Živimo u vremenu kojim vladaju otuđenost i egoizam. Našom svakodnevicom vladaju loši osjećaji i još gori običaji. Susjed jedva poznaje svog susjeda, vrline su postale mane, a dobre se ljude ne primjećuje i ne cijeni. Dobrota i rad za opće dobro postali su rijetkost, a imperativ biti dobar čovjek kao da se izgubio u općoj trci za materijalnim dobrim i zadovoljavanje egoističnih ciljeva. Kao društvo postali smo skup sebičnih, gramzivih i bezosjećajnih pojedinaca koji žive u atomiziranim obiteljima, nesposobni u punini ostvariti zdrave odnose temeljene na suosjećanju, međusobnom pomaganju i solidarnosti.
To međutim ne znači da među našim sugrađanima, susjedima ili poznanicima nema onih koji pomažu drugima drage volje, bez ikakve osobne materijalne koristi već jednostavno zbog toga što žele raditi dobro.
Dobri čovjek iz Murtera koji
Njegoslav Turčinov, sedamdesetogodišnji umirovljen nastavnik povijesti i zemljopisa već više od 35 godina radi kao volonter u šibenskom Centru za socijalnu skrb gdje je preuzeo tešku i odgovornu zadaću pomagati djeci i mladima koji su krenula životnim stranputicama, suočili se s obiteljskim dramama i došli u konflikt s društvom i zakonom, a pomaže i disfukcionalnim obiteljima. Tako nam se ovih dana pohvalio kako je jedna mladi bračni par s djetetom uspio odgovoriti od planirane rastave braka. Turčinov je sigurno najstariji šibenski volonter, ali i volonter s najdužim volonterskim stažom.
Društvo Naša djeca, Crveni križ, Bedem ljubavi...
Do sada je pomogao više od 50 djevojaka i mladića koji su imali problema u svom ponašanju. Jedinu nagradu za svoj rad, službeni certifikat da to što radi radi stručno, dobio je još 1989. godine. Njegoslav Turčinov je vjerojatno jedan od rekordera po dužini volonterskog staža ne samo u Šibeniku ali i rijedak primjer čovjeka koji u današnje vrijeme daruje gotovo sve svoje slobodno vrijeme, znanje, iskustvo i entuzijazam za boljitak drugih ljudi odnosno za opće dobro. Volontiranje i pomaganje drugima postalo mu je, kako sam kaže, smisao i stil života. Dugo godina bio je aktivista Društva Naša djeca i Crvenog križa, na početku rata je bio uključen u pokret za mir Bedem ljubavi, a nakon rata pomagao je napuštene starce u selu Čistoj Maloj u kojem je prije 40 godina dobi svoj prvi učiteljski posao. Utjecaj na njegova životna opredjeljenja zasigurno je imalo i teško djetinjstvo u Murteru, u obitelji siromašnih Kurnatara koji su jedva preživljavali od obrade zemlje i ribarstva, a za djecu gotovo da nisu imali vremena. Unatoč tome, zahvaljujući radu, upornosti i pomoć dobrih ljudi, uspio je završiti srednju školu i Pedagošku akademiju u Rijeci, zaposliti se, zasnovati vlastitu obitelj i onda nesebično pomagati drugima. Isplati se pomagati drugima
-Kad sam počeo volontirati u Centru nisam ni znao o čemu je riječ. Imao sam samo želju pomagati djeci da postanu dobri i odgovorni ljudi. Na volonterski rad i njegovu vrijednost uputila me je tadašnja direktorica Centra Olga Manojlović. Bez razmišljanja prihvatio sam njenu sugestiju. – kazao nam je Njegoslav Turčinov.
Vrlo brzo je uvidio da ima smisla i da se isplati žrtvovati za takvu djecu koja nisu kriva ako im je, recimo, otac alkoholičar, ako žive u problematičnoj obitelji ili ako su rođena izvan braka i nitko o njima ne brine. Ona nisu kriva što se takve stvari događaju ali uvijek plaćaju ceh. Može im pomoći samo netko tko im je istinski prijatelj, u koga imaju povjerenje i tko zrači iskrenom ljubavlju. -Pozivaju me da pomognem ako je nekom dijetu ili mladiću odnosno djevojci izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora zbog toga što su se, zbog nekog razloga, počeli ponašati na neprihvatljiv način. Tada stupam s njima u kontakt sastajemo se i razgovaramo, pratim njihov napredak, a ako je izrečena i obiteljska mjera, ako se dijete zapostavlja radim i s obitelji. Odlazim u njihove domove, u školu. Najčešće nije lako ulaziti u nečiju privatnost, miješati se u obiteljske odnose ali meni je najvažnije da se djetetu pomogne. A isplati se to raditi. Mnoge sam mladiće i djevojke izveo na pravi put,, a neki su bilo tako zastranili da me je u početku bio strah s njima razgovarati. Nije bilo lako niti ulaziti u njihove obitelji u kojima je bilo i agresije, tučnjave, svađa.Istina j, ponekad sam se pitao ima li smisla izlagati se riziku ali sam samo jednom morao odustati. Radilo se o jednom jako teškom slučaju mladića, bolje rečeno dječaka kojeg su nepravedne životne okolnosti doslovno uništile pa nikoga nije poštivao. Zid šutnje kojim se okružio bio je neprobojan. Nikakav razgovor nije bio moguć. Cijelo je vrijeme nepomično gledao u jednu točku i nije bilo načina da mu se priđe, da ga se lijepim riječima i iskrenim namjerama otvori i privili na suradnju. Morao sam odustati..
Zavjet djetinjstva
Na žalost navikli smo na to da većina ljudi u svemu uvijek gleda isključivo vlastitu korist i dobitak pa je neobično ali i ohrabrujuće iskustvo upoznati nekoga tko pomažući drugima nikada nije o tome razmišljao. Prihvaćao je, kaže, bez pogovora i kolebanja i najteže slučajeve. Radio je s mladićima i djevojkama iz Šibenika, Murtera, Pirovca, Vodica, Donjeg polja... Odlazio je k njim svojim autom ili autobusom ne mareći za troškove i ne pitajući se Što ja imam od toga?
- I meni je u jednom presudnom životnom trenutku trebala pomoć. Imo sam sreću što sam sreo ljude koji su mi mogli, htjeli i željeli pomoći. U srednjoj školu i kasnije na Pedagoškoj akademiji u Rijeci imao sam divne profesore koji su bili odlični pedagozi i, prije svega, dobri ljudi. Oni su nas učili da moramo voljeti ljude i pomagati one kojima je pomoć potrebna. Naučili su nas da prema ljudima budemo ljudi,objašnjava Turčinov.
Presudan utjecaj na to da postane altruista i dobročinitelj imalo je njegovo teško djetinjstvo. Obitelj mu je bila jako siromašan. Roditelji, ribari i težaci na Kornatima, održavali su obitelj oskudnim prihodima od teškog rada.Nisu imali vremena, a često ni prilike baviti se svojom djecom. On je još u ranom djetinjstvu dobro naučio što znači nemati i biti sam. Danima pa i tjednima ostajali su on i njegov brat sami u kući u Murteru dok su im roditelji išli raditi na Kornate. Tada se do Kornata išlo na vesla, a kada je bilo loše vrijeme nisu se vraćali kući na Murter po 10 pa i 20 dana
-Morali smo se sami snalaziti. Hranili smo domaće životinje, čistiti kuću, spremali objed, učili, prali odjeću i išli u školu. Već tada sam se zarekao da ću, kada odrastem, pomagati ljudima da žive bolje.
To je najmanje što čovjek za čovjeka može napraviti
Iza Njegoslava Turčinova i niz godina dobrotvornog rada u Crvenom križu gdje bio aktivan i tijekom Domovinskog rata. U Crvenom križu je prije rata s drugim aktivistima također radio s mladima. Odlazio je u sela i mladeži objašnjavao opasnosti koje se kriju u drogama, alkoholu i cigaretama. Kada je počeo rat bio je angažiran na raspodijeli humanitarne pomoći. Kad bi stigli kamioni išlo se i pod granatama, ne mareći za osobnu sigurnost, iskrcati ih i pomoć odvesti tamo gdje je najpotrebnija. Početak rata zatekao ga je uz dežurne telefone Crvenog križa i mirovnog pokreta majki mladića na odsluženju vojnog roka u bivšoj JNA Bedem ljubavi. Te su telefonske brojeve nazivali zabrinuti roditelji čija su djeca bila u šibenskim vojarnama. Satima je razgovarao s njima, tješio ih i nastojao pronaći neko rješenje da se djeca i roditelji barem čuju. Radu u Crvenom križu prethodio je rad u Društvu Naša djeca čijim je članom postao prije više od 30 godina dok je predsjednica te institucije bila Biserke Ljupković.
-U to vrijeme je bilo dosta nas aktivista koji smo radili za dobrobit djece pa tako i za opće dobro. Bio sam i voditelj smjene u Odmaralištu Društva Naša djeca na otoku Prviću. Obavljali smo sve poslove, a jednom zgodom kada se kuhar razbolio morao sam se sa svojom prvom suprugom prihvatiti i pripremanja hrane za 105 djece iz Kočana, iz Makedonije. Po završetku Domovinskog rata humanitarni je rad Njegoslava Turčinova poprimio nove dimenzije. Doznavši da u selu Čistoj Maloj napuštene starice i starce skapavaju od gladi svojim je novcem kupovao hranu za njih i odnio im je u njihove domove.
-Jako sam sentimentalno vezan za Čistu Malu. U tamošnjoj sam školi dobio svoj prvi učiteljski posao. Tamošnji su me ljudi odlično primili. Brinuli su se o meni i mojoj obitelji. Pazili su da nam nešto ne fali, a kada je trebalo čuvali su nam i djecu. Ostali su mi u lijepom sjećanju. Kada sam čuo da su gladni i da se nitko o njima ne brine znao sam što mi je činiti. Otišao sam k njima, nabavio sam im hranu i činio ono što im je bilo najpotrebnije – razgovarao sam s njima i pokušavao ih utješiti ih. To je najmanje što čovjek za čovjeka može napraviti.
I ja sam dobio životnu šansu zahvaljujući nečijoj dobroti
Kad bih se opet rodio i kad bi dobio priliku birati posao koji god želi, Njegoslav Turčinov kaže da bio opet izabrao da bude učitelj i da radi s djecom.
-Ne bih ništa mijenjao. Još kao dijete maštao sam kako ću, kada odrastem, biti učitelj iako sam mislio da za to neću dobiti šansu nego da ću morati ići navigavati zato što me moji siromašni roditelji ne mogu školovati.
Kad je završio osnovnu školu već se počeo pripremati papire za ići na brod ali ga je od tog nauma odvratio rođak koji je radio u Đačkom domu i pomogao mu da se školuje. Živio je u Đačkom domu u Rijeci gdje je već tada počeo volontirati i pomagati drugima iako mu je pomoć i samom bila itekako potrebna.
-Imao sam i dodatni motiv za uspjeh – kaže Njegoslav, - U Murteru su prekoravali moju majku zbog toga što me je pustila na školovanje u Rijeku. Govorili su joj da neću uspjeti i da je sve to uzalud. Ali, prevarili su se. Završio sam i gimnaziju i Pedagošku akademiju. Imao svoju viziju i svoj cilj. Odlučio da ću kad god mogu i gdje mogu pomagati da i drugi dobiju svoju šansu za bolji život kakvu sam ja dobio zahvaljujući nečijoj dobroti.
Ove godine Njegoslav Turčinov odlazim u mirovinu ali neće i – mirovati. Namjerava ostati volonter Centru za socijalnu skrb dokle god ga, kako kaže, budu htjeli trpjeti. Njegov život nisu ispunjavali samo rad u školi i dobrotvorni volonterski rad. Nalazio je on vremena i volje baviti se i stručnim pedagoškim radom, nastojao je kod djece promicati vrijednost znanja o zavičaju i domovini znanje, bio je stalni član i predsjednik Stručnog vijeća učitelja povijesti, zatim član i predsjednik Odbora smotre kulturno – umjetničkih djelatnosti učenika osnovnih škola, pa autor je kviza znanja koji je održan na Dan Europe 2005. godine, bio je voditelj ekipe učenika osnovne škole Tina Ujevića koja je sudjelovala na nekad iznimno popularnom dječjem TV serijalu Turbo limač show, sudjelovao je u realizaciji niza radijskih emisija za djecu, a na početku Domovinskog rata, kada je nastava u školama zbog napada na Šibenik bila prekinuta, sudjelovao je u pripremanju radio nastave za učenike osnovnih škola. Uz sve to, kao nastavnik povijesti, trudio se pobuditi zanimanje djece i mladih za povijesnu baštinu i arheološke lokalitete na šibenskom području i Dalmaciji te za mjesta stradanja hrvatskih vojnika i građana u Domovinskom ratu tijesno surađujući s Muzejom Grada Šibenika te drugim stručnim institucijama i braniteljskim udrugama.
Turčinov o...
... današnjem školstvu i pedagogiji:
Žao mi je što neki mladi kolege učitelji i nastavnici ne uviđaju da od djece ne treba tražiti samo znanja nego da djecu treba saslušati, zagrliti ih, približiti im se i pomoći im da se snađu. Neka djeca možda ne shvaćaju odmah vrijednost takvog odnosa ali će sigurno to znati cijeniti kasnije i zato mi nije žao ni jedne minute provedene s njima.
...uzrocima problemima mladih:
Radio sam s mladima koji žive i na selu i u gradu. Mislim da ni mjesto boravka ni materijalne prilike u obitelji nisu glavni uzrok njihova zastranjivanja i sukoba s društvom. Probleme mladih generiraju odnosi u obitelji i njezino funkcioniranje, a potencira ih nerazumijevanje i poštovanje njihove osobnosti, nedostatka ljubavi između supružnika i nedostatak ljubavi koju bi oni trebali prenositi na svoju djecu. Djeca to osjete i počinju shvaćati kako nikome ne znače ništa pa se okreću ulici i odaju porocima.
...promjenama i vraćanju na ispravne životne putove: To je dug proces koji traži najmanje godinu, a u nekim slučajevima dvije pa i tri godine, upornog i pažljivog rada. Ništa nije moguće postići preko noći. Važno je polako ući u njihove duše, shvatiti što ih muči, rasvijetliti im nedoumice, ukazati im da postoje i drugi putovi kojima se može ići kroz život. Važno je da razgovor ne prihvaćaju kao kaznu, a uspjeh je zajamčen kada shvate da ste im istinski prijatelj koji im želi smo dobro.
...o odnosu svoje obitelji prema njegovom volonterskom dobrotvornom radu:
Vjerojatno bi mojoj supruzi bilo draže da subotom i nedjeljom, kada idem na zadatke, budem s njom ali ona me, podržava. Uz mene je cijela moja obitelj. Zajedno se veselimo kad im ispričam da sam u nečemu uspio. Imao sam i divnu punicu koja me je bodrila kad bih izgubio strpljenje ili kad bi me nešto naljutilo. Govorila mi je tada: Njegiću, nemoj se ljutiti, bit će sve dobro, a bila je teško bolesna. Njena mi je potpora bila dragocjena jer ako je ona imala snage podupirati me da pomažem drugima ja nisam imao pravo ljutiti se, negodovati ili ne daj bože – odustati.
