Sveti Arhijerejski Sabor Srpske Pravoslavne Crkve donio je odluka o kanonizaciji Šibenčanina Nikodima Milaša te ga upisala u Sabor svetih kao ispovjednika vjere i velikog učitelja crkve Kristove. Blagdan svetog Nikodima Milaša slavit će se 4. listopada, a njegovom kanonizacijom pravoslavna Dalmacija, navodi se u obrazloženju, dobila je još jednog molitvenika i zastupnika pravoslavlja pred Licem Božjim.
Nikodim Milaš kanoniziran je u godini u kojoj Mitropolija zadarsko-šibenska i Eparhija dalmatinska obilježavaju 180. obljetnicu rođenja i 110. obljetnicu smrti jedne od najznačajnijih i najplodonosnijih ličnosti srpske crkvene čiji su rad, djela i svjedočenje vjere ostavili neizbrisiv trag u pravoslavnoj Dalmaciji.
Nikola (Nikodim) Milaš rođen je u Šibeniku, 1845. godine, od oca Trifuna, Srbina, i majke Marije, Italijanke. Njegova obitelj Milaš porijeklom je iz sela Cetine u današnjoj Općini Civljane u Šibensko-kninskoj županiji. Nikola je u Šibeniku pohađao osnovnu školu koiju su vodili franjevci i dominikanci, ali je usporedo s njom pohađao pravoslavni vjeronauk. Gimnaziju je završio u Zadru, a Bogosloviju u Sremskim Karlovcima. 1867. godine otišao je u Ukrajinu gdje se upisao na u Kijevsku duhovnu akademiju gdje je stekao akedemsku titulu magistra teologije te je postaoprofesor na Bogosloviji u Zadru. Monoah je postao 1873. godine u Zadru. Tada je dobio ime Nikodim. Odlikovan je crvenim pojasom i protođakonskim činom. 1875. godine rukopoložen je u sveštenički čin, a 1880. godine je proizveden u čin arhimandrita. Za episkopa dalmatinskog izabran je u 1890. godine. Dužnost episkopa Eparhije dalmatinske obnašao je dvadeset dvije godine, a umirovljen je 1912. godine kada se nastanio u Dubrovniku gdje je umro 1915. godine.Njegovi posmrtni ostaci 1930 godine prenijeti su u njegov rodni grad Šibenik.
Nikodim Milaš za života je predvodio pravoslavno-srpsku političku struju u Dalmaciji koja nije priznavala srpstvo izvan pravoslavne vjere. Napisao je niz djela među kojima i knjigu o povijesti Dalmacije s opisom srpske i pravoslavne povijesti u Dalmaciji neutemeljenu u povijesnim činjenicama. Netočno je i tendenciozno datirao osnivanje srpskih pravoslavnih samostana i crkvi u Dalmaciji. Tvrdio je da se pravoslavlje može pratiti u Dalmaciji od apostolskog doba, da su se Srbi naselili u Dalmaciji već u 4. stoljeću, tri stoljeća prije prije Hrvata te da je Dalmacija bila etnički srpska do 9. odnosno 11. stoljeća kada su hrvatski vladari po njegovom tumačenju nametnuli Srbima katolicizam i hrvatstvo. Bio je vrlo kritičan prema rimskom Pape i katoličkoj crkvi, a tvrdio je da su Hrvati u početku bili pravoslavni kršćani. Dijelio je stav Vuka Karadžića da su svi govornici štokavskog dijalekta nekoć bili etnički Srbi. Neke od njegovih tvrdnji i teza bili su upotrijebljeni kao argumenti i opravdanja za velikosrpske pretenzije i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku u Domovinskom ratu .
Kanonizacija u pravoslavnoj crkvi je proces kojim se javno priznaje pojedinac kao svetac, odnosno član crkve koji je posvećen Bogu. U pravoslavnoj crkvi, taj proces je formalni, obično iniciran lokalnim episkopom, a zatim verificiran od strane sinode. U postupku kanonizacije u Pravoslavnoj crkvi nisu potrebna čudesa, već da propovijedanje i spisi pojedinog sveca budu u duhu pravoslavlja. U pravoslavnoj teologiji se smatra da Crkva ne može prosuditi tko je svet, već to može samo Bog.
