu ligu. Jedini "stranci" bili su Ante Matašić i Pere Jakaša, a jedanaest momaka je bilo iz Šibenika. Među njima su bili Edi Baica, Zvone Zaninović, Vito Juraga, Šare, Vjeko Duhović... I dalje se treniralo samo ljeti na bazenu, a zimi u školama. Kad bi klub skupio malo novaca, išli smo u onaj mali bazen u Primoštenu tek toliko da se igrači izguštaju. 

 

 "Solarisov" bazen trebao je biti spomenik sporta nulte kategorije

 

Tada se počelo graditi hotelsko naselje "Solaris" i pokojni Baica ih je prisilio da naprave bazen. Tako smo negdje 1973. godine postali VK "Solaris". Organizirali smo u "Solarisu" zimska prvenstva, kupove, a tamo su se igrale i utakmice državnog prvenstva. Tu je trenirala i zagrebačka "Mladost" koja u to vrijeme nije u Zagrebu imala primjeren bazen, jer oni tada nisu imali primjereni bazen. Šibenik je uz Kupare, jedini imao takav bazen. "Solarisov" bazen trebalo je proglasiti spomenikom sporta nulte kategorije, toliko je bio važan za šibenski, ali i za hrvatski sport. U to vrijeme vaterpolo je u Šibeniku treniralo oko dvjesto djece. Išao sam po školama i dogovarao s profesorima gimnastike da sva muška djeca moraju doći na vaterpolo. Nismo uzimali djecu koja su imala puno drugih aktivnosti - nogomet, klavir, engleski, francuski, glazbeni... jer ti su bili za sve, a ni na što se nisu mogli koncentrirati. Birali smo djecu koja u tom trenutku nisu bila najtalentiranija, ali su bila slobodna i imala su želju baviti se sportom.

 

 Doktor preuzima rad s djecom i mladima

 

Neke sam svoje igrače, kao što je Danko Jerković zvani Doktor, nagovorio da se uhvate trenerstva i preuzmu brigu o mladima. On nije nikakav doktor, nego su ga tako prozvali zbog toga što je nosio naočale i izgledao poput znanstvenika. Tako smo stvorili generaciju koja je nakon pet godina imala šest igrača u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije koja je osvojila Kup šest nacija, a naši Juraga i Šare postali seniorski reprezentativci.

 

Pogubne fantazije o odgoju sportaša u socijalističkom duhu

 

-Već 1977. godine ja više nisam bio trener, nego sam postao direktor kluba, ali sam već imao ponude iz inozemstva. U to vrijeme u klubu su se pojavili ljudi koji nisu imali veze s vaterpolom. Sukobile su nam se koncepcije. Ja sam se zalagao da mlade selekcije moraju biti u službi prve ekipe i da juniorski naraštaj svake godine mora izbaciti barem jednog igrača za reprezentaciju. Oni su fantazirali o nekom odgoju omladine u socijalističkom duhu i da svi sportaši moraju biti jednaki, a ja sam se borio za kvalitetu. Tada smo imali respektabilnu ekipu u kojoj su bili Cico i Boris Ninić, Perak, Đurđević, Lončar, Pavić, Krstačić... ali ja sam tada dobio ponudu koja se ne odbija. Pozvali su me iz Grčke da budem trener njihovog najboljeg kluba, "Olympiakos".

 

Sa šibenske "crne liste" na kormilo državne reprezentacije

 

-Nakon četiri godine vratio sam se u Šibenik i zaposlio kao pravnik u tadašnjoj Samoupravnoj interesnoj zajednici za stambene poslove. S VK "Solaris" nisam više imao ništa. Otkako sam otišao, stavili su me na "crnu listu". Za njih više nisam postojao. Nisu mi ponudili niti da treniram pionire, ali sam zato ponovno pozvan da budem trener državne juniorske reprezentacije u kojoj su iz Šibenika tada igrali Santini, Bukić i Ševerdija. To sam radio volonterski do 1982. godine kada sam zahvaljujući svojoj viziji razvoja reprezentacije i rada s reprezentativcima postao izbornik A reprezentacije koja je na Mediteranskim igrama u Casablanci osvojila zlatnu medalju. Na Europskom prvenstvu u Rimu bili smo četvrti. Nepravedno smo izgubili medalju u cirkusu koji je nastao pet minuta prije kraja utakmice. U ekipi su tada bili Pere Bukić, Krivokapić, Sukno, Đuho, Zoran Zoje, Vesko Marković, Gopčević, Zloković, Paškvalin... Peru Bukića sam ja doveo u reprezentaciju 1983. godine, kad sam pravio listu za Olimpijske igre u Los Angelesu, a uz njega i Šostara i Milanovića kao tri najperspektivnija juniora. Svi su napravili velike karijere. Pere je imao nepunih osamnaest godina i igrao je prvi put za reprezentaciju u Napulju protiv Kanade i tada je dao i svoj prvi gol za reprezentaciju.

 

Napadi iz Beograda

 

Tada su počele prve svađe i netrpeljivosti u Vaterpolskom savezu Jugoslavije. Počeli su me 1984. godine napadati iz Beograda da zapostavljam igrače njihovog "Partizana", a preferiram igrače iz Splita, Dubrovnika, Šibenika.... Nisam to mogao podnijeti i dao sam ostavku. Svašta se pisalo po novinama o mojoj ostavci. Ja sam za nju dao i obrazloženja, ali na sjednici Vaterpolskog saveza u Beogradu nije pročitana, jer to nisu dopustili oni koji su ga vodili. U obrazloženju sam napisao da ne mogu raditi s ljudima koji će mi se petljati u to s kim ću biti prijatelj. Na moje mjesto imenovan je Ratko Rudić, sadašnji trener reprezentacije Hrvatske, koji je bio moj pomoćnik i trener omladinske reprezentacije Jugoslavije. On je odradio pripreme za Los Angeles i tamo su igrači koje sam izabrao i pripremao za to natjecanje, osvojili prvo mjesto. Poslali su mi kartulinu s 13 potpisa. To je moja zlatna medalja!

 

 Čudo u Glyfadi 

 

Nedugo nakon odlaska iz reprezentacije ponovno sam dobio poziv iz Grčke da treniram ekipu iz grada Hiosa. Ubrzo su mi ponudili da ponovno vodim "Olympiakos", ali su se stvari zakomplicirale pa sam prihvatio ponudu iz Glyfade, turističkog grada pored Atene, da vodim njihov vaterpolski klub, jer su se oni nešto posvađali s trenerom. Ja sam, međutim, još uvijek imao ugovor s "Olympiakosom", a sve je riješeno tako da smo taj trener iz Glyfade i ja zamijenili mjesta pa je on došao u "Olympiakos", a ja u Glyfadu. Ostao sam ondje šest godina. S njima sam osvojio četiri prvenstva i tri kupa Grčke. Nakon toga sam otišao trenirati reprezentaciju Grčke.

 

Treći povratak u "Olympiakos"

 

Stvorio sam Grčkoj novu reprezentaciju koja je na Olimpijskim igrama u Atlanti, ali i na Europskom prvenstvu u Beču, trebala ići na medalju. Međutim, došlo je do političkih promjena u Grčkoj, a meni je istekao ugovor pa sam otišao. Oni su se potom rasuli i nisu ništa napravili. Vratio sam se u Šibenik i nakon godinu dana dobio novi poziv iz "Olympiakosa". Tako sam se treći put vratio u taj klub. U naredne tri godine s njima sam osvojio dva prvenstva i jedan kup. Onda sam otišao u klub "Halkidas" s kojim sam bio treći. U Grčkoj sam proveo ukupno osamnaest godina.

 

Šibenik - Iran - Šibenik - Saudijska Arabija - Šibenik - Iran

 

Opet sam se vratio kući u Šibenik, ali ne zadugo jer su me pozvali da treniram reprezentaciju Irana. Iran je imao jednu od boljih ekipa u Aziji. Zbog razlike u kulturi i običajima nije mi bilo svejedno preseliti u Iran, ali sam se brzo prilagodio. Nakon godinu dana vratio sam se opet u Šibenik, a onda sam iz Šibenika otišao u Saudijsku Arabiju k jednom prijatelju koji je financirao vaterpolski klub u gradu Khobaru. Ondje sam se zadržao četiri mjeseca, a onda sam ponovno otišao trenirati reprezentaciju Irana. Nije bilo lako. Kod njih se politika u sve miješa i sve vodi. Napravio sam program priprema i oni su ga prihvatili. Dogovorio sam i sudjelovanje na jednom turniru u Slovačkoj. Bila je velika stvar da netko iz Europe pozove reprezentaciju Irana. Sredio sam im i vize. Nekoliko sati prije polaska, nazvali su me i kazali da je gostovanje otkazano, jer se dvojica iz vodstva kluba ne mogu dogovoriti tko će platiti zrakoplovne karte. Poanta je bila da se nisu mogli dogovoriti tko će uzeti proviziju. Mene je to štufalo pa sam otišao. Igrači su bili izvanredni. Imao sam mladu ekipu koja dan danas igra.

 

Spašavanje i obnova slovačke reprezentacije

 

-Između Irana i Slovačke punu sam godinu proveo u Šibeniku. Iz Slovačke me je nazvao stari prijatelj i kazao mi da imaju problema u reprezentaciji. Igrači su zaratili s trenerom pa ih je samo šest došlo na pripreme. Otišao sam tamo i zatekao reprezentaciju u zbilja lošem stanju. Dobri su im se igrači razbježali, a oni koji su ostali nisu valjali, ali nešto se moralo napraviti. Našao sam nekoliko dobrih igrača u juniorskoj reprezentaciji. Igrali smo kvalifikacije za Olimpijadu u Pekingu - nismo prošli. Bili smo na prvenstvu Europe - nismo prošli. U grupi s Mađarskom, Hrvatskom, Crnom Gorom, Španjolskom i Rumunjskom nismo imali šanse, ali stvorili smo tim koji je danas vrlo, vrlo dobar. Inače u Slovačkoj vlada pravi sportski rat između Bratislave i Košica. To je nešto nevjerojatno. Dok sam bio s njihovom reprezentacijom na natjecanjima, Košice su napravile udar u slovačkom vaterpolskom savezu. Napravili su zbrku i u reprezentaciji. Ukinuli su takozvani pocket money, džeparac koji su igrači dobivali. Meni se to sve zgadilo pa sam se vratio u Šibenik.

 

Prvak Saudijske Arabije

 

-Nisam dugo ostao u Šibeniku. Ponovno su me pozvali u Saudijsku Arabiju, u Khobar. Osvojio sam s njima prvenstvo Saudijske Arabije, prvi put nakon deset godina. Tamošnji igrači su pomalo lijenčine i ne krasi ih jaka radna disciplina. Kasne na trening, a događalo se da mi tri dana prije prvenstva neki uopće ne dođu na trening. Naravno da sam zbog toga ludio, ali sam uvijek imao rješenja, ipak sam ja tada već imao 44 godine trenerskog iskustva.


Napokon sam se vratio u Šibenik. Od 1978. godine, kada sam otišao iz "Solarisa", nisam imao gotovo nikakve veze sa šibenskim vaterpolom, sve do 2015. godine kada se Perica Bukić prihvatio vođenja VK "Solaris" sa željom da se obnovi šibenski vaterpolo pa je pozvao Bojana Krvavicu, Tomu Peraka i mene da svojim znanjem i iskustvom kao članovi Stručnog savjeta unaprijedimo rad kluba i stvorimo novu generaciju šibenskih vaterpolista koja će klubu vratiti nekadašnji ugled i slavu. Pristao sam. VK "Solaris" ne može kupovati igrače jer za to nema novaca, ali zato ima priliku da strpljivim i upornim radom od naših mladića stvori vrhunske vaterpoliste. To ćemo i učiniti.

 

Mile nije Mile nego Ante

 

-Moje pravi ime nije Mile nego Ante, ali me malo tko zna kao Antu. Mile mi nije kršteno ime. To ime sam dobio jer su me roditelji, dok sam bio mali, zbog mog karaktera zvali mili. Bio sam milo dijete. Tako sam postao Mile, ali kada sam odrastao, nisam više bio baš mio, jer mi se karakter mijenja ovisno o okolnostima!

 

Sin, zet i unuk vrhunski sportaši

 

-Moj sin Franko igrao je košarku u Grčkoj. Htio je ići u Ameriku, ali se dogodilo nešto nepredviđeno pa je zaigrao za "Olympiakos" s kojim je pet puta bio prvak Grčke i osvojio dva kupa, a bio je i prvak Europe. Igrao je u Italiji i Njemačkoj gdje je s klubom "Alba Berlin" bio prvak države. Franko i ja zajedno imamo dvadeset osvojenih titula. U Grčkoj smo medalje osvojili istoga dana. Ja sam u 21 sati s VK "Olympiakosom" osvojio prvenstvo Grčke u vaterpolu, a on dva sata kasnije s KK "Olympiakos" prvenstvo Grčke u košarci. Uspješan košarkaš bio mu je i zet, Kanađanin Mike Smrek koji je sedam sezona igrao u NBA ligi, u najboljim američkim ekipama "Chicago Bulls", "Portland" i "LA Lakers". Odigrao je NBA-u 194 utakmice, a s "LA Lakersima" dva puta je bio prvak NBA lige. Igrao je u Grčkoj i Kanadi te u Hrvatskoj za KK "Split". I unuk Ante Nakića, Luke Smrek, izuzetan je sportaš. On se ne bavi ni vaterpolom ni košarkom nego tenisom, a trenutno je jedan od najboljih tenisača Kanade u kategoriji do 18 godina.


Zadovoljština


-Veliko su mi zadovoljstvo i istinska zadovoljština to što danas u Grčkoj čak osam vaterpolista koje sam ja trenirao vode najbolje njihove vaterpolske klube i reprezentaciju. Voltirakis je trener "Glifade", Hadjitrodor je trener juniorske reprezentacije Grčke, Venetopulos je trener "Paoka", Pavlidis trener "Olympiakosa" i grčke ženske vaterpolske reprezentacije, Vlahos trener "Olympiakosa" i reprezentacije Grčke, Ludis je trener "Vuglianmeta", Kravaritis je pomoćni trener reprezentacije Grčke, Konduios je trener "Panathinaikosa", a Kasulis trener kadetske reprezentacije Grčke. Moji igrači danas su u vrhu vaterpola i u Iranu. Davood Sultani je trener juniorske, a Kambiz seniorske reprezentacije. U Slovačkoj moj učenik Karol Baću vodi njihovu nacionalnu školu vaterpola. U Hrvatskoj Roje i Zuho, moji bivši igrači, uspješni su treneri. Vesko Marković je trener reprezentacije Saudijske Arabije. Grgo Renje i Doktor Jerković su u šibenskom klubu. Sve su to ljudi kojima sam bio trener, a s njima sam radio, tako da se, kad prestanu igrati, što više njih zadrži u vaterpolu. U reprezentaciju sam doveo Pericu Bukića, a moja akvizicija bio je i Milivoj Bebić, čuveni Beba, u svoje vrijeme najbolji igrač na svijetu.
 

Iz kategorije: Volim Šibenik

logo footer 1
Trg Andrije Hebranga 11a, 22 000 Šibenik

logo footer 2
logo footer 3

Koristimo kolačiće kako bi Vam pružili bolje korisničko iskustvo. U skladu s novim smjernicama privatnosti, moramo Vas upitati za pristanak prilikom korištenja kolačića.