Predstavljajući večeras u Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku svoju knjigu „Fališ mi“ poznata kritičarka, dramaturginja teatrologinja i spisateljica Mani Gotovac ispričala je, svojim prepoznatljivim iskrenim i izravnim načinom, niz već poznatih detalja o glavnoj temi o kojoj piše, a to je ljubav prema muškarcu svog života, prema rano preminuloj kćeri, ali i o ljubavi općenito, no otkrila je i neke pikanterije vezane za te teme, ali i svoje veze sa Šibenikom. To je u prvom redu književnik Ivo Brešan čije je najpoznatije djelo "Hamlet u Mrduši Donjoj", napisano 1971. godine odredilo i nju kao kazališnu kritičarku. „Divila sam se smjelosti jednog čovjeka da u to vrijeme napiše tako oštru kritiku komunizma, grotesku koja je razotkrivala primitivizam našeg čovjeka. To me je povezalo s obitelji Brešan. Pokušala sam utjecati na Vinka da na kazališne daske postavi Hamleta u Mrduši Donjoj iz današnje perspektive jer je Bukara i danas itekako aktualan“, kazala je Mani Gotovac otkrivši da je rukopis svoje prve knjige odmah poslala Ivi Brešanu, a on joj je dogovorio da ima pravo napisati takvu knjigu.
Veza sa Šibenikom je i Vice Vukov koji je pjevao „Finili su Mare bali“ , pjesmu koju je napisao njezin prvi suprug, potom Arsen Dedić jer je njegovim pjesmama izražava ljubavne osjećaje budući da je kod nas, kako je kazala, subverzivno govoriti o ljubavi. Na kraju, tu je i Igor Mandić, rođeni Šibenčanin s kojim je išla u srednju školu u Splitu i stalno su se „kontreštavali“, ali je, u odgovoru na pitanja iz publike ,otkrila da je kod njega, kao srednjoškolca, prvi put vidjela muški spolni organ u erekciji, nakon što je, iz školskog WC –a, uvijek sklon pobuni, izašao s otkopčanim šlicom.
Mani Gotovac je i večeras kazala kako je odlučila u svojoj knjizi Fališ mi progovoriti o onomu što je u Hrvatskoj tabu tema, a to je položaj ljubavnice. Riječ je o njezinoj jedinoj pravoj, ali tajnoj ljubavi, prema muškarcu kojemu eje bila ljubavnica, jer oboje su imali supružnike. U svojoj knjizi piše i o ljubavi prema kćeri koju je izgubila kada joj je bilo svega šest godina i ljubavi prema kazalištu te na kraju i o ljubavi koju je doživjela u šezdesetim godinama, pokazujući da ni starost nije lišena strasti.
Spomenula je i svog unuka Jakova i ljubav prema njemu navodeći kako je on zove „luda čovječica“ što je, kako je kazala najbolje opisuje.
„Živimo u vremenu u kojem bismo se trebali stidjeti mnogih stvari koje se u našem društvu događaju i protiv njih buniti, buniti se protiv mnogih Brešanovih Bukara i primitivizma, a mi se, umjesto da se stidimo toga, stidimo javno reći da nekog volimo ili nemamo niti vremena za ljubav. Zaboravili smo voljeti“, poručila je Mani Gotovac dodajući da je ljubav u pravili gorka, a ne slatka pa je ona tako u svoju tajnu životnu ljubav u knjizi nazvala Gorki.
U odgovoru na pitanja iz publike otvoreno je progovorila i o stanju u svom rodnom Splitu. „ Danas smo se spremni prodati za 100 kuna pa se tako „rodio“ u Splitu i Kerum. Gradi s križ iznad Splita, na Marijanu. Što je to drugo nego poruka da je taj grad postao grobljem. Žderemo sve i sve pretvaramo u izmet. To je danas naše stanje duha“, kazala je Mani Gotovac. Iako je u uvodnom dijelu prvenstveno govorila o ljubavi, a to je tema i njezine knjige pitanja posjetitelja promocije uglavnom su se odnosila na političke teme.
Profesor Ivo Brešan joj je predbacio što je malo govorila o teatru i svom radu u teatru nakon čega je otvoreno ispričala što joj se sve događalo kao intendantici HNS Split kada je pokušala raditi teatar kao mjesto pobune, kao mjesto gdje će se jezikom umjetnosti govoriti o onomu što se javno ne govori zbog čega su je skoro pa linčovali. „Za mene je taatar mjesto katarze, mjesto "čišćenja“ no to mnogi ne shvaćaju", dodala je Mani Gotovac priznajući da o svojim iskustvima rada u teatru rado ne govori.
