Hrvatski istraživač sa stalnom adresom u Švedskoj, prof. dr. Nenad Bogdanović, čiji su otac i majka fetivi Šibenčani dobio je veliko priznanje - njegovom projektu za izučavanje Alzheimerove bolesti dodijeljeno je 10 milijuna norveških kruna odnosno 8 i pol milijuna kuna u konkurenciji dvadesetak znanstvenika iz cijelog svijeta. Cilj tog projekta je rano otkrivanje Alzheimerove bolesti koja je sve raširenija. Riječ je o bolesti odumiranja kognitivnih funkcija koja je prerasla u pandemiju. Po posljedicama koje izaziva za cijelo društvo može se usporediti s razornom bombom čija će neizbježna eksplozija imati nesagledive posljedice ako je znanost ne deaktivira. Test koji razvija dr. Bogdanović treba bi detektirati u krvi puno prije se pojave simptomi te bolesti.
Šibenik je prije nekoliko godina propustio šansu da prvi u Hrvatskoj dobije memory centar entra - polikliničku službu za dijagnosticiranje i liječenje demencija, među njima i Alzheimerove bolesti za koji je dr. Bogdanović besplatno ponudio svoje znanje i iskustvo, ali tadašnje vodstvo šibenske bolnice nije na to reagiralo.
Unatoč svjetskom ugledu koji uživa u znanstvenim i liječničkim krugovima dr. Bogdanović je pristupačan, vedar i ležeran čovjek. O složenim medicinskim i znanstvenim temama vezanim za ljudski mozak, govori jednostavno i razumljivo nama laicima. Iako je rođen i odrastao u Zagrebu i više od 20 godina živi u inozemstvu ima čisti šibenski naglasak što ne čudi jer u sebi nosi i gene četiriju šibenskih obitelji – Bogdanovića s Gorice koji nose nadimak Panjkote, i Trlaja po ocu te Stegića i Baranovića po majci. Njegov otac, dr Ratko Bogdanović, bio je dugo godina sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a prozvali su ga šibenskim konzulom u Zagrebu.
Donosimo intervju s prof. dr. Nenadom Bogdanovićem koji je prije nekoliko godina objavio časopisa "Šibenik tim".
Kako ste završili u švedskom Karolinskom institutu u kojem ste izgradili znanstvenu i liječnički karijeru?
U Švedsku sam otišao na subspecijalizaciju za demencije s namjerom da se vratim na svoje tadašnje radno mjesto u famoznoj bolnici Blato u Zagrebu koja, međutim, nikada nije proradila. Zbog toga sam dobio otkaz pa sam bio primoran ostati u Švedskoj što se pokazalo pravim izborom. Švedska je u to vrijeme bila vodeća u izučavanju demencija, a primljen sam kod njih zahvaljujući profesoru Bengtu Wimbladu. Njega sam, pak, upoznao na međunarodnom kongresu u Dubrovniku koji sam najvećim djelom inicirao upravo ja, uz potporu mog kolege neurologa prof. dr. Steve Kneževića, isto Šibenčanina i akademika dr. Ivice Kostovića koji je bio moj prvi mentor. Prof. dr. Stevo Knežević naš je vrsni neurolog koji je kasnije završio u Londonu, a on je sin isto tako vrsnog i priznatog interniste prof. dr. Stojana Kneževića, Šibenčanina kojemu je majka, prije Drugog svjetskog rata, imala hotel na Starom pazaru. Bio je dio čuvenog šibenskog trija liječnika - Sekso, Knežević, Krajina - koji su sedamdesetih godina drmali zagrebačkim Medicinskim fakultetom. Dakle, zahvaljujući tom kongresu i profesoru Wimbladu dobio sam stipendiju za Karolinski institut, najprije hrvatske, pa onda švedske vlade i završio u Švedskoj gdje jednim dijelom radim i živim i danas. Ipak sam zadržao kontakte s mojim kolegama u Zagrebu, a nekolicini sam i pomogao da dođu u Švedsku na usavršavanje. Vrlo rano ste se, još kao student prve godine Medicinskog fakulteta, počeli baviti mozgom i istraživačkim radom, pa se takav razvoj vaše karijere, čini mi se mogao i očekivati. Na drugoj godini medicine učili smo mozak kao dodatni predmet. Akademik Ivica Kostović se upravo tada vratio iz SAD-a i uveo je novi pristup tom predmetu. Kao student doživljavao sam ga vrhunskim profesorom neuroanatomije i propustio sam četiri ili pet ispitnih rokova jer me bilo sram doći s rupama u znanju. Bilo me je jako strah i mislio sam da moram sve znati. Izišao sam na posljednji rok i napisao najbolji test u generaciji. Ponudio mi je da preko ljeta surađujem na Institutu za mozak i pristao sam. Ubrzo sam postao Kostovićev demonstrator, a pri kraju studija medicine i asistent. Krajem osamdesetih u zagrebačkom naselju Blato gradila se nova bolnica i među nama na Rebru počeli su se stvarati tzv. timovi za Blato. Smatralo se da će u Blatu biti neurološki centar i izabran sam zajedno s drugih 200 kandidata ali to se nije ostvarilo. Umjesto toga karijeru sam gradio u Karolinskom institutu u kojem sam imao i još uvijek imam odlične uvjete za rad i istraživanje.
Vaša specijalnost su demencije, a to Vas je dovelo do izučavanja Alzheimerove demencije kao jednog od najtežih oblika takvih poremećaja. Obični puk demencije smatra normalnom staračkom bolešću. Je li to ispravan pristup?
Ni u kom slučaju. Demencije su epidemiološka bolest, ali ja mislim da mi u Hrvatskoj nismo svjesni toga. To je bomba koja nas je već dobro udarila ali će nas za deset do petnaest godina udariti potpuno. Naime, dokazano je da je u svakoj populaciji jedan do jedna i pol posto dementnih osoba što znači da je u Hrvatskoj u ovom trenutku takvih oko 60 000 do 70 000 ljudi. Ako pratimo svjetske statistike onda bi u Hrvatskoj godišnje trebalo biti oko 10 000 novih slučajeva. Moje je pitanje: Gdje su ti ljudi i tko o njima skrbi? Točno je da se u oko 65 posto slučajeva te bolesti javljaju nakon 65. godine života ali imate genetski uzrokovane bolesti koje počinju već s 30 godina. Najveći problem je u tome što kod nas ne postoji dijagnostika tih mentalnih ispada od opće prakse do specijalističke razine. U Hrvatskoj ima možda svega jedan memory centar u kojem se prate demencije i to samo zato što su izabrani od nekih farmaceutskih kompanija da se u njima provode kliničke studije za praćenje rezultata liječenja određenim lijekovima.
Ima li takav odnos prema dementnim osobama i kulturološke korijene jer kod nas se smatra da kad ostariš više nemaš pravo na kvalitetan život?
To je predrasuda protiv koje se ja borim. Ne prihvaćam da je demencija kod starih ljudi normalna. Jedna je stvar zaboravljivost koja je prirodna u toj dobi jer mozak radi usporeniji ali demencija je bolest koja počinje od blage zaboravljivosti, a pretvara se poremećaj zbog kojeg više ne možete sami fukcionirati u svom okruženje. Alzhajmer je najčešći oblik demencija i na njega otpada 60 posto slučajeva. To znači da 45 000 ljudi u Hrvatskoj ima danas prepoznatljive simptome Alzheimera. Mnoge, pa i razvijenije mediteranske zemlje od naše, imaju nezdrav stav prema demenciji u stilu star si i koga za tebe briga, trebaš samo čekati da umreš. U Zapadnoj i Sjevernoj Europi tome se pristupa posve drukčije jer tamo se vodi računa o kvaliteti života starijih osoba. One to uostalom, kada odu u mirovinu, očekuju od države jer su za to i plaćali poreze. Ja sam u Švedskoj morao uz svoju specijalizaciju neurologije završiti i vrlo zahtjevnu specijalizaciju iz gerijatrije. Gerijatar je specijalist koji gleda stariju osobu sa svim njezinim smetnjama, kao što pedijatar liječi dijete. U Hrvatskoj nema te specijalizacije pa ni odnos prema starijim i bolesnima je drukčiji Naš je problem što ne shvaćamo da je starost jedna faza našeg života u kojoj imamo pravo na jednako kvalitetan život kao i djeca i ljudi srednje dobi. Kako biste najjednostavnije opisali što je to demencija? Demencija je skupini naziv koji podrazumijeva poremećaj ne samo u pamćenju nego i u razumijevanju stvari te snalaženju u prostoru i vremenu. Ona dovodi do funkcionalnog poremećaja najviših moždanih funkcija . Vi niste više vi i postajete totalno ovisni o drugima. Dementan čovjek okupira još tri osobe oko sebe i zato demencija postaje problem broj jedan pa je to i socijalna bolest. Pretvorite to u ekonomsku računici i ispada da je, prema tomu koliko se na tu bolest troši, ona 16. ekonomija u svijetu. Vjerovali ili ne godišnje ona, na svjetskoj razini, stoji 605 milijardi dolara. Kako mi nemamo naših statistika , Šveđani su izračunali iz demografskih podataka o Hrvatskoj da mi godišnje trošimo na cjelokupnu skrb dementnih osoba oko jednu milijardu dolara. Ta se bolest razvija takvom progresijom jer je populacija sve starija, a i neke druge raširene bolesti povećavaju rizik demencije. Mnoge ot tih bolesti utječu na mozak, a on odgovara određenom patologijom. U čak 60 posto slučajeva je to demencija i to najčešće Alzheimer. Još uvijek se kod nas ne shvaća da ima puno demencija koje nastaju zbog bolesti koje je moguće liječiti i da bi to trebalo početi rješavati od najniže razine, u općoj praksi. Tu bi trebalo napraviti taj prvi screening, isključiti anemiju, dijabetes, pomanjkanje vitamina, visoki tlak i slično što može izazvati takozvanu reverzibilni demenciju i onda pacijenta upućivati dalje.
Je li opća praksa kod nas uopće spremna za takav pristup dementnim pacijentima?
Ja tvrdim da je dio odgovornost na njima i cijeloj lokalnoj zajednici. Lijekovi za liječenje Alzhajmera na kojima sada radimo morat će se davati pacijentima u vrlo ranoj fazi, a to znači da demenciju morate što ranije otkriti. Što ju ranije dijagnosticiramo bit će veće šanse da ti lijekovi učinkovitije odgode ili spriječe nastanak hendikepa. Ako to uspijemo produžiti za samo za dvije godine broj osoba pošteđenih demencije bit će jednak populaciji megapolisa veličine New Yorka. Puno više košta ne liječiti nego liječiti. Moja kritika hrvatskim vlastima je ta da je sramota što danas na A listi lijekova, dakle onih koje plaća HZZO, nemamo niti jedna lijek za Alzhajmera. Koliko god mislim da je opća praksa u dijagnosticiranju demencije ekstremno važna, razumijem i da je njezina funkcija kod nas podcijenjena, da su pretrpani pacijentima, da im se nemaju vremena posvetiti i da fali sto se tiče neurodegenerativnih bolesti jedna strukturirana kontinuirana edukacija. Ona je bitna za prepoznavanje bolesti i te službe bi jednostavno morale imati nešto što ja popularno zovem kuharicom, dakle popis svega onoga što se u takvim slučajevima mora napraviti. Kanađani su slikovito preporučili da bi trebalo testirati na poremećaje pamćenja svakog pacijenta starijeg od 75 godina koji dođe u opću praksu zbor različitih razloga. To vam je jednako kao sto se pita pacijent da mu se izmjeri tlak tako bi se moglo pitati da mu se testiraju kognitivne funkcije. Ti testove postoje rutinski i ne moraju liječnici biti jedini koji ce testirati već i medicinske sestre sto je slučaj u Švedskoj čime se olakšava rad svih medicinskih profesionalaca a pacijent dobije adekvatni pažnju.
Čini mi se da kod demencija, pogotovu kod Alzheimera, postoji paradoks: s jedne strane nema sustavnog pristupa otkrivanju i liječenju te bolesti, a s druge strane nema čovjeka koji ne strahuje da će, kada zađe u poznije godine, od nje oboljeti. Pa i ljudi srednjih godina čim nešto zaborave pomisle da su to prvi simptomi Alzheimera!
Istina je. Najveći problem je stigma, strah vezan za tu bolest i to zbog neznanja i nemoći da se s njom uhvatiš u koštac. Nije problem dobiti dijagnozu nego što nakon nje, kako se s tim nositi i pacijent i njegova obitelj na čija pleća pada. Kome se obratiti za pomoć, kakva ta pomoć mora biti i gdje se može dobiti. To su ekstremno frustrirajući momenti koji na žalost svatko od nas ce doživjeti možda proživjeti uz člana uže ili šire obitelji. U Švedskoj, kada dobijete tu dijagnozu, odmah slijedi sastanak liječnika, sestara, pacijenata, rodbine i predstavnika lokalne zajednice gdje ce pacijent biti vraćen te se dogovaraju potrebe takvog pacijenta glede dugoročne skrbi. Razgovaramo o tomu kako će mu se omogućiti da što bolje samostalno funkcionira, kakve medicinske i druge potrebe ima i tko ce provoditi skrb. Šveđani plaćaju velike poreze ali 80 posto tih poreza ide na skrb na lokalnoj razini.
Šveđanin, kada ostari, očekuje da će se država brinuti o njemu jer djeca odlaze i imaju svoj život, a država i lokalna zajednica su ti koji preuzimaju skrb o njemu. Možemo li se mi uopće uspoređivati sa Švedskom jer za nas to o čemu Vi govorite još uvijek znanstvena fantastika?
Nema tu izbora. Moramo napraviti sve da takav pacijent bude kvalitetno zbrinut u uvjetima koji su nam dostupni . Puno je skuplja varijanta ne napraviti ništa, tome pristupati stihijski i sve prepustiti obitelji koju takva situacija razara i materijalno i emotivno. Ti ljudi ne mogu normalno raditi i privređivati jer se moraju brinuti o svom oboljelom, a to košta puno više. Mi gubimo puno novaca već sada zbog Alzheimera, a mogli bismo obučiti nezaposlene ljude u lokalnoj zajednici da skrbe o dementnim bolesnicima i na taj način napraviti dvostruku korist - njima dati posao, a članove obitelji oboljele osobe rasteretiti da mogu normalno raditi. Pa to se mora i može napraviti i u Šibeniku. Sa mnom kontaktiraju privatno neki ljudi iz Šibenika koji u svojim obiteljima imaju pacijente oboljele od Alzheimera, a negdje su pročitali da se ja time bavim i njima je zaista vrlo teško. Ja pogledam dokumentaciju, i dadem im neke savjete, ali ovako na daljinu je to jako teško. Možete li nam ukratko objasniti koje su vaše zasluge u izučavanju Alzheimera budući da Vas predstavljaju kao jednog od najjačih europskih znanstvenika na tom polju? Kazao bih da sam ja, u hrvatskim razmjerima, možda najeksponiraniji Hrvat u izučavanje te bolesti. A inače sam, kako mi to ovdje kažemo, mali za sve. Radim na znanstvenim istraživanjima te eksperimentalnim i predkliničkim studijama ali radim i s pacijentima na klinici koja djeluje u sklopu Karolinskog instituta. Drago mije je to što mi je Švedska omogućila da radim na bazičnim znanstvenim radovima, u laboratoriju koji sam donedavno vodio, potom na znanstvenom i stručnom obrazovanju kolega jer i dalje imam svoje doktorante i na kraju da radim na klinici. Demencije su bolesti kojima ne znamo uzrok. Radeći na klinici i susrećući svaki dan pacijente ali i kasnije na patološkim analizama uspio sam lakše razumjeti sta se događa mozgovima pacijenta sa demencijama i mislim da je to jedini put da vidite da li su moje kliničke dijagnoze i način liječenja bili dobri ili sam griješio. Mislim da sam u tih dvadesetak godina dobio određeno iskustvo . Problem je u tome što ne postoje modeli tih bolesti i ako želimo shvatiti Alzheimera i druge demencije moramo znati što se događa u mozgu. I za to sam prvenstveno zahvalan akademiku Kostoviću što mi je na početku pomogao da shvatim što je to mozak i kako funkcionira.
Budući da ste do sada objavili 185 znanstvenih radova i da ste među hrvatskim znanstvenicima 17. po učestalosti citiranja pretpostavljam i da ste došli do novih spoznaja u vezi s Alzheimerom?
Bio sam u timu koji je radio otkrivanju dviju mutacija Alzheimera. Proučavali smo obitelji u Švedskoj koje nose gen Alzheimera i otkrili takozvane švedsku i arktičku mutaciju. Uvjeren sam da i u Šibeniku ima obitelji s mutacijama što sam zaključio slušajući priče obitelji oboljelih od Alzeimera. To jednostavno znači da imate obiteljsko nakupljanje te bolesti koje se provlaci kroz svaku generaciju ali to istodobno ne znači da će je svaki potomak dobiti. Bilo bi dragocjeno izučiti te obitelji, analizirati krv i otkriti te mutacije. To može puno pomoći u praćenju i otkrivanju prvih simptoma bolesti te ranijoj intervenciji. Naime, postoji nasljedni Alzheimer, koji je rjeđi, i starosni Alzheimer kod kojeg postoji za sada jedan gen visokog rizika, a vezan je za razgradnju kolesterola u krvi. Naravno, nemaju ga svi koji boluju od visokog kolesterola, ali taj poremećaj, u svakom slučaju, povećava rizik od dobivanja Alzheimera.
Što je, najjednostavnije rečeno, Alzheimer?
Demistificirajte nam tu bolest koja je mnogima strašna ali nejasna. To je bolest nakupljanja bjelančevina koje se nisu očistile naročito jedne koja se zove beta-amyloid. Slikovito rečeno, kada u mozgu ne funkcioniraju komunalne službe, prirodni čistači, nakuplja se smeće koje se nije očistilo.To se smeće normalno čisti, ali što ste stariji taj je proces sporiji kod svih nas. Ovisi o vama kako će vaš mozak to usporavanje rada čistaća kompenzirati. Ako je on već napadnut dijabetesom ili visokim krvnim tlakom onda je čišćenje puno teže. Mutacije gena o kojem sam govorio izazivaju stvaranje previše smeća pa se simptomi kod tih ljudi javljaju ranije. Skloni ste, kako ste mi kazali, pomoći da se u Šibeniku otvori memory centar za dijagnosticiranje i liječenje demencija. Mislite li zaista da za to postoje uvjeti? Nemojmo to mistificirati. Jedan takav centar je bazična zdravstvena stvar. Svaki čovjek ima pravo na dijagnostiku pa tako i oboljeli od Alzheimera i drugih demencija. To bi jednostavno značilo u takvom centru, u sklopu Opće bolnice, skupiti eksperte koji bi razmatrali te sumnjive slučajeve ispada pamćenja. Oni bi jednostavno na jednom mjestu sabrali što se u tim slučajevima treba napraviti. To bi bila jedna poliklinička grupa, ambulanta koja bi primala pacijente. Zašto, recimo, dijabetes ima svoje ekspertne grupe, a ispadi pamćenja ne? Ja sam spreman pomoći sa svojim znanjem i iskustvom da se takav centar otvori u Šibeniku. Na području Šibenika sigurno u ovom trenutku ima najmanje 600 dementnih osoba, a od toga njih 400 ima Alzheimera. Godišnje sigurno imamo oko 100 novih slučajeva te bolesti znaci prosječno svaki treći dan u Šibeniku netko oboli od demencije. Gdje su ti ljudi? Tko o njima brine odnosno gdje oni nestaju u sistemu - to su suštinska pitanja.
Budući da Vam je stalo da se jedan takav centar otvori upravo u Šibeniku, zaključujem da ste za Šibenik vezani iako u njemu niste rođeni niti ste ikada u njemu stalno živjeli. Odakle takva privrženost?
Pa ja sam, genetski gledano, Šibenčanin. Krv nije voda. Otac i majka su mi Šibenčani. Iako sam rođeni Zagrepčanin nisam nikada navijao za Dinamo nego za Šibenik i Hajduk, a moje veze su sa Šibenikom iznimno čvrste. Najveći dio obitelji mi je u Šibeniku. Sve do fakulteta svako ljeto sam provodio u Šibeniku, a to znači 30 posto mog života. Istina, ne samo u Šibeniku, nego i u Tisnu odakle je bila moja dadilja. Tako sam i ja sudjelovao u radovima betoniranja Jazina, prve uređene plaže u Tisnu. Tamo sam naučio loviti peškafondom i panulom što mi je i danas ljubav. Kao dječak i mladić igrao sam u Šibeniku košarku s Aleksandrom Petroviće na igralištu Partizana, u vrijeme kada je Aco svog mlađeg brata Dražena tjerao kući s terena. U Dragi sam imao jaku ekipu na ulici s kojom sam se igrao. Prva maritimna i navigacijska iskustva doživio sam u Tisnu. Moja kućna pomoćnica Anka Grgurina bi me svako ljeto odvela kod svoje obitelji u Tisno gdje bih boravio po dva mjeseca i tako skoro vise od 20 godina . Na Jadriji koja je predstavljala i predstavlja ritualno sastajalište Šibenčana je moja obitelj imala kabinu koju je preko starog dr Pasinija imao još moj ujak Trlaja, čuveni šibenski doktor . Bila je to kabina broj 132 u kojoj se okupljala cijela naša obitelj. Na žalost, izgubili smo je u ratu,1992. godine. Netko je u nju uletio i promijenio bravu i... to je to. Žao mi zbog toga je jer je to bilo iskonsko mjesto okupljanja naše obitelji. Oko te kabine se vrtio najveći dio čitavog mog šibenskog života , od igranja nogometa iza kabina, lovljenja cipalja ispred kabine, skakanja na glavu sa neizbježnog trampulina i ubadanje na ježeve kojih je bilo svugdje. Mene su kao dijete na Jadriji prozvali Paprikar jer sam bio poznat po tomu što mi je mama za užinu svaki dan davala jednu papriku i sendvič. U Šibeniku sam se tih ljeta družio sa starim prijateljima Joškom Stošićem Karaunom, Nenom Čalom Barom, Mariom Kovačem, Brankom Mikulandrom Capom, Borisom Bujasom, Zoranom Aratikovićem Tikulinom i mnogima čija su mi imena izblijedjela ali ne i lica i uspomene .
Dolazite li još uvijek ljeti u Šibenik i na more?
Naravno. Živim za ta dva tjedna godišnjeg odmora. Imam malu jedrilicu koju držimo i lučici u Splitu i na njoj s obitelji provodim ljeto ploveći uglavnom po srednjem Jadranu, a nakon toga obavezno boravim i na nezaobilaznoj Jadrija, mjestu obaveznog hodočašća, u mala kabini igdje se družim s meni dragim ljudima. Na Jadriju se ne idem primarno okupati već prizvati stare uspomene i sresti stare prijatelje. Da nemam tih nekoliko sedmice takvog užitka ne bih izdržao to što radim. Plan mi je da čim odem u mirovinu dođem živjeti u Dalmaciju. Naravno, najradije bih da to bude Šibenik gdje mi je sva obiteljska ostavština. Želja da u dijelu kuće pokojne majke otvorim savjetovalište, mjesto gdje bih mogao pomoći svojim znanjem i kolegama i ljudima koji boluju od Alzheimera se na žalost izjalovila, ali i dalje ne odustajem od toga da pomognem osnivanju i radu jednog takvog memory centra.
Što bi Šibenik time dobio?
Svaka regija kao što je šibenska morala bi imati memory centar, logistički centar za demencije. Taj bi centar pridonio i edukaciji cijele populacije kad je riječ o demencijama. Prije 20 godina kada bi vam otkrili da bolujete od dijabetesa morali ste ići na liječenje u neki veći centar, a danas se to liječi ambulantno. Tako će u budućnosti biti i s Alzheimerom. Ako se lijek na kojem radimo pokaže pozitivnim to će biti strašan pomak ali će za njegovu primjenu trebati pripreme ne samo medicinske i tehničke već i u svijesti ljudi. Cilj mi je da se podigne svjesnost postojanja jedne grupe bolesti koje su za sada neizlječive, a ne da se bježi od njih. Pravilna i pravodobna dijagnoza vam ostavlja prostor za pravodobno planiranje, jer ako znate da u obitelji imate osobe s Alzheimerom onda možete planirati i kako im pomoći kad simptomi te bolesti dođu do izražaja. Osoba sa rano otkrivenim Alzheimerom i dalje može raditi i funkcionirati u okruženju i ne smije ga se smatrati otpisanim.
Ne možemo ne spomenuti Vašeg oca, dr Ratka Bogdanovića, rođenog Šibenčanina, koji je dugo godina bio sudac Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako ste vi doživjeli njegovu vezu s rodnim gradom?
Moj otac je bio predratni doktor pravnih znanosti. Znao je četiri jezika i to ga je spasilo kada je u Drugom svjetskom ratu završio u njemačkom radnom logoru u Beču jer su ga Nijemci koristili kao prevoditelja. Budući da je otkako je došao u Zagreb pa dok je god radio stalno pomagao Šibenčanima prozvali su ga šibenskim konzulom u Zagrebu. Mnogi Šibenčani su mu se obraćali za pomoć, i koliko se ja sjećam, svima je napravio sve što je mogao. Imao je čudan životni put. Kada se, nakon završetka Drugog svjetskog rata vratio u Šibenik zakačio se, zbog politike s rođenim bratom zbog kritiziranja Rusa. Zbog turbulentnog vremena dobiva otkaz u tadašnjem Šibeniku i kao jedan od najškolovanijih ljudi tada iza rata ne može naći posao i „šeta po Poljani“ Zanimljivo je da je moj otac cijeli život bio ljevičar i revolucionaran ali nikada nije bio u Partiji, Poznavajući ga kakav je neki jaki ljudi su mu pomogli pa se zaposlio u Zagrebu kao javni tužitelj , nakon čega postaje sudac Okružnog suda, a kasnije tajnik Vrhovnog suda. Potom je na bizaran način završio kao sudac Vrhovnog suda. Naime, kada je jedna ruska delegacija došla u Zagreb zanimalo ih je postoje li u Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji suci koji nisu u Partiji. Naši su, naravno ponosno, odgovorili da takvih nema, a Rusi su ih na to oprali govoreći im da oni imaju i takve suce. Nakon toga mog oca su imenovali sucem i predsjedavajućim sudskog vijeća Vrhovnog suda, ali, naravno, nikad nije mogao biti predsjednik. Drago mi je što nikad nije izgubio vezu s ljudima iz svog kraja i što im je volio pomagati. Volio bih nastaviti tu njegovu misiju, naravno, na ovom području na kojem radim pa da i mene nazovu šibenskim konzulom.
