Šibenski odvjetnik Ivan Rude, sada puno poznatiji kao stečajni upravitelj, o kojem Šibenčani imaju podijeljena mišljenja, postaje nacionalni junak. Do sada se nikad nije dogodilo da radnici,među kojima su I oni s doktorskim titulama poput dr.sc. Srećka Sladoljeva iz Imunološkog zavoda te Hrvatska udruga sindikata nekog preklinju da se kandidira za predsjednika Republike Hrvatske kao što to ovih dana mole Rudu jer su zadovoljni njegovim radom stečajnog upravitelja. Zbog toga je dobio titulu najomiljenijeg stečajnog upravitelja u Hrvatskoj. Međutim, u tom valu radničkog glorificiranja Ivana Rude treba podsjetiti i na neke njegove ideje koje se odnose općenito na razvoj i opstanak lokalnih zajednica koje je on odavno iznio u javnost kao u sklopu projekta Naša Arka Šibenik, a koje se itekako mogu uklopiti u profil mogućeg kandidata za predsjenika RH i kojima bi mogao impresionirati sve one koji se bore protiv globalizacije i robovanja multinacionalnim kompanijama.Istina, njegov projekt šibenske konobe na Starom pazaru neslavno je propao no mnoge ideje I dalje žive. Zbog toga u cijelosti donosimo intervju koji je prije skoro dvije godine s Ivanom Rudom objavio časopisa Šibenik tim,a u kojem on otkriva kako općenito promišlja funkcioniranje države I lokalnih zajednica suprotstavljajući se globalizmu:
Intervju donosimo u cijelosti:
Rijetki su kod nas ljudi kao što je Šibenčanin Ivan Rude koji samostalno, bez potpore neke udruge ili političke stranke istupaju u javnost nudeći projekte opstanka i razvoja cijele lokalne zajednice i svakog pojedinca u njoj. Posljednji projekt tog diplomiranog pravnika i poznatog šibenskog odvjetnika i stečajnog upravitelja, izdanka stare šibenske težačke obitelji koji i danas uz svoj profesionalni posao obrađuje vinograd i proizvodi vino, je revitalizacija Starog pazara iMale lože ali prema zanimljivom i kod nas neiskorištenom modelu komanditnog društva. To je posebni oblik trgovačkog društva koje bi po modelu samoorganiziranja i principu ja pomažem tebi ti pomažeš meni trebao okupiti sitne proizvođače, zanatlije, posjednike bilo kakve imovine koja se može iskoristiti u poduzetničke svrhe ili korisnog stručnog znanja kako bi mogli dostojno živjeti i iskoristiti resurse koje imaju umjesto da ih uzme i iskoristi netko drugi. Rude ističe da mu se u tom projektu nazvanom Naša Arka Šibenik obećalo pridružilti stotinjak, a podržalo ga ih je puno više te da mu potpora stiže i od nekih ljudi iz Zagreba i inozemstva. Konačni cilj je 1001član Društva, najmanje za područje cijele Šibensko kninske županije.
Izgradili ste odvjetničku karijeru, imate stabilan i uhodan posao, dobro ste situirani i ne trebate se više dokazivati. Što Vas onda tjera da promišljate stvarnost i pokrećete pomalo revolucionarne građanske inicijative za razvoj lokalne zajednice umjesto da recimo uživate u slobodnom vremenu?
Kad bi čovjek znao što ga motivira u životu bio bi puno pametniji. Mene je u tom pravcu pokrenula možda neka životna bilanca, periodični životni obračuni koji te tjeraju da se počneš drukčije ponašati, da smiriš neke negativne emocije i ambiciju pokušaš pretvoriti u kreaciju, a pohlepu, koja leži u svakom čovjeku, smanjiti na najmanju moguću mjeru. Smisao života trebao bi biti da se zadovoljimo onim što nam jamči umjereni život, a ne da stalno težimo grabiti sve više i više. Motivira me i ovo stanje relativne izgubljenosti oko nas. Po mom mišljenju, ovaj model neoliberalnog kapitalizma koji nam je nametnut zadnjih 20 godina pranjem mozga i zbornim agresivnim uvjeravanjem da ćemo živjeti bolje i kvalitetnije pokazao se obmanom. Imamo sve manje i živimo sve lošije. Čovjek se u takvoj situaciji mora upitati kamo mi to idemo i jesmo li možda na Titanicukoji je već udario u santu leda i beznadno tone., a većina to ne vidi.
Postavljate neka opća pitanja koja vrijede za čovječanstvo i našu civilizaciju u cjelini, a građanske inicijative koje nudite isključivo su lokalne, zavičajne?
Ja se hvatam tradicije i lokalnih vrijednosti jer se držim one stara grčke mudrosti: Hic Rhodus hic salta. Ne možeš biti dobar i uspješan negdje vani, a kod kuće ne valjaš i nije te briga što se u tvojoj kući i s tvojom kućom događa. Moraš biti vrijedan i odgovoran tamo gdje živiš. Moramo razvijati svoj grad, svoju županiju, a onda možemo postati primjer drugima da to isto naprave u svojoj sredini. Županija je naš zavičajni i prirodni prostor opstanka nas i naših budućih naraštaja. Odgovornost ovog naraštaja jest da baštinu koju su preci stvorili, a mi djelomično sačuvali, ne promatramo ravnodušno kao mrtvi kapital ili mogućnost za nekoga tko će doći sa strane. Obrnuto, to je ogroman potencijal koji nam stoji ispred nosa i koji nam daje mogućnost kvalitetnog života, dovoljan je znoj, bez suza i krvi, normalno i nešto pameti.
Poduzetnički model koji nudite za opstanak i korištenje zavičajnih resursa najkraće bi se mogao objasniti kao samoorganiziranje velikog broja pojedinaca u obavljanju različitih poslova koji bi se sinergijskim djelovanjem uzajamno podržavali i pomagali. Na čemu ga temeljite?
Taj model se zasniva na učenjima nekih poznatih svjetskih ekonomista, recimo dobitnica Nobelove nagrade, Amerikanka Elinor Ostrom koja podučava da se ljudi mogu samo samoorganiziranjem zaštiti od poništavajuće snage globalnog kapitala koji ljudima onemogućava da žive od resursa koji su im doslovno ispred nosa. To je cijela filozofija u kojoj ima i natruhe ideologije. To je nekakav treći put razvoja društva. Ona ga je otvorila i već motivirala ljude da se samoorganiziraju u lokalnoj sredini. Kod nas bi to bila županija. Tako u San Franciscu postoji lokalna zajednica koja godišnje okreće 170 milijuna dolara. Takva lokalna zajednica djeluje u i Tokiju. Osnovna zamisao je da se ljudi organiziraju prema pozitivnim zakonima u neki model poslovanja. Samoorganiziranje je način da se isključe i zaštite od struktura mega kapitala kojima, što je možda najjednostavniji primjer, pripadaju i veliki trgovački lanci koji vladaju i tjeraju nas da, primjerice, kupujemo salatu iz Argentine, a imamo vrt ispred vlastite kuće u kojem bi je mogli lako uzgojiti. Zar to nije suludo? U tom samoorganiziranju najvažnije je eliminiranje egoizam i usmjeravanje svog ega i na pomoć drugima. Došlo je jednostavno vrijeme da radi vlastitog opstanka moramo kočiti svoj egoizam i dio te energije usmjeravati na suradnju s drugim ljudima. Tko ne pomaže drugima ne pomaže niti sebi. To vam je životna i filozofska istina i mudrost i uvjet opstanka.
To zvuči lijepo i poželjno ali ne i realno. Nije li ipak riječ o utopiji?
Mnogi ljudi se slažu da nametnuti model po koji sada živimo nije dobar i da će sam sebe uništiti. Spremnost ljudi da prihvate nešto novo, drukčije, zavisna je o situaciji. Ideja djeluje utopijska ali ja sam siguran da to nije utopija. Za svaki posao morate imati volju. Za lijenčine je sve nemoguće, ali pošto smo mi svi prosječni ljudi, moj koncept se zasniva na prosječnim ljudima. Nismo mi ni budale niti tolike lijenčine. Nas je ovaj sustav doveo do toga da smo izgubljeni u svemiru. Od nas su napravili bića koja ne mogu raditi ono što mogu, a moraju raditi ono što ne mogu. Ja sam još prije šest godina najavljivao ovu globalnu krizu, ali su mi se tada neki smijali. Mislili su da pričam gluposti. Nisam ja nikakav vidovnjak nego sam samo čitao što su pisali neki pametni, upućeni ljudi i to analizirao. Pogledajmo samo jedna primjer. U Šibensko – kninskoj županiji imamo nešto manje od 10 000 nezaposlenih. Neka mi netko nađe investitora kojoj razini koji će u razumnom vremenu zaposliti barem četiri – pet tisuća ljudi. Nema takvog. U najboljoj varijanti nudi nam se da budemo perači pijata i kosači trave za strane gospodare. Postavlja se pitanje zašto uopće idemo u školu i kome trebaju naši inženjeri i stručnjaci? Pustimo kapital da on radi svoje i od njega tražimo da nam bude saveznik i on i Država. Ali i mi imamo pravo na kvalitetan život, poglavito ako nam to nisu omogućili Država i kapital i mi možemo dobro živjeti jedino ako iskoristimo vlastite resurse i vlastitu pamet i naš zavičajni prostor. Dakle imamo sve i dalje je bitna samo čvrsta volja, vjera u uspjeh i, što je posebno važno, ne treba se nikoga i ničega bojati, strah samo blokira um, a kaže se da hrabre služi i sreća. Ne treba nam ni puno novaca, sve se to može reaktivirati, mislim na uspavane lokalne resurse i na drugi način, najviše našim radom i međusobnim pomaganjem. Zakon opstanka kolektiva pretpostavlja solidarnost i uzajamno potpomaganje, a mi kao da smo to zaboravili ili predvidjeli, a to je zakon potvrđen milenijskim iskustvom ljudske civilizacije.
Vi ste već krenuli s riječi na djelo i osnivate komanditno društvo koje bi trebalo okupiti veliki broj poduzetnih ljudi. Kako ste to zamislili?
Da, u toku je osnivanje komanditnog društva Šibenska arka. Komanditno društvo je trgovačko društvo u koje se udružuju dvije ili više osoba radi trajnog obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom. U društvo može ući svatko tko ima neke resurse i želi svojim radom privređivati. Članovi samostalno vode svoj posao ali se udružuju zbog bolje organizacije i uzajamne pomoći. Recimo, ako svatko od nas sadi pomidore pa ima 100 kilograma za tržište to je malo, skoro ništa, ali ako se poveže nas 1000 i svatko ima po 100 kilograma pomidora viška to je 100 tona ekoloških pomidora što je značajna količina s kojom možete konkurirati na tržištu i tu je sad bitna ARKA kao organizacijski sustav koji nastupa na tržištu u svoje ime, ali za račun svih članova ARKE. U ovom zamišljenom slučaju članova koji se bave biznisom "pomidora". Sustav je zamišljen modularno, da se sastoji od segmenata, tako da figurativno kazano, kad nastupi "potop", neće se potopiti cijeli brod, ARKA će uvijek preživjeti, ona će i dalje ploviti. Neki će segmenti propasti, recimo njih 300, ali preživjet će 700 i takva ARKA isto može ploviti i tijekom vremena se reparirati i ponovno narasti na 1000 i više segmenata..
Nije li to poziv ljudima da se odreknu sadašnje komocije i vrate na neka prošla vremena?
Ni slučajno. Spominjem najviše poljoprivredu jer nam je ona najbliža luka prvog utočišta. Postoji, naime, jedna ekonomska teorija koja se javila nakon pojave ekonomskih tigrova na istoku i zove se luka prvog utočišta. Slikovito rečeno, to znači da ako vas uhvati nevera na Kornatima nećete ploviti do Šibenika nego ćete se skloniti u prvu luku dok nevera prođe pa ćete onda krenuti dalje prema nečemu boljem i sigurnijem. Ako odlučite ploviti do glavne luke potopit ćete se. Prevedeno na našu situaciji, to znači da bi sada preživjeli i imali sigurne izvore prihoda morali krenuti od onoga prvog što imamo i što znamo raditi. Naša Županija ima obradive zemlje.To su sve mali posjedi koji znače fizičku pretpostavku za ekološku poljoprivredu i korištenje starog principa sadnje biljaka koje se uzajamno štite pa vam ne trebaju kemijska zaštitna sredstva. Puno nas to može raditi uz malo stručne pomoći. Podvala je svjetskog agrobiznisa da se mora uzgajati GMO hrana da bismo preživjeli. Pa taj je agrobiznis sam došao u paradoksalnu situaciju i proizvodi najskuplju hranu jer kad imate veliki posjed i monokulture priroda je prema njima netolerantna. Moraju se masovno upotrebljavati kemijska sredstva i umjetna gnojivima. Takva hrana ne samo što je štetna za zdravlje nego je i njezin uzgoj skup. Zar nije sramota da mi u Šibeniku možemo kupiti samo luk iz Kine, a Đevrske i Ljubitovica su prije rata imali najbolji luk na svijetu. Otkupljivala ga je čak i farmaceutska tvrtka Bayer zbog njegovih iznimnih ljekovitih svojstava! Čitam da i američki predsjednik Barak Obama u Bijeloj kući ima vrt u kojem uzgaja 60 biljaka. No nećemo se bavili samo poljoprivredom i zanatima za koje je dovoljna samo mala matura. To bi bile samo te luke prvog utočišta jer se u početku hvatamo za ono što u ovom trenutku znamo i možemo. Istodobno, moramo biti jednom nogom već biti u 22. stoljeću. Svjedoci smo strahovitog tehnološkog proboja kod alternativnih izvora energije. Na tom području nije problem stvoriti i projekte u koje se može uključiti dosta građana, da svatko radi na dijelu jednog složenije tehničke cjeline. Za to nam ne trebaju stranci, osim možda neka njihova visoko tehnološka znanja, ali mi imamo ljude koji to mogu pratiti. Dakle, sve to mi možemo u najvećem dijelu sami raditi. Sada smo došli u glupu poziciju "da nama stranci prodaju našu buru", koristeći u biti jednostavne mehaničke uređaje, tzv. vjetrogeneratore.
Vaš se model čini ksenofobičnim jer dajete isključivu prednost domaćim ljudima, i zatvara ih u lokalne okvire?
Kakva ksenofobija. Dapače, nama trebaju stranci, ali model suradnje mora biti drugi, mora biti partnerski, a ne kolonizatorski. Ne smijemo dopustiti odnos kmeta i feudalca.U svemu ovome zaista ima dostatno i domoljubnog naboja, pa ako hoćete i lokalpatriotizma. Ali to nije nikakva ksenofobija. Ja polazim od načela da šibenske ljude treba uključiti u projekt korištenja šibenskih dobara. Treba barem pokušati ljudima pružiti priliku, otvoriti im nove mogućnosti i reći: Evo, ako to mogu stranci, ako može netko izvan Hrvatske, možemo i mi. Živimo u vremenu koje gazi različitosti i meni se to gadi. To je doktrina kapitala koji u ljudima vidi samo strojeve za potrošnju. Svatko pametan shvaća da to nije sam po sebi neka vrijednost življenja ili neki plemeniti smisao života. Ja se zalažem za univerzalne i temeljne ljudske vrijednosti, a svima su one poznate, ali ne smijemo postati neambiciozni i ravnodušni do te mjere da sve što imamo damo u ruke drugome. Jer, na kraju, ako ništa ne bude naše, onda po logici stvari i mi postajemo suvišni na ovom prostoru. Uostalom, propitajmo svoj vlastiti generacijski smisao. Je li moguće da je smisao postojanja ovog naraštaja Šibenčana, odnosno građana ove Županije, da proda sve što smo naslijedili? Ako to napravimo, naši preci će u grobu plakati, a naši potomci će nas proklinjati.
Prije nekoliko godina, kada je bilo riječi o prodaji hrvatskih brodogradilišta javno ste pozvali građane Hrvatske da se udruže, osnuju komanditno društvo i to spriječe. Je li to bila samo provokacija ili ste imali zaista ozbiljne namjere?
Moram priznati da sam se oglasio čisto provokacije radi. Znao sam da moja inicijativa nema puno izgleda. No cilj mi je bio upozoriti na neprihvatljivost namjera da naša politička elita jednostavno prodaja sve što smo naslijedili. Zar je lakše stvoriti brod nego spasiti brodogradilišta koja prave kvalitetne brodove? Brod je najveća koncentracija tehnološke pameti, odmah iza zrakoplovne industrije. Mi znamo praviti dobre brodove, za to dobivamo potvrde na svjetskom tržištu. Upravo u to vrijeme splitsko brodogradilište dobilo nagradu za najbolji tanker na svijetu. Dakle u stanju smo izgraditi najbolji brod na svijetu, a problem nam je organizirati se tako da brodogradilišta pozitivno posluju, pa tko je tu lud. Štos je izgleda samo u organizaciji, ili bolje kazano u odgovornosti i ozbiljnosti. Zar mi u Hrvatskoj nemamo 10-20 takvih ljudi. To je kao kada bi Nijemci zatvorili tvornicu koja proizvodi Mercedese zbog nekoliko bedastih direktora. Moja je zamisao bila samo simulirati model što bismo sve mogli napraviti kada bi se povezali, kada bi primjerice svatko od nas dao 10 000 kuna. Kako bi se ideja ostvarila potrebna je kritična masa, ja sam simulirao da to bude 50 tisuća ulagača koji bi investirali po 10 tisuća kuna. Računica je bila ovakva: ako bi se u projekt uključilo dva posto Hrvata, dakle sto tisuća, već u prvoj rundi mogli bismo osigurati financijsku podlogu od jedne milijarde kuna. Novac bi se polagao na banku koja bi pismeno jamčila povrat novca investitorima ako se projekt ne ostvari. Nema prijevare, nema mutnih igara, a tko vara ili to pokuša, odmah ispada iz igre. Nisam ja baš lakovjeran niti sam vjerovao da će sad svi nagrnuti na ideju da mi sami preuzmemo brodogradilišta. Ipak dobio sam ohrabrujuće pozitivne reakcije i to je za mene bio probni balon, vidjeti ima li još ljudi u Hrvatskoj koji slično razmišljaju. Ima ih i to dosta, a što je posebno važno, ima ih dosta radišnih i dosta pametnih i oni su također naši uspavani i neiskorišteni resursi.
Ako nije upalila ideja kako preuzeti i spasiti hrvatska brodogradilišta uspješna je bila Vaša akcija spašavanja naše najveće ploveće dizalice Veli Jožeiz rezališta.
Mene općenito smeta crno - bijelo gledanje na život, bez međunijansi. Ako nemate izgrađen vrijednosni sustav vi lutate, niste subjekt nego objekt života, uvijek vas netko vodi za ruku kao slijepca. Što će vam znanje i inteligencija ako nemate mudrost.Zbog toga nisam mogao ostati nijem kada sam saznao da se Velog Jožu, nakon svega što je napravio gleda samo kao na hrpu starog željeza. Po toj pogubnoj logici i šibenska katedrala predstavlja samo hrpu građevinskog materijala. Nemamo pravo ne vidjeti Velog Jožu i njegov značaj, njegovo mjesto u kolektivnoj nacionalnoj svijesti, a još manje njegovu već gotovo mitsku ulogu u Domovinskom ratu. On je naše domovinsko blago a ne hrpa sekundarnih sirovina. Gledajte, dok sam radio u NP Krka odlučili smo hidroelektranu na Roškom slapu zaštititi i ona je konačno i zaštićena kao spomenik tehnološke kulture. Vremenom je trebala postati muzej, ali je netko nakon Oluje, sve to uništio, pretvorio i u staro željezo i sagradio neku novu, bolju i modernu hidroelektranu. Dobio je nešto više struje, ustvari beznačajno, na štetu i prirode, mislim slapova, ali i na štetu naše tehničke baštine. Kolika je to šteta i glupost, najbolje se vidi u identičnom slučaju u Beču, gdje postoji nekoliko godina mlađa slična hidrocentrala koja je pretvorena u muzej i to se gleda i to se plaća. Mi smo to uništili zbog "šaku struje". Znači Austrijancima je hidroelektrana nacionalno blago, a nama smetnja, u najboljem slučaju sekundarna sirovina. Ovaj primjer najbolje govori da u životu sve polazi od vrijednosnog sustava, a ne od škole, pameti i inteligencije. Ja mislim da je vrijedno potrudi se i iskoristiti ono što nam stoji ispred nosa, naše resurse i našu tradiciju. Kinezi su mudro rekli: Narod bez tradicije je kao trn bez oštrice.
Prvi puta ste se sa svojim idejama javno oglasili kada su u okviru Projekta Šibenik i međunarodnog natječaja investitorima bile ponuđene i šibenske tvrđave. Tada ste pozvali Šibenčane da se samoorganiziraju i sami stave ih u funkciju. Što je bilo nakon toga?
Osnovao sam trgovačko društvo Forticu za upravljanje kulturnim dobrima i počeo oko njega okupljati ljude. Fortica je organizacijski i formalni temelj za osnivanje komanditnog društva NAŠA ARKA Šibenik, a to je i zakonit model. Moj je cilj uvijek isti – motivirati domaće ljude da se probude i počnu se samoorganizirati kako ne bismo ostali bez onoga što nam jedino jamči opstanak i egzistenciju. Taj poslovni sustav NAŠU ARKU treba atomizirati ali ga kibernetički i informatički povezati, tako da svaki poslovni segment, dakle svaki pojedinac ima poduzetničku slobodu u okvirima interesne skupine, a to je ARKA kao poslovna i organizacijska cjelina. Pojednostavljeno rečeno, kada primjerice prodajemo med Norveškoj onda nas stotinu, preko ARKE nastupa kao jedan, a kada radimo, kada organiziramo proizvodnju meda, svatko radi za sebe, ali prema pravilima koje smo se dogovorili, mora biti kodeks ponašanja. Takav način funkcioniranja omogućuju nam današnja tehnologija i prometna povezanost, sada možete daleko jednostavnije mnogo pojedinaca povezati da brzo i efikasno djeluju kao da je jedan, a ima ih ustvari 1000. Prije to tehnički nije bilo izvedivo. Fortica je sada nukleus komanditnog društva NAŠA ARKA Šibenik koje upravio osnivam. ARKA treba okupiti što više naših ljudi kako bismo se samoorganizirali i počeli živjeti od onoga što naša baština prirodna i ljudskim radom stvorena. Društveni ugovor za trgovačko društvo NAŠA ARKA Šibenik već je izrađen i uskoro krećemo u registraciju Društva. Za sada nas je tridesetak, kao nukleus, ali vrata ARKE su otvorena svima. Jedini smisao tog projekta je da se međusobno povežemo i pomažemo. Sam novac ili zarada meni nije toliko bitna, važna mi je, ne bih želio biti licemjer, ali ima nešto što je mnogo važnije. Zašao sam u neke godine, situiran sam, sada je moje zanimanje usmjereno i na nešto više, od interesa za sebe samoga, želim da se napravi nešto dobro za lokalnu sredinu, mislim na naš grad Šibenik kao središte naše Županije, dakle, razmišljam o jednom zavičajnom projektu. Predvidio sam u ARKI i fond socijalne potpore, da svatko od svog prometa daje nešto u "zajedničku kasu". To bi bio kao fond solidarnosti. Smatram da rad, da bi imao smisao, ustvari da bi sama Država imala smisao, moramo imati neke temeljne postavke, opet vrijednosne i ja bih to nazvao pet temeljnih principa ili uvjeta. Država ili mi sami sebi moramo osigurati: da svi članovi od svog rada mogu dostojanstveno živjeti; da imaju osigurano besplatno školovanje; također i temeljnu zdravstvenu zaštitu, u pravilu besplatnuili uz prihvatljiv financijski dodatni doprinos; da imaju dostojan život u starosti, a ne da moraju kopati po kontejnerima za smeće; te za rješenje stambenog pitanja oslobađanje od dužničkog ropstva prema bankama. Mislim da je sulud sadašnji sustav koji tjera mlade ljude u dužničko ropstvo zbog recimo 70 četvornih metara stambenog prostora čija je vrijednost prenapuhana zbog interesa građevinsko - financijskih lobija, a gdje je tu čovjek pojedinac. I kakav je to život kad 30 najboljih godina plaćate tih famoznih 70 kvadrata, uvijek ste dužni i uvijek strepite što će biti i gdje ću otići ako izgubim posao. To vam je taj rezon kapitala, zaboravlja pojedinca i vidi samo svoj interes. To je, po mome sudu, čisti besmisao, a konačno i bezobrazluk.
Zapravo Šibenska arka bi trebala osigurati svakom građaninu ono što bi mu jamčiti i dati država, a to ne čini!?
Točno. Ljudi rade sve više, a žive sve gore, došlo je vrijeme preživljavanja za najveću većinu građana. Nastupa vrijeme neizvjesnosti. Autoriteti su se izgubili ili su zbunjeni ili su zašutjeli. Politika ili neće ili ne može, ona je očito najviše u funkciji zaštite kapitala. Tako je svijet skrojen. Kapital niti hoće a niti može realizirati potrebe ljudi, jer on ih stvara i želi zavisne, po svojoj prirodi on nije socijalno odgovoran. Kapital je uvijek samoživ, a toleranciju pokazuje samo ako mu se radi o glavi. Crkva je razapeta između neba i zemlje, ne zna hoće li služiti bogu ili novcu, nažalost i ona se zaplela u zemaljske stvari, jer nije lako služiti paralelno dvojici gospodara. Šute i akademija, HAZU, šute sve institucije koje bi morale dignuti glas i reći da smo mi figurativno kazano putnici na Titanicu. Mi smo na tom brodu, a pod vodom su nam već dvije donje palube, a gornje su još suhe, pa činjenicu da tonemo još ne shvaćamo ozbiljno. Ali mi smo udarili u santu i voda nadire, ali glazba još uvijek svira, pa mislimo da je sve u redu. Što je bitno za Titanic kao i za nas ovdje, mislim za cijelu Hrvatsku? Bitno je shvatiti gdje si i uočiti neminovnu tendencu, ako se nastaviš ponašati na isti način. Ako se želiš sa Titanica spasiti onda moraš munjevito reagirati i pokušati sam nešto napraviti, jer očito da komandni most ne može riješiti problem, osim za jednu malu elitu. Mi smo obični putnici i moramo spasiti sami sebe. Tu su naši resursi koji stoji ispred nas, i tu je važna metafora Titanica – pogledajte koliko na Titanicu ima bačava, stolova, stolica i svega drugog što je savršen materijal da se napravi splav na kojem se može ploviti i preživjeti. Ti djelići Titanica su NAŠA ARKA. Titanic je i metafora ljudske prepotencije – bit ću najveći i najbrži i sve naj, naj, naj, i zato konačno postaneš pravi Titanic, a to vam je ustvari rezon kapitala. Ovaj neoliberalni model sviju vodi prema santi leda, ali mi to moramo uočiti i pripremati se već sada za izgradnju improviziranih plovnih objekata, u našem slučaju to je NAŠA ARKA Šibenik. Pred nama ne stoje bolja nego daleko teža i lošija gospodarska vremena. Osnivanje Arke inicirao sam upravo kako bih motivirao ljude da shvate da tonemo, gledajte smo kojom brzinom i u kojim brojevima raste naš vanjski dug, a prodajemo sve viša, a sve smo više dužni. Sve je to teatar apsurda, ali su posljedice katastrofalne, mislim za nas obične ljude. Zato se putem ARKE moramo organizirati i okrenuti našim lukama prvog utočišta, dakle svim onim resursima koje nam stoje pred nosom ali mi ih ne vidimo, jer očekujemo da će nam drugi riješiti problem.
Vaša posljednja inicijativa i prva koju bi preuzela Šibenska arka je oživljavanje Starog pazara i Male lože koji bi trebali biti poligoni za prezentiranje šibenske tradicije i prodaju autohtonih proizvoda, suvenira i sličnog. Je li i to provokacija ili mislite ozbiljno?
Ne, nije provokacija. To je naš prvi poslovni poduhvat. To bi bio anlaser koji će pokrenuti osnivanje NAŠE ARKE. Projekt oživljavanja Starog pazara i Male lože temelji se na načelima etnologije, ekologije i stare tehnologije. Stari pazar kao prikaz težačke tradicije, a Mala loža kao prikaz renesansnog Šibenika. Kroz etnologiju ćemo predstaviti tradicijski način života, recimo prerada grožđa, žitarica, maslina. Ne mislimo međutim prikazati samo način života i rada naših težaka, nego i obrtnika, činovnika, gospode i svih ostalih struktura koje su kroz minula vremena stvarale opće kulturološko i etnografsko bogatstvo Šibenika. Dio prostora namijenjen je ugostiteljstvu. Namjeravamo otvoriti pravu šibensku tovernu s obavezne tri kite na vratima kao zaštitnim znakom. U njoj bi svakih petnaest dana slavili vino jednog od naših vinara, kao što se to činilo nekada – sintagma " Mate ili Stipe pušta vino". Prostor na Maloj loži i Starom pazaru ponudili bismo proizvođačima domaće hrane, našim članovima koji se ponašaju prema kodeksu ARKE. Mora se uspostaviti sinergija između onih koji će proizvoditi hranu s naglaskom na prirodni uzgoj, onih koji je prodaju i onih koji će je kupovati. Za ono što ostane, što se odmah ne proda, imamo model da se to preradi i opet proda. Točno je da ta lokacija nije više s ruke ali mi ćemo pokušati vratiti ljude tamo. Ja mislim da u Šibeniku ima 20 do 30 posto potrošača koji su spremni kupiti prirodno uzgojenu hranu, koji će sigurno tu dolaziti, ali mi možemo prodavati naše proizvode i izvan Šibenika, a konačno tu je i turistička sezona. Moram priznati da sam ugodno iznenađen pozitivnom reakcijom gradskih čelnika na ovaj projekt i najavom da će nas podržati. Imamo i plan da se pristup na tvrđavu Sv. Ane kroz dvostruki bedem ostvari izgradnjom uređaja na bazi tehnologije Fausta Vrančića, makine nove, te bi makine realno tu i radile i dovele ljude od mora do tvrđave. Normalno, ne bi sve bilo sto posto izvorno, potrebno je i nešto moderne tehnike.
Kako mislite pridobiti Šibenčane i privoljeti ih da vam se pridruže?
Prije sam kroz metaforu Titanica kazao gdje smo i koja je pogubna tendenca. Ostat ćemo konačno i bez posla i imovine. Jedina nam je šansa da sami nešto napravimo. Govori nam se o izlasku iz krize kroz novo zaduživanje i prodaju onog što je ostalo od naših resursa tzv. velikim investitorima, što je prevara i glupost, čak se govori i o prodaji izvora vode što je izvan svake pameti. Mali čovjek je zaražen globalnim ludilom pa novcem kojeg nema kupuje stvari koje mu ne trebaju. To je logika poslovanja velikih trgovačkih lanaca i na njoj se temelji prosperitet najviše desetak zemalja u svijetu, mi mali ljudi i male zemlje nemamo šanse preživljavanja ako nekritički prihvatimo pravila velikih. Te zemlje uživaju u relativnom bogatstvu i blagostanju samo zato što drugima ne daju da napreduju i zato što sustavno uništavaju njihove potencijale. Svjedoci smo paradoksalne situacije - sve više postajemo kupci, a sve manje proizvođači; sve više trošimo, a sve manje stvaramo. To je put u besmisao i sigurnu bijedu. Ja nisam protiv privatnog vlasništva, pogotovu ne protiv poduzetništva ali mora postoji ravnoteža između poduzetnika i radnika i moramo postaviti granicu pohlepi i ambiciji jer to je konačno i u interesu samog kapitala. Zato je jako važno probuditi se i okrenuti onom što imamo i znamo. Upravo čitam knjigu teoretičara ekonomije Fergusona Povijest novca. On se pomalo ruga s modernim svijetom financija i zaključuje da se tek sad otkriva da ništa nije prava vrijednost, ni nekretnine ni zlato ni srebro nego da je najveća vrijednost ako imaš prihod od rada i da je to jedino što je uvijek sigurno, jer samo ljudski rad ima stvarnu vrijednost. Ovaj naš projekt nije usmjeren protiv bilo koga. Kapital ima svoju logiku i mi se s njim nećemo boriti, on je stvarnost svijeta, ali postoje ljudska, Božja i prirodna prava svakog čovjeka ako on osjeća ugrozu za svoju egzistenciju i sam opstanak. U tom slučaju ima pravo na samoorganiziranje, jer to je stanje krajnje nužde, ili nužne obrane od metaforičkog potonuća na Titanicu. Nitko nam ne može zabraniti da se mi sami organiziramo da bi preživjeli, nitko nam ne smije i ne može osporiti pravo prvenstva na naše zavičajne resurse, da bi od njih živjeli na korist sebe i zajednice
P.S: Kratka biografija
Rođen u Šibeniku, i nakon diplomiranja, u tadašnjom Općinskoj upravi u Šibeniku zaposlio se kao diplomirani pravnik, na radnom mjestu šefa Odsjeka za stambeno-komunalne poslove u razdoblju od 1975. do 1985. godine. Nakon toga, u upravi NP Krka radio u razdoblju od 1986. do 1992. godine. Bio kratko u Domovinskom ratu i konačno 1996. godine otvorio odvjetnički ured. Radi kao odvjetnik, sada u Odvjetničkom društvu "Rude i partneri" j.t.d. Ujedno obavlja i poslove stečajnog upravitelja.
