Nedavni slučaj samoubojstva 17 – godišnjaka u Šibeniku koji je po pričama njegovih vršnjaka i profesora bio dobar učenik i sportaš postavio je, kao i u svim slučajevima prije toga, a isto pitanje – ZAŠTO i je li se tom mladom čovjeku moglo pomoći.
No i bez tih najtragičnijih ishoda mladi svakodnevno šalju poruke na koje društvo učinkovito ne odgovara.Podaci o velikom postotku alkoholizma mladih, i sve učestalijim kockarskim navikama već od osnovnoškolske dobi više i nisu vijest.
Problemi mladih, bilo da se radi o nasilju u školi, alkoholizmu, drogi, kockanju ili nasilju u obitelji uvijek izazivaju snažne reakcije javnosti. Zorana Vrbičić, pedagoginja u Osnovnoj školi Juraj Dalmatinac i koordinatorica za školske preventivne programe u Šibensko-kninskoj županiji smatra da sve počinje u obitelji.
„Roditelje je taj koji bi trebao obratiti pažnju na detalje i primijetiti promjene u ponašanju djeteta. Većina roditelja brine se o tome da je dijete nahranjeno, dobro obučeno, da ima sve materijalno te da ima dobre ocjene. No roditeljska briga obuhvaća puno više od toga. Kada nama roditelji dolaze u školu velika većina pita samo za ocjene. Nitko ne zna da školski imenik ima lijevu i desnu stranu; jedna je za ocjene a druga za opisne ocjene i ponašanju i navikama učenika. Kada sam na našim radionica za roditelje upitala da mi nabroje stvari koje su njihovoj djeci potrebne, taj popis je izgledao otprilike ovako: ljubav, prijatelj, hranu, mobitel, kompjuter… Ali nitko na popis ne stavi roditelje. A tko je onda taj tko će im pružiti sve s popisa? Kada im to kažem mnogima se upali lampica“, ispričala je Zorana Vrbičić.
Pedagozi, učitelji i ostali prosvjetni radnici, kaže ona, zaduženi su za brigu o djetetu u školi. Kada se u školi uoči da određeni učenik ima neki problem prvi korak ka intervenciji je razgovor s pedagogom. „Postoje slučajevi kada se djeca potuku ili izazovu neki incident. U takvim slučajevima reagira se tako da se oba djeteta pošalju pedagogu te se pozovu roditelji djece. Tijekom nekoliko razgovora pedagog procjenjuje da li je situacija stavljena pod kontrolu. Ako je procjena da situacije nije pod kontrolom traži se pomoć izvan sustava tj. kod policije i socijalne službe“, pojašnjava Vrbičić.
Postoje i slučajevi kada razrednik ili netko od učitelja uoči problem te kontaktira pedagoga. Također, kako škole surađuju s Centrom za socijalnu skrb, nije rijedak slučaj da Centar kontaktira školu i traži izvještaj o učeniku za kojeg postoje saznanja da ima problema u obitelji.
No što je s djecom i mladima na kojima se ne vide znakovi depresije ni ikakve promjene u ponašanju. Nažalost, u Hrvatskoj je odlazak psihijatru, psihologu ili pedagogu sramotan čin i poprilična tabu tema tako da je vjerojatnost da će se mlada osoba samoinicijativno ići povjeriti nekome od stručnjaka, vrlo mala.
Vrbičić smatra da je još puno edukacije, razgovora i radionica potrebno da se dođe do faze kada odlazak psihologu neće biti sramota. „Najveći problem je što roditelji, pa tako i djeca uopće ne žele priznati problem. Kako onda uopće raditi na problemu? Trebalo bi biti logično da kao što se liječniku odlazi kada vas nešto boli, psihologu odlazi kada vas nešto muči!“
Koliko smo daleko od tog cilja najbolje pokazuje činjenica da se na edukativne radionice o odgoju koje je Stručna služba OŠ Jurja Dalmatinca u partnerstvu s udrugom Svijet kvalitete organizirala za roditelje. Od 850 poslanih upita, radionicama se odazvalo svega desetak roditelja!!!!
Koji zaključak izvući iz toga? Očito je kako roditelji smatraju da znaju sve o odgoju i da takve radionice smatraju nepotrebnima. Ali koji posao bi trebao biti važniji od odgoja vlastitog djeteta?
