"Ako bude više onih koji će se nakon školovanja vraćati u Šibenik, bit će sve manje onih koji će iz Šibenika odlaziti." tako razmišlja Franka Štrkalj, osamnaestogodišnja učenica četvrtog razreda Turističke škole u Šibeniku: „Ako želiš i ako hoćeš, Šibenik je grad otvorenih mogućnosti, a ako tražiš izgovore za nerad i nezainteresiranost onda je najlakše reći da je Šibenik grad bez šansi. Istina, nije lako naći svoje mjesto, ali onaj tko radi, tko se trudi, tko zna i želi uvijek će dobiti priliku da se ostvari. Glupo je doći iz škole pa igrati igrice i gledati televiziju. Kad upališ TV ugasiš život, a sve šanse i mogućnosti koje ti stoje na raspolaganju odu u nepovrat. A onda iskrsne to pitanje otići ili ostati? Moj izbor je otići pa se vratiti. Ostati znači uskratiti sebi iskustvo, prilike i mogućnosti. Dakle treba otići, a onda je izazov vratiti se."
Tko je Franka Štrkalj?
Svijetlo dana ugledala je prvi puta 11. listopada 1997. godine u Šibeniku. Vrlo je brzo naučila čitati i pisati pa je u vrtiću uvijek bila prva kada je trebalo sudjelovati na priredbama i svečanostima. Već pri upisu u Osnovnu školu Jurja Šižgorića uključila se u dječju dramsku scenu „Virko“ koju vodi Sergej Mioč. Na prve probe odveo ju je njezin djed Damir koji je i sam bio član amaterskog ansambla šibenskog kazališta. S „Virkom“ je imala preko dvjesto nastupa, gostovala je po cijeloj Hrvatskoj, osvajala nagrade na festivalima, sudjelovala na promocijama knjiga i Noćima muzeja, otvaranjima MDF-a, vodila je programe i koncerte i još puno toga.
Željela je naučiti svirati neki instrument pa se upisala u malu školu Šibenske narodne glazbe. Zahvaljujući Domagoju Bujasu naučila je svirati klarinet i već nakon deset mjeseci postala punopravna i ponosna članica orkestra Šibenske narodne glazbe. Važno mjesto u njenom životu ima šibenski Međunarodni dječji festival. Iz gledališta se zahvaljujući glumi preselila na pozornicu, a zatim u novinarsku radionicu „Nora“ što ju iznimno veseli jer nastoji mlađima približiti taj svijet u kojeg se odavno zaljubljena.
U slobodno vrijeme, za kojeg kaže da ga nema, amaterski se bavi fotografijom. Svoje svjetlopise već je izlagala na nekoliko skupnih izložbi. Okušala se i u snimanju dokumentarnog filma. Prvi kojeg je snimila zove se „Što je ljubav?“, a u njemu je na simpatičan način izvukla iz učenika i profesora njihova razmišljanja o ljubavi i priče o njihovim ljubavnim iskustvima i doživljajima. Kako joj niti jedna sekunda u dana ne bi ostala neiskorištena, crta, čita, piše i sluša glazbu, volontira u udruzi mladih P.A.R.K. te povremeno izrađuje nakit za svoj gušt.
Po završetku osnovnog obrazovanja, zbog ljubav prema stranim jezicima, nastavila je školovanje u Turističko - ugostiteljskoj školi. Njen život u prvom dijelu 2015. godine obilježio je uspjeh na natjecanju turističko -ugostiteljskih škola „Gastro 2015“. Nakon pobjede na regionalnom natjecanju u Dubrovniku, osvojila je drugo mjesto na državnom i međunarodnom natjecanju u Biogradu na moru u disciplini „Prezentacija turističkog mjesta – destinacije“. Zahvalna je svojim mentoricama profesoricama Boženi Bralić i Vladimiri Cvitanović Čenić koje su je podržale i dale joj potpunu slobodu. Na pitanje kuda će dalje nakon srednje škole još nema odgovor. Ipak, misli da će ostati u dodiru sa stranim jezicima ili možda radu s djecom. U svakom slučaju želja joj se vratiti u Šibenik kojeg neopisivo voli.
Energija mladosti
Jesu li nakon pobjede na „Gastru 2015“ lokalni dužnosnici i interesne organizacije pokazali zanimanje za tvoj rad?
Ne. Bila sam zanimljiva samo novinarima. U školi, kazalištu ili na festivalu, mladi imaju priliku pokazati se, ali ako žele svoje ideje i planove ostvariti i na nekoj ozbiljnijoj i konkretnijoj razini, ne mogu očekivati da će dobiti priliku. Ima u Šibeniku mladih koji znaju što hoće, zrelo razmišljaju, imaju dobre ideje i znaju kako bi ih bilo moguće ostvariti i kako bi mogli pridonijeti razvoju i boljitku zajednice, ali nitko ih ne shvaća ozbiljno. Možda je problem u tome što mi radimo male stvari, a željeli bismo da budu velike barem na lokalnoj razini?
Zašto misliš da je to što radiš mala stvar?
Ne zanosim se. Svjesna sam da su to tek počeci. Nekome tko ima osamnaest godina poput mene nije lako da ga shvate ozbiljno i saslušaju. U Šibeniku udruge nailaze na odobravanje i podršku, ali za neke konkretne projekte poput mog nema baš nekog zanimanja.
Postoji li u Šibeniku netko voljan poslušati ideje mladih?
Možda bi se našao netko kada bi se okupila grupa mladih koji ozbiljni rade na nekom projektu. No i većina mladih je pasivna. Nisu zainteresirani za neke veće i ozbiljnije projekte. Mnogi se ničim ne bave, a ima toliko stvari koje bi mogli raditi. U mojoj zajednici i među mojim vršnjacima ne postoji prevelika želja da se stvaraju šanse za vlastiti budući život i profesiju radeći nešto korisno.
Jesu li nezainteresirani zato što su nezainteresirani ili zato što nema međugeneracijskog dijaloga?
Ima i jednog i drugog. Koliko god nedostaje tog međugeneracijskog dijaloga malo je mladih ljudi koji se žele baviti nečim izvan okvira onog što moraju raditi u školi. Možda misle da će sve što žele netko drugi napraviti umjesto njih. Ne shvaćaju da sami sebi moraju otvarati perspektive i stvarati šanse. Ima u Šibeniku uspješnih mladih ljudi, ali se slabo za njih zna i nitko ih ne podržava.
Može li Šibenik biti privlačan mladima?
Kada se kaže Šibenik, moja generacija misli da je naš grad dosadan, a kada dođe netko sa strane misli da je Šibenik super i da je pun događaja za mlade. Ako nekoga ništa ne zanima onda se može učiniti bilo što, a Šibenik će im opet biti dosadan i tu nema pomoći. Misli da trebamo iskoristiti energiju mladosti dok nas još ne more brige traženja posla ili plaćanja računa, svoj život učiniti ispunjenim i zanimljivim i ne čekati da nam netko drugi stvara budućnost.
