Marko Stanković, pripadnik legendarne postrojba „Vukovi sa Svilaje“ iz Mirlović Polje, poginuo je 1. ožujka 1993. godine braneći Domovinu na položaju na Ivovoj glavi na 1300 metara nadmorske visine. Stanković je bio zapovjednik borbene skupine koja je uspjela odbiti napad četnika, postrojbi pobunjenih Srba i pripadnika bivše JNA iz smjera Knina i Baljaka te tako onemogućiti njihov prodor prema Splitu.
U toj bici u kojoj se desetak pripadnika Domobranska satnija "Vukovi sa Svilaje" suprostavilo neusporedivo jačem neprijatelju, Stanković je poginuo, a još su tri njena pripadnika ranjena. Na mjestu pogibje Marka Stankovića, na Ivovoj glavi Udruga branitelja "Vukovi sa Svilaje Milović Polje" podigla je spomenik svom suborcu. Na svečanosti otkrivanja spomenika okupili su se pripadnici te slavne postrojbe predvođeni svojim ratnim zapovjednikom Veljkom Buzovom, a s njima je na mjestu gdje je njegov otac dao život za Domovinu bio i sin Marka Stankovića, Tomislav.
Udruga branitelja "Vukovi sa Svilaje Milović Polje" krajem prošle godine podigla je spomenika sedmorici poginulih Vukova: Joki Buzovu, Mariu Fabrisu, Iliji Vukušiću, Slavku Buzovu, Marku Stankoviću, Rajku Delašu i Stipanu Ivčeviću. Prvi pripadnik domobranske satnije "Vukovi sa Svilaje" koji je poginuo u borbi bio je njen zapovjednik Joko Buzov. On je ujedno bio i prvi poginuli pripadnik 142. drniške brigade HV-a u Domovinskom ratu.
Domobranska satnija "Vukovi sa Svilaje" u Domovinskom je ratu bila jedinstvena hrvatska postrojba. Stvorili su je sami mještani sela Mirlović Polja na planini Svilaji koje je, nakon što je srpski agresor okupirale drniško područje, ostalo izolirano, ali se uspjelo obraniti.
Nakon pada Drniša kada su postrojbe JNA, pobunjenih Srba i srbijanskih četnika krenule prema Šibeniku jedan njih dio zaputio se prema Mirlović Polju kojeg su napustili svi žitelji osim Ivana Buzova Laće. On im se suprotstavio pucajući iz trofejne puške iz Drugog svjetskog rata za koju je imao svega desetak komada streljiva. Neprijatelj je ustuknuo. JNA je na njega pucala topovima i prijetila tenkovima, a on je sam branio selo punih mjesec dana kada su mu se pridružili susjedi pa su zajedno potisnuli neprijatelja sve do ruba Petrova polja. Tako je ostalo sve do 1995. i VRA "Oluja".
